Jašarević, Adnan: Smrt vile Radmile, Planjax Tešanj, 2023.
Piše: Emina Selimović
Pisati o romanu “Smrt vile Radmile”, autora Adnandina Jašarevića je izuzetno zanimljiv i intrigantan poduhvat za jednog književnog kritičara. Adnandin Jašarević se još od ranije etablirao kao pisac fantastične književnosti i ovaj roman predstavlja vrhunac lucidne sposobnosti autora da psihološko zamijeni parapsihološkim, logično paralogičnim.
Stvarnost sa parastvarnošću odnosno fantastičnošću, iako se zapravo u toj fantastičnosti krije velika doza stvarnosti.
Roman počinje dramskom scenom likova koji sjede u kafani i piju bosansku kafu, radnja se događa u Sarajevu pa je zbog tog prisutno naglašavanje bosanske kafe. Takva jedna scena bosanske kafanske melanholije biva prekinuta naslovnicom novina “Mučki ubijena vila Radmila”. Time se odmah ulazi u dramsku napetost i zapitanost čitatelja, jesam li u detektivskom romanu? Međutim, naredna poglavlja, kojih ima 53, nas vode u potpuno drugom pravcu fantastičnog i halucinogenog.
Izvorište motiva tog fantastičnog u Jašarevićevom romanu treba tražiti u temama koje obrađuje. U romanu “Smrt vile Radmile” su istaknute tri teme, smrt, ljubav i snovi.
Tema sna se provlači jasno, kroz iskazane rečenice gospodina Foxa ali i neposredno kroz događaje. Uobrazilje i snovi gospodina Foxa, u romanu postaju stvarni, a stvarnost postaje sjenasta. Kroz snove je
također moguće nazrijeti šta sve autor ima u svome čitalačkom iskustvu i koja značenja želi dati tekstu, kao naprimjer kroz razgovor sa plesačicom u kući snova.
“Nisam baš siguran zašto sam došao.
– Sanjati. Što bi drugo?
– Kako to ide?
– Sanjanje? Jednostavno je. Zar ne vidiš? Plesačica
raširi ruke kao u zagrljaj.
– Eeee… – srce gospodina Foxa nabacilo je ritam
za šprint.
– Vidiš. Ova kuća je sazdana od snova. Od svakog
ponešto.
– Kako? Ne razumijem?
– Rekoh ti već, jednostavno je. Cijena za ulazak u
kuću od snova je da zadržim za sebe samo jedan tvoj san.
– Pa, može. Jedan san više ili manje. Nego…
– Nego, što?
– Dječaci mi rekoše da ovdje boravi stara vještica.
– Istinu zbore.
– Gdje li je? – gospodin Fox se pokuša osvrnuti, lijevo-desno, ali, koliko god pokušavao, pogled mu klizi gore-dolje, preko tijela zamamne djeve.
– Ja sam ta.
– Ma nemojte mi reći!?
– Što? Ne izgledam kao bakica?
– Ni blizu. Kakva crna bakica!?
– Ali, istina je. Starija sam od prve noći.
– Ne mogu vjerovati.
– Čemu?
– Ne vjerujem vlastitim očima.
– To je samo san, dragi.”
Umetanjem iskustva sna, Jašarević naglašava nesigurnost i sumnju te tako kreira osnovne predispozicije za nazvati neki tekst antastičarskim.
Smrt kao pojam, prisutna je u svim segmentima našeg života pa ipak se na nju nikada kod nas nije fokusirala dovoljno široka pažnja. O smrti se govori nevoljko i fragmentarno. Sociolog Zygmunt Bauman tvrdi da, iako je smrt najpouzdaniji doživljaj u ljudskom životu, ona ipak ostaje neobjašnjiva i nepoznata. Ljudi stoga imaju potrebu spoznati smrt na druge načine, gledajući i prateći smrt drugih, ali i uz pomoć fikcije, zamišljajući kako će ona izgledati. Svoj doživljaj smrti, Jašarević je opisao kroz lik gospodina Foxa. “Kako god okreneš, misli gospodin Fox, sve vrijeme pomalo umirem. Smrti posvuda ima, ili prije nema, pa ga ideja o posjedovanju vlastite, po svemu jedinstvene, obojene njegovom, baš samo njegovom osobnošću, nije potresla koliko bi se očekivalo.” Dakle prema Jašareviću, smrti bilo ili ne, samo je dio života i
životnih procesa kao i put. Kao najvažniju temu i onu koja autora ponajviše zaokuplja, jer je i pjesnik duha, izdvojila bih temu ljubavi i to one neuzvraćene i nesretne, odnosno one koja nije naišla na sretan kraj i puno ostvarenje. “Ah, ljubav… kad toliko voliš da ne možeš niti povjerovati kako voljena uistinu korača do tebe, onako, od krvi i mesa, no si umišljaš kako se prikaze poigraše sa pomućenim umom, ili, čak da sam tvoj um projecira sliku voljene, onakvu kakvu priželjkuješ, sanjanu, baš kao u onim veselim, ponekad i strašnim pokretnim slikama što ih čarobiraju Méliès, Kubrick, Tarkovsky…”
Baš ovakav tip romana u sebi sadrži i poseban tip žene, kroz koju Jašarević iskazuje fantastičnost. To je tip fatalne, tajanstvene žene koja je zapravo fikcija, odnosno ona je onakva kakvom je glavni junak
doživljava u svojoj svijesti.
“Vila Radmila je neodoljiva. Nikako savršena. Uglavnom je na njoj štošta djelovalo pogrešno. No, ipak nevjerovatno ljupko, slatko, privlačno, kao da su se sve te greške, mane, kako god, slile u ideal, ne, u
idol ljepote.”
Roman je sa temom ljubavi nalik romantičarskim ljubavnim zapletima i radnjama, koje odlikuje nesretna i neostvarena ljubav s nerijetko tragičnim krajem.
Kroz roman “Smrt vile Radmile” dominira nekoliko likova žena. U prvom planu izdvaja se lik tajanstvene i fatalne, za koju se teško može razlučiti je li ona stvarna ili je fikcija koju u svojoj glavi stvara glavni
akter, gospodin Fox. Ona tako postaje više doživljaj glavnog lika nego stvarni prikaz realnosti i u djelu je zapravo onakva kakvom ju glavni lik zamišlja. Pojava lika tajanstvene žene koja određuje sudbinu ospodi na Foxa. Trenutak u kojem je prvi put ugleda zapravo je prekretnica i prijelomnica radnje koja svijet realnog i racionalnog prebacuje u iracionalno, nerealno i čudesno uvodeći lik „uzvišene“ žene koja postaje
glavni fokus Foxovog postojanja.
Zatim su tu žene koje su drugarice ili pratilje glavnog lika, ali i obične žene koje gospodin Fox sreće usput. Sve one imaju jednu zajedničku notu “Napadna ljepota krajolika, žene, ruže, me plaši…”
Jašarevićevoj prozi je dugo trebalo da postane intimnističkom, mogu slobodno reći i sebičnom, a kad se sve to zbroji, zapravo joj je dugo trebalo da postane slobodnom, na način na koji je to uradio u romanu
“Smrt vile Radmile”. Tu bismo slobodu, mogli poistovjetiti s mišlju začetnika novije svjetske fantastične književnosti, Argentinca Jorgea Louisa Borgesa koji je smatrao da svaki čovjek stvara svoju predodžbu stvarnosti (a time i svoj pojam slobode) na temelju individualne mentalne percepcije svijeta. Dakle stvarnost je ono u našem mozgu. Stvarno je sve ono, ni više ni manje, u što smo uvjereni da je stvarno.
Jašarević u romanu “Smrt vile Radmile” se oslobodio okova ne samo na tematskom, nego i stilskom i formalnom nivou. Možda će neki čitatelji, danas tvrditi kako se sve ono što se izreklo fantastikom moglo izreći realnom književnošću, ali pitam se bi li imalo jednak efekt? Nije li upravo način kojim fantastika to čini ono što ju izdvaja od svih ostalih književnih žanrova?
