Goran Sarić: Vizita (“peškeš”)

F. Clappersu



Nedjelja ujutro.
Glupi semafori
na pustim ulicama, 
podižu crveni val.
 
Ni kučeta, ni mačeta.
Nema čak ni onih sijedih dama,
neobrijanih staraca, 
što ih,
tromo i psujući, 
ranom zorom, 
šeću usahlim travnjacima.
. 
Na prvom raskršću lijevo,
pa, bez žmigavca, desno,
u njegov sokak.

U ruci kesa s voćem,
i slatkišima.

Iza njegovih vrata čujem “tanak” lavež,
dahtanje i grebanje.

A onda sve, opet,
prekrije muk.

Kao da mi na pleća,
u zlatnom prahu ljeta,
najednom pade teška,
gusta skrama.

Kažiprst krene ka zvonu,
a onda se vrati, 
kao opržen: 
a zar on,
da prevari bol,
po vascijelu noć, 
ne igra video-igrice?!

Okačim peškeš o kvaku,
okrenem se,
i tiho,
da me ne čuje, 
za sobom zatvorim 
nisku, rđavu kapiju.

Ona se kesa,
njihalo stare ure, 
još dugo klati
na bijelim vratima.

A nigdje,
ni daška, 
vjetra.



 470 total views,  2 views today

Komentariši