Piše: Goran Sarić
Ujutro idemo u Sarajevo, po pjesnika Šabana Šarenkapića. Pjesmar se cijelu noć truckao u autobusu, da bi iz Novog Pazara jutros stigao u Šeher. Sad ćemo ga povesti na Boračko jezero, na tamošnji Habitat fest. Hvale je vrijedan pjesnikov trud da s torbom punom stihova dođe i počasti nas svojim pjesmama.
Šaban Šarenkapić (Novi Pazar, 1956) spada u ponajbolje pjesnike zajedničkog nam jezika. Neumoran je, produktivan, angažovan. Ni na jeziku. ni na peru ne može odšutjeti zlo. Skoro svaki dan na mrežama objavi poneki stih. Za nedavno objavljenu knjiga poezije Gazinski glasnik, koju je objavilo šest udruženih izdavača sa ex-Yu prostora, nedavno je dobio uglednu književnu nagradu.
OGRANIČEN NEBOM
I danas je srijeda, topao dan
Hrabra ideja jeseni –
I ne mogu reći baš
Zašto je dan danas bitan
Ali strašno je susretati se
Po auzlacima svijeta
Sa mrtvima:
I misliti
Izgovorljivo zlo
I smišljati odu rodu:
Lagariju imeniti istinom
Kad mi je um
Ograničen nebom
Istim ovdje i nad Palestinom
Jutros nas Pjesmar – tako ga ja zovem u našoj komunikaciji – čeka u Crvenoj jabuci, blizu Holiday inna. Dok se grlimo i zdravimo, Šabanovi gusti brkovi, četke, me golicaju po obrazima. Stisak je jak, srdačan, kao da se dugo poznajemo. Zapravo se prvi put srećemo. Čudni su putevi digitalni…
Šaban mi ne izgleda jako umoran, mada je putovanje sigurno bilo naporno. Trebalo se svunoć drmusati drumovima!
Na putu ka jugu pričamo o svemu i svačemu. Pjesnik pažljivo bira riječi, ne nameće se, ne upada u riječ, poput mnogih ljudi od pera koji se, makar i nesvjesno, ponašaju kao da njihova uvijek mora biti prva i posljednja. Kako točkovi “gutaju” kilometre ka Konjicu, postajemo sve tiši. Njegov dugi put i naše rano ustajanje uzimaju danak. Uostalom, zašto vazdan ćeretati?
Dremljivo buljimo kroz pokretne pendžere, u gusto raslinje i neobrađene livade kraj puta.
“U Holandiji nema neobrađenih polja,” kažem Pjesmaru.
Ovaj se samo tužno nasmješi.
Samo da nešto klopnemo, zastanemo u poznatom restoranu “Vidikovac” u Konjicu. Restoran se nalazi na uzvišenju pokraj sportske sale, Druge osnovne škole i, malo dalje, gradskog groblja u kome počivaju (i) moji najdraži.
Šabanova veče na Jezeru je odlična, sigurno jedna od boljih koje sam ikad vodio. Šarenkapić odlično govori sopstvene stihove, zna napraviti pauzu kad treba, a priča odmjereno, taman koliko treba. Interakcija sa publikom u solidno popunjenom amfiteatru Herzegovina lodges je vrlo dobra. Ljudi su zaintersovani, postavljaju dosta pitanja.
Polako pada mrak. Nema “praga” između nas i publike, ležerno zavaljene u platnenim stolicama. Svi smo malo usporeni, omamljeni ljetom.
Primjećujem da opet nema kravataša i toaleta iz obližnje čaršije. Nije ni čudo. Ovo nije place to be. Tu se ne dolazi da bi bio viđen.
Vrhunac večeri je kad Šaban priča o kućama za pridošlice u rodnom Pazaru, poslije Drugog svjetskog rata sagrađenim na bivšem jevrejskom groblju. Na kostima prognanih i pomorenih bivših sugrađana.
Šarenkapić je o tome više puta govorio bez uvijanja. Lokalni “autoriteti” mu to nikada nisu zaboravili.
To me namah podsjeti na- moju knjigu “Lijepo gore klasici marksizma”. Pijetao koji prvi kukurikne završava u loncu.
