(Iz knjige u rukopisu „Sjene i uhode“)
STEĆAK I
(za Maka D.)
Nije to groblje – to je polje,
kostima i riječima posijano!
Nije to sunce, nit’ mjesec nije,
nego život ljudski koji među njih
stane!
Nije to prosto kamen – i na njemu ruka,
to je cijela jedna povijest – otrgnuta od
mῡka!
I nije to strah od smrti i od sablje
krive.
To prosto je želja da ostanu riječi
koje će da te nadžive!
BUDI
Budi zimzelena u sred januara,
sred dubokog snijega, malo svjetlo nara,
usred oštrog mraka, sjajni žižak budi
kap na dlanu žednog koji život žudi.
U proljeću željenom, budi prva lasta,
na sred rane svijeta – melem kojim srasta.
Budi streha nadi, koja je pokisla,
zrno soli budi, životu bez smisla.
DAN NE PROĐE
(A.Sidranu)
Još mi tvoje ime otvara sva vrata,
i sva srca što si svojim ugrijao dahom.
Još živo prisutan si u životima našim,
a dan ne prođe, da te po dobru,
ne pomene neko.
Osmijeh i toplinu prizove sjećanje,
istrgnuta stranica iz svete knjige,
gdje svako slovce veliko je
kao i Knjiga sậma.
Nema te, a svijetliš u mraku
što se sa gora spušta,
kandže karakondžule
ka nama pružajući.
Na tvome mezaru, vidim,
zasađeno cvijeće.
Ali ono, u srcima niklo, ljudi,
nikad uvenuti neće!
MORE SAM
More sam koje se plaši svoje dubine
i svoje široke pučine,
i grčevito se držim
obale i plićaka.
Dobrovoljno se u kanalčiće
i rječice vraćam, uske trpeći
rukavce,
da ne bi svom silinom prekipjelo,
kad bi se stega oslobodilo.
Uske i crne haljine spremi mi mati
da ne zna se da l’ monah sam il’ djevojka,
kad u pohod na magle krenem
što kotrljaju se nad predjelima našim.
I znaj da se plašim!
GORKI ČAJ
Gorki čaj moraš spraviti,
i njime svoje misli prevariti
otrovne, što razaraju ćelije nježne.
Oštricom dlan zasjeći moraš,
da bol ta, drugu, strašniju odagna.
Na udicu moraš ribu uloviti,
da bi ajkulu u sebi prevarila.
Plakati, slobodno možeš čitajući,
gledajući, il’ slušajući tuđe storije tužne,
da ne bi svoje tuge,
pod mikroskopom preglēdala.
Slobodno mrlju pusti neka raste
na bijelom stolnjaku, na tvome oku,
dok skalpel se oštri, da iz života
odstrani višak svega!
OTROV
Otrov me opija, otrov me ubija,
al’ za njega se grčevito držim.
Bez njega nemam plana, bez njega
nemam znaka, ni oslonca.
Plašim se da se pustim od stuba
otrovnoga dok oko mene valovi
zapljuskuju strašni, i nose sve pred sobom,
i nose sve sa sobom.
Otrov me razara, otrov me spašava,
pod miškom me nosi,
a ja njega u venama svojim.
Ljubav je to, kao i svaka druga,
strasti i očaja puna!
STRAH
Od čega si tako uplašena, dušo moja?
Na svaki šušanj, na svaki uzdah,
mač te presijeca straha.
Na škripu vrata, ulični kašalj,
poskočiš u trenu.
Na gậk gavrana, na lepet krila,
iz postelje skačeš.
Na zvono kućno, kucanje na vratima,
iz kuće kroz prozor bježiš.
O dušo moja, prestrašena,
o žico zlatna, plemenita,
o lozo grozdom okićena,
ne boj mi se više!
Šta te je tako strašilo,
od čega si se prepala,
pa mi u snu jaučeš,
pa mi se iz sna ne budiš!
O, dušo moja žalosna,
ne boj mi se više!
(Iz knjige u rukopisu „Sjene i uhode“ koja će se uskoro pojaviti u izdanju Izdavačke kuće „Prometej“ iz Novog Sada)
