S holandskog preveli: Goran Sarić i Goran Trkulja
Romeo i Julija u glavnom gradu
…i zato hodam drugom stranom, dalje od centra, u pravcu univerziteta, kraj riječnog zavoja, ispod nekoliko tunela pa kraj napuštene fabrike, do Mosta Suade i Olge, nazvanog po dvjema ženama koje su ovdje ubijene 5. aprila 1992. Noć je bez mjeseca, ljeto se bliži kraju, topao vazduh i svjež vjetar nose, istovremeno, miris posljednjih vrućina i nadolazećih magli. Miljacka šumi, galama mladih ostala je daleko iza mene, u parkiću, ispruženi na klupi, spavaju beskućnici. Zrak miriše na marihuanu, pse i drveće.
Ni ovaj most, kao ni Latinska ćuprija, nije ništa posebno. Kvart je jednoličan i miran, običan, ništa da naruši mir svakodnevice. Kad bi barem kamenje moglo pričati. Penjem se na most, idem prema drugoj obali, ka drugom svijetu, liniji razgraničenja između života i smrti, ili između smrti i smrti, između života sahranjenog u okupiranom gradu i zarobljenog, kao lutka, u nišanu snajpera. Na sredini mosta je spomen-ploča.
KAP MOJE KRVI
POTEČE,
I BOSNA
NE PRESUŠI.
Iznad stihova su imena snajperskih ciljeva:
SUADA DILBEROVIĆ
(1968-1992)
OLGA SUČIĆ
(1958-1992)
Sjedam na jedinu slobodnu klupu u parku. Priča o dvjema ženama iz one mase od stotina hiljada tragična je na isti način kao i priče drugih koji su istog dana poginuli od metaka ispaljenih s Holiday Inna, tamo iza mene, dvije-tri stotine metara dalje – svi ubijeni su tragične priče, ali jedna od njih seže do kosti. Obuzima me hadnoća od koje sam smjesta trijezan i baca me nazad, u rat, još jednom, posljednji put, kao katarza, pročišćenje – još jednom proći kroz ono najgore, još samo jednom kroz pakao – i onda smo gotovi, onda život može započeti novu epizodu.
Most Suade i Olge mogao se i drukčije nazvati, recimo Most Boška i Admire, po Admiri Ismić i Bošku Brkiću koji su ovdje ubijeni 19. maja 1993. Priču o njima čuo sam od bosanskih prijatelja i vidio u dokumentarnom filmu Sarajevski Romeo i Julija Johna Zaritskog (Zaritsky) – Kanađanina ukrajinskog porijekla – urađenog 1994. godine s unikatnim arhivskim snimcima i intervjuima.
Ovo je njihova priča.
Godine 1984. Admira Ismić i Boško Brkić, oboje šesnaestogodišnjaci, upoznali su se na jednoj žurci. Ona je Bošnjakinja, odvažna tinejdžerka, ludo zaljubljena u motore i automobile. On je Srbin, hladan i šarmantan. Oboje pomno prate Olimpijske igre u svojoj zemlji. Tek je četiri godine od Titove smrti i Jugoslavija želi da pokaže svijetu da je ideja bratstva i jedinstva itekako još živa. Voz istorije, uprkos svemu, vozi ka nasmješenoj budućnosti. Boškovi roditelji se sedamdesetih iz Srbije sele u Sarajevo – otac je inženjer, majka hemičarka. Admirini roditelji su Titovi poštovaoci, odrasli i odgojeni u multietničkoj Jugoslaviji. Otac je u mladosti više vremena proveo s katoličkim prijateljima nego u džamiji – čak je i pjevao u crkvenom horu. Iako su mnogi ljudi zbog zločina iz Drugog svjetskog rata još uvijek bili nepovjerljivi prema mještovitim vezama njihovi roditelji se nisu protivili vezi Boška i Admire. Službeno, svaki sedmi brak u Jugoslaviji bio je mješovit, u stvarnosti ih je, vjerovatno, bilo i više. Ubistvo Boškovog djeda, kojeg su ustaše ubili nakon ispitivanja u policijskoj stanici, ostalo je upamćeno kao porodična tragedija. Nepovjerenje prema drugim vjerama bilo je često duboko ukorijenjeno. Nije slučajno da je Tito mrzio religiju.
Nakon srednje škole Boško odlazi na odsluženje vojnog roka u Srbiju, petstotina kilometara daleko od kuće što je u Jugoslaviji tada bilo uobičajeno. Mladi iz svih republika trebali su se međusobno miješati. U međuvremenu Bošku umire otac, a Admira počinje studije ekonomije. Po dolasku iz vojske Boško otvara prodavnicu u kojoj prodaje stvari koje su u Jugoslaviji tada bile rijetkost.
Kada u junu 1989. na Kosovu, koje je daleko, ali ipak unutar Jugoslavije, nasilje doživi vrhunac, a mediji počnu da siju mržnju, Boškova baka odlučuje da emigrira u Kanadu iako niko, uprkos zdravom razumu, ne vjeruje da bi se u Bosni i Hercegovini moglo zaratiti.
Kad su pale prve žrtve bilo je već kasno. Bosna i Hercegovina biva uvučena u beznadežan sukob. Boško vidi da se čak i pravoslavni sveštenici laćaju oružja za borbu protiv Muslimana. On sam odbacuje bilo kakav oblik nasilja. Kad mu prijatelj ponudi oružje da bi se odbranio od napada komšija, Boško ga tjera od sebe.
Rat razdvaja mješovite porodice. Muslimani, Hrvati i Srbi iz Bosne i Hercegovine koji vojsku služe u jugoslovenskoj vojsci našli su se s uperenim puškama jedni naspram drugih – braća, rođaci, prijatelji. Admira i Boško snalaze se kako znaju. Svakog dana, uprkos snajperima i granatama, prelaze sedam kilometara da bi se vidjeli. Kada jedna granata pogodi njegov stan Boško za dlaku izmiče smrti. Razmišlja da se preseli kod Admire ali se plaši reakcije njegovih srpskih komšija.
Na ovom mjestu u priču ulazi jedna posebna i vrlo osebujna ličnost – Ismet Bajramović zvani Ćelo. Boško i Ćelo su prijatelji od djetinjstva. Ćelo se profilira kao ratni vođa i kao vrsta lokalnog kuma. Sa sedamnaest godina već je bio u zatvoru zbog pljačke i silovanja. U zatvoru je dobio nadimak Ćelo koji zadržava i kasnije, kada je imao dugu, gustu kosu koju je vezivao u konjski rep. U zatvoru Ćelo je, između ostalih, upoznao čovjeka koji će kasnije imati najvišu političku funkciju u Bosni i Hercegovini – Aliju Izetbegovića. Izetbegović je tada odsluživao kaznu od četrnaest godina zbog zavjere i „neprijateljske propagande“ na koju je bio osuđen od strane komunističkog režima. Kazna mu je, zahvaljujući međunarodnom pritisku, kasnije smanjena na dvanaest godina, da bi, na kraju, odležao pet godina.
Po izlasku iz zatvora Ćelo se priključuje narko-bandama. Čim je izbio rat on se laća oružja. Kod Admirinog oca Ćelo uživa poštovanje zato što je, po njegovom mišljenu, služio visokom cilju – spasiti što je moguće više ljudskih života.
Ćelo je u stvarnosti igrao ulogu svojevrsne svete zvijeri – monstre sacré – odnosno čovjeka s mnogo lica. (Kao da smo to već negdje vidjeli?) Pozirao bi polunag i s kosom začešljanom i vezanom u rep, kao macho na konju, u seksi-pozi na haubi automobila, razmetljiv kao bodibilder, preobučen u gusara s Titovim likom pa onda u društvu s Djedom Mrazom, psima, prostitutkama ili dok pije, igra tenis, fudbal, pliva, pa u kazinima s kubanskom cigarom u ustima ili ruskom šapkom na glavi, dok boksuje, igra bilijar, skija, trenira, svira pa čak i dok se – moli.
Ćelo je, prije svega bio ono što bi se danas zvalo fikser, čovjek koji za sve ima rješenje. Boškovu majku izvodi iz grada koristeći razmjenu zarobljenika. Boško i Admira odlučuju da pod Ćelinom zaštitom ostanu u gradu. Uplašeni da bi stalno pomijeranje linije fronta moglo da ih rastavi, odlučuju da se presele u Boškov stari stan.
U gradu vlada nestašica svega. Boško, od ranije dobar u trgovini, pod Ćelinim patronatom počinje raditi s gorivom koje je kupovao od UNPROFOR-a i zatim prodavao po višestruko višim cijenama na crnom tržištu.
Prelomni trenutak se dešava na Ćelinoj svadbi, kojoj prisustvuju Boško i Admira ali je Boškov partner i prijatelj, Mišo, neprimijetno nestao iz grada. Iz grada se ne nestaje tek tako. Drugarstvo i vijernost su svetinje, bijeg predstavlja dezerterstvo. Muslimani koji su branili grad smatrali su bijeg iz Sarajeva izdajom, kapitulacijom i, čak, kolaboracijom.
Boško je očajan jer ga sad odjednom svi vide isključivo kao Srbina. Bez Ćeline zaštite bio bi linčovan, kao Juda, kao četnik. Sve više ljudi oko njega mu govori: “Imaš mnogo prijatelja, ali još više neprijatelja.” Čim na trenutak napusti stan, neko dolazi da ga opljačka. Jednog dana pozvan je na ispitivanje u policijsku stanicu. Poziv nije ostavljao mjesta nikakvoj sumnji: ukoliko se u roku od 72 sata ne javi, biće uhapšen. Prisjeća se događaja s djedom iz Drugog svjetskog rata – policijski poziv pa zasjeda, linč. Tog trenutka shvatio je da mora otići. S Admirom. Ćelo će organizovati bijeg.
Na scenu tada stupaju dva nova lika, srpski vojnici Saša i Milka. Boško i Ćelo od ranije poznaju dvojicu srpskih vojnika koji čuvaju liniju fronta, ničiju zemlju, granicu između zakletih neprijatelja, između života i smrti. Obojica su već imali iskustva sa krijumčarenjem ljudi. Košta para, ali i vrijedi.
Ćelo dogovara slobodan prolaz za Boška i Admiru u zamjenu za srpske rođake koje on drži u zarobljeništvu. Fikser-gospodar rata-kum Ćelo u svom je elementu. Nakon par čaša priznaje da nijedna transankcija nije apsolutno sigurna jer mostove duž linija fronta nadziru sukobljene strane pa se uvijek može nešto izjaloviti, ali svi su takođe znali: kad Ćelo nešto uzme u svoje ruke, to teško može da se izjalovi.
Utvršen je i datum: 19. maj 1993. godine.
Bijeg, objektivno govoreći, nije ništa drugo do šetnja s jedne na drugu stranu mosta. Dan je sunčan. Boško i Admira se opraštaju, stavljaju torbe na ramena. Svi učesnici tajnog plana znaju šta im je činiti, svi su već isplaćeni i put ka slobodi je otvoren. Boško i Admira kreću prema obali, dolaze do mosta i zaustavljaju se kod mostobrana – otprilike ovdje gdje ja sad stojim. Saša ih vidi, kratko osmatra i zviždi proz prste: dogovoreni signal da je sve sigurno. Boško uzvraća zvižduk i uzima Admiru za ruku. Prelaze nekoliko metara, deset, dvadeset koraka, ne više. Svaka sekunda traje vječnost. Još pet koraka. U tom času dunu povjetarac, kao kad ptica polijeće, trzaj pa tupi udarac. Boško pada mrtav. Admira se hvata za grlo, gleda prema njemu, okreće se, gleda prema mjestu gdje se Saša nalazi, diže kragnu kao da bi da zakopča oklop. Trenutak kasnije drugi povjetarac, ptica, udarac. Admira pada. Još je pri svijesti ali krv šiklja iz njenog tijela. Puže do Boška, grli ga, privija se uz njega. Pet sati je poslijepodne. Saša i Milka psuju: šta se desilo? Minute prolaze, svaka traje kao vječnost. Crvene ploče, ruže, zmajeve kandže.
Tijela leže danima na ničijoj zemlji, u proljetnoj vrućini, niko se ne usuđuje da ih pokupi. UNPROFOR ne reaguje. Neki su čak pokušali da granatama zapale tijela. Stručnjaci analiziraju: na osnovu položaja tijela zaključuju odakle je pucano.
“Nije gledala prema nama,” rekao je Saša kasnije. Ćelo je bio bijesan:”Previše ludaka luta naokolo s oružjem u rukama”.
Nedjelju dana poslije tijela još uvijek leže na mostu. Admirinog oca silom su spriječili da pokuša da dođe do njih. Na kraju će zarobljeni muslimanski vojnici biti poslani po njih. Nije bilo obdukcije. Izostali su odgovori na bezbrojna pitanja. Tijela broj dvjestopedeset i dvjestopedesetjedan nisu mogla biti vraćena u Sarajevo. Sahranjeni su izvan grada. Tokom sahrane razvila se diskusija: pravoslavni sveštenik održaće opijelo za Boška, ali ne i za Admiru. Admirina mati može da prisustvuje sahrani, njeno prisustvo iskorišteno je kao propaganda o srpskim dobrim namjerama. Na kovčeg je spustila džemper koji je isplela za ćerku. Admirin otac sve gleda preko televizije – kao muškarac on predstavlja potencijanu prijetnju.
Sjedim na svojoj klupi u parku. Kamenje ne može govoriti. Kasno je. Snimke na mom telefonu ne moram više ni vidjeti, ja ih znam, dobro poznajem the most excellent and lamentable tragedy, četiri stotine godina poslije Šekspira, oni naseljavaju pozornicu mojih noćnih mora. Drhtim. Da li je iznenada postalo ovako hladno? Da se zagrijem krećem prema mostu. Godinama sam se pitao zašto su Suada i Olga dobile spomen-ploču na mostu, a Boško i Admira nisu. To me je ljutilo. Da li jedna smrt vrijedi više od druge? Ježim se pri pomisli da slučaj ne postoji ali za vrijeme moje posjete sudbina je odlučila – saznao sam to iz bosanskih medija – da konačno, nakon trideset godina bude donesena odluka da se podigne spomenik sarajevskim Romeu i Juliji. Nedreta i Amela Ismić, Admirine majka i sestra, podržale su projekat. Bosanski vajar Adis Lukač radi skulpturu, a Davor Sučić, vođa grupe Zabranjeno pušenje pristao je da se na spomenik uklešu stihovi pjesme koju je sam napisao.
Vraćam se na početak. Krug je zatvoren. Jugoslavija je počela s dva pucnja i s dva pucnja je završila. Slušam tu pjesmu dok se vraćam prema hotelu na drugoj strani grada i prolazim pored džamija i crkava, preko Trga Susan Sontag i pored pozorišta u kojem je, za vrijeme rata, režirala predstavu “Čekajući Godoa” Samuela Becketta. Idem uskim sokacima sa zatvorenim radnjama u kojima se prodaju skulpture od metaka i tepisi iz Hiljadu i jedne noći. Trgovi su pusti, ljudi i golubovi spavaju, duhovi i tepisi ćute čak i na onim džinovskim grobljima gore, na crnim brdima gdje nemirne duše pokušavaju naći mir. Ćevabdžinice su puste, prolazim pored restorana Karuzo, sve je mrtvo – tako to vidi moja luda glava, a većina građana Sarajeva spava snom pravednika. Srećom, kod račvanja glavne ulice još gori vječna vatra. Posljednji uspon mojom kaldrmisanom ulicom ispod snježnobijelog šiljka džamije, kroz nerazmrsivu slagalicu parkiranih automobila među kojima se negdje nalazi i moj, onaj kojeg ću sutra pokušati izvući iz ovog haosa. Kasnije te noći, dok obuzet nesanicom, sa šoljom čaja u ruci koju mi je donio fudbaler, sjedim u predvorju hotela, pašće mi na pamet apsurdna misao. Pitam se, iznenada, da li su Admira i Boško zaista mrtvi, odnosno, postoji li makar mala mogućnost, jedna kap nade, da su preživjeli rat i da negdje, na nekom posebnom mjestu, još uvijek žive? Je li to mašta koja su uskovitlale emocije, Sašino vino, sarajevski vazduh, umor, čaj? Ne, nije mašta, odjednom mi se razbistrilo pred očima: znam da su negdje, živi. Siguran sam u to. Ustajem, penjem se u svoju sobu i uzimam kofer. Moram poći tamo, konačno ih moram potražiti. Sve vrijeme sam to znao. I oni su znali jer oni su me zvali.
Kratki sažetak:
Jugoslavija je započela kao san. Plemeniti ideal ujedinjenja južnoslovenskih naroda. Ono što je uslijedilo bila je uzbudljiva storija: od kraljevstva do socijalističke republike, od turističkog raja do ratne zone.
U ovoj veoma uvjerljivoj knjizi, Johan de Boose putuje kroz bivšu Jugoslaviju, istražujući šta je ova zemlja nekad bila, i zbog čega se je raspala. Učio je njene jezike, razgovarao s ljudima iz svih krajeva regije i otkrio zemlju koja je ujedno bila i jedinstvena i univerzalna. Jugoslavija je postala razbijeno ogledalo Evrope. A sada, u Evropi koja se sve više razjedinjuje, jugoslovenska priča za sve nas ponovno postaje prokleto važna.
U Jugoslaviji se jedna velika priča odvija u obliku lične hronike o idealima, konfliktima i krhkoj umjetnosti zajedničkog života.
Johan de Boose je flamanski pisac i kolumnista. Studirao slovenske jezike i istočnoeuropske studije na Univerzitetu u Gentu. Godine 1993. doktorirao je poljsku avangardu. Jedno vrijeme je živio je u Poljskoj, danas veći dio vremena provodi u Istri, Hrvatska. gdje je proučavao rad avangardnog umjetnika Tadeusza Kantora.
Osim putopisne proze – poglavito o Istočnoj Evropi – piše i romane, poeziju i dramske tekstove. Najpoznatija djela su mu “Krvni svjedoci”, “Prokleto drvo”, “Prekinuti let”, “Onaj koji prelazni granice, putovanje kroz ruševne ostatke Željezne zavjese”…Putopisno-istorijska knjiga o Jugoslaviji Johana de Boosea je objavljena oktobra ove godine u Amsterdamu.
