Piše Adnadin Jašarević
Gospodin Fox proturio glavu kroz prozor ne bi li udahnuo čisto zeleni vazduh i osmotrio krajolik prostrt dolje, ispod, duboko ispod, na koljenima zamišljenih planina. Bolje nego gledati kroz zamašćeno staklo. Zavađene borova i bukova šume, kao u vojni nastupaju do pitomog briježja iznad zatravljene kotline kojom se poput pupkovine pruža svjetlucava rječica. Malko ga podsjeća na spuštanje vozom sa Großglockner ka Klagenfurtu. Čini se, sve zemlje iza granica carskog vilajeta sliče, u svakoj se dade naći skrivena kotlina kao, kao, eto, baš kao virgo intacta.
Ćiro klepeće, huče, pišti, kao da se s dušom dijeli, ali tjera svoje prugom okačenom na litice oštre poput noževa, i gole, tako surove da se na njima ni travka ni mahovina nisu primile. Gospodinu Foxu ne godi orlovska perspektiva, stomak se zgrči u čvor, pa se malko povuče i čvršće prihvati za rub prozora.
Svašta se da vidjeti ko god da se odvaži pogledati kroz prozor. Gospodin Fox umišlja kako je taj prozor samo njegov, osobni, i da niko drugi ne može kroz njega proviriti.
Ili se bar nije našao niko ko bi takvo što poželio.
Ili je gospodin Fox takvoga možda potjerao.
Ko bi ga znao? Čupka ufitiljene brkove i sjeti se kako je Hana, fiškalova jedinica, nastojala svoj prćasti nosić ugurati mimo njega ne bi li malko virnula. Radoznalost je ubila mačku, ali, izvjesno nikada i nigdje niti jednu ženu.
Dugo je čuvao njen zlaćani pramen. I u internatu. Sve dok ga dječaci nisu razotkrili. Krišom ga je zasadio u vrtu, iza spavaonice, a sve u nadi da će nekim čudom proklijati, nići i porasti, taman koliko da s vremena na vrijeme zastane u njegovoj zaltom obojenoj sjeni.
Kako bi se to zvalo, mozga, i smješka se, nikako hladovina. O, da: zlatovina.
Pogleda prema suncu, gore, i pokaja se: o podnevu je, žestoko prži i zasljepljuje. Zlato mu se slilo u oči pa ne vidi kako Ćiro grabi iznad grada lijeno zaleglog uz i niz rijeku, izduljenog nekako neprirodno, kao da su ga mučitelji rastezali na prstolomcu.
Ne vidi, ali čuje oštar pisak, pravo paraušalo. I škripu kočnica koja bi i medvjeda probudila iz zimskog sna. Biće, konačno su došepali do Sarajeva.
Nikad stići.
Gospodin Fox bi radije putovao na leđima zmaja, ali niti jedan nije bio dostupan. Nema ih, pa nema… njegova nona znala je oplesti poneku priču o njima. Naravno, niti jedna priča im nije ravna. Bića satkana od snova.
Gospodin Fox uzima kofer. I mozga: možda, ali samo možda, vlada posvemašnja nestašica zmajeva upravo zbog toga što ljudi sve manje sanjaju. Šteta… jadan je svijet u kojem su i snovi na listi racionisani.
Protegne se i, hop, zakorači van, mada, to je stvar tačke gledišta, moguće je i da zakorači unutra. Željeznička stanica, kao i sve stanice bilo gdje, nalik je košnici: putnici, dočeknici, nosači, trgovci, osvježivači, špijuni, policajci i ko ne sve već, neuredno zbrkani, a opet, kao da u svem tom nasumičnom kretanju i sudaranju svi tačno znaju kamo će i zašto, svi osim gospodina Foxa.
Prisjeti se kako mu je svremešni učenjak john Dalton pokazao kretanje atoma. Da, da, to bi bilo to. Karusel oko njega upravo tome nalikuje, sav taj narod vrti se njihovim putanjama poput elektrona, u orbiti određenoj sa svrhom koja njemu izmiće, a on sam, pa, on mu dođe kao neđto poput atomske jezgre.
Stoga ne mrda nikamo, ni korak lijevo ili desno.
Motri. Čeka.
Gospodin Achenbrener obećao je da će ga neko dočekati.
Kako će ga taj neko prepoznati?
E, to je malo čudno.
Gospodine Fox, radi uočljivosti, podignite vaš šešir pomoću štapa visoko iznad glave… – tako je napisao upute, pa, što bi drugo, iako tiho protestujući, jer se gospodin Fox užasava izgledati poput klauna, posluša, skide šešir, nabode ga na štap i podiže, gore…
. . .
Da vidimo, pismo… Da, pismo iz tamnog vilajeta. Tako u prijestolnici imenuju čudne granične zemlje zguturene med planina naoštrenih zuba. Veliki Turčin povuće se podvijena repa u ime cara Franje iz nedođije, ako ne i u njegovu korist. E sad, i tamo daleko pišu pisma: rukopis lijep, odriješit, mada malko lelujav tu i tamo, , kao da se pošiljalac malko zanio ko zna čime, i to sve na lijepom njemačkom jeziku.
Dragi gospodine Fox.
Samo mi vi možete pomoći. U takvoj sam nevolji da mi i čarobnici i svećenici, šarlatani i učenjaci, vele isto: nema za tu boljku lijeka. A nije nikakva boljka! Ovdašnji u Srajevu to zovu belaj, pa sam isprva mislio da je moja draga oboljela. Kamo sreće, nešto bi se dalo uraditi. Eto, objasniše mi da belaj zapravo nije naziv neke egzotične vilajetske bolesti nego riječ koja mnogo toga lošeg znači: nesreća, muka, jad, neprilika i jošte toga što zaboravih.
A sve tačno i na mjestu. Jer za ovakav jad niko ne ču nadaleko. Moja voljena Emma, moj dragulj, ukras moga doma, jedna i jedina, ona, biće tome i tri mjeseca, osvanu nevidljiva. Hoću reči, tu je ona negdje, uvijek u blizini, ali niko je ne vidi.
Ni tanahnu prozirnu ručicu, tako nježnu da ste kroz kožu nazirali vene podobne riječnim deltama, ni njen osmijeh blag poput mjeseca mlađaka, niti njene plave oči, plave, eto plave kao ledna voda u dubokom zdencu… Sjećanje na njenu ljepotu me muči gospodine Fox, jer, bojim se, nikada je više neću vidjeti i u njoj uživati. Baš zbog toga što posta nevidljivom.
Pišem Vam u nadi da ćete razotkriti što su u ovom bosanskom belaju skriva. A zašto Vama? Eh, Kada smo već sve pokušali, za što smo znali, ili se nadali da znamo, očajan svratih do pričaonice. Knjičalice bi me uvijek utješile. Tako od malena. I utjehu nađoš. Kako se o mojoj nevolji nadaleko raščulo, pričalica, ugodna ženica koja, istini za volju, usta ne zatvara, priča li priča, pomenu nekolike Vaše dogodovštine.
Preslušah ih sve bez daha, onu o odmetnutoj sjenci, skrivaču u ogledalima, pa i čovjeku naopačke… Silno se obradovah kad mi razotkriše kako jošte diljem svijeta rješavate misterije koje niko drugi nije mogao ni razumjeti. Pa pomislih, zašto ne i ovu, moju?
Raspolažem izdašnim sredstvima, pa se oko trošarine i naknada ne trebate brinuti. Sve moje je Vaše, samo i samo mi vratite moju Emmu do vidjela… Molim Vas, gospodine Fox, pomozite. Znam, dalek je to put, ali vi ste putovali i dalje, do Ruba svijeta.
… i tako dalje, ili bliže, kako se uzme…
Udobno zavaljen u otvorenoj kočiji, gospodin Fox razgleda neobične kuće naherenih krovova iznad uzane uličice, velike i male, ne baš uredno posložene, i živopisno odjeven narod, žene i muškarce, kako žure gore dolje, nekim neodložnim poslovima, a i oni zagledaju njega. Bučno je, ne kao kući, u Wien: ovdje narod galami, svi uglas, pa sve to ukupno, sva ta menažerija, nalikuje pučkoj operi.
Gospodin Fox ne razumije ni riječi, ne razumije ni što vidi, ali, kako god, već je odlučan kako neće požaliti što se odvažio do granica imperija pomoći jadnoj ženi da je konačno ugledaju.
. . .
Gospodin Achenbrener insistira pokazati gospodinu Foxu kazane u njegovoj pivari: dežemkasti domaćin pipka ih s ljubavlju, ne baš kako bi kuče, više onako, kako bi milosnicu zavaljenu u udobnu krevetu.
Veliki su to kazani, brončane boje, baš kao Titani u luci polustvarne, polusanjane Αλεξάνδρεια. Sve vrijeme otpuhuju, onako kako bi puh, ako možete zamisliti takvog, preraslog do slonovskih dimenzija. I drhte, poput Monte Vesuvio kad ono onomad zali lavom nesretni Napule, zamalo i gospodina Foxa. A njemu, opet, pričini se da sve to mazno podrhtavanje potiče od dodira gospodina Achenbrenera, kao da mu kazančine nabrekle od piva odgovaraju pobuđenom strašću…
Nastrano, pomisli gospodin Fox, pa se ugrize za jezik, prije no što izvali zajedljivu primjedbu jer, dosjeti se kako je i on znao tako, doduše sa omiljenim knjigama.
Obuzet miljem prisjeti se kako djetinjim prstima prelazi preko kožne korice Gutenbergovog izdanja Don Quixote. I čini mu se kako pod tom kožom ćuti bilo, divlje, iz srca skrivenog sred lavirinta zidanog od riječi, gdje gdje oštrih, ranovitih, gdje gdje mekanih i toplih poput majčine ruke, u prolaze i stepenike od metafora i parabola koje, kako to uvijek biva, nikamo vode…
Dugo, dugo, godinama potom, ni dodir žene nije nadmašio iskustvo sa voljenom knjigom.
Što bi onda, kima glavom odobravajući, glumi oduševljenje, ufitiljenih brkova od ushita, i slijedi domaćina kamo god ovaj naumi, osupnut mirisom hmelja i alkohola, nekako neugodno združenih i namjerenih ne samo zavuči se u njegovu odjeću nego se po mogućnosti i potkožiti.
Gospodinu Foxu se ne dopada miris piva, niti ukus, zapravo neukus: razblažena pišalina prija nepcu i jeziku nedovršenog čovjeka. Nisu podešeni za fina zadovoljstva. Kao kada biste na jezik navukli vunenu čarapu i pokušali pijucnuti Egri bikavér, e to bi bilo nešto. Neopisivo. I neoprostivo.
Gospodin Fox se usiljeno smješka ponuđen Sarajevskim pivom, nekako procijedi gutljaj, i, naravno, zamišlja kako ispija tokajac boje bikove krvi. Nije baš da mu pomaže, ali, utješno je.
Ako je vjerovati gospodinu Achenbreneru, nema boljeg piva diljem svijeta. Usta ne zatvara, riječi hvale mu ne manjka, pa bi čovjek slabije pameti od gospodina Foxa bio u napasti i da mu povjeruje, onako, naslijepo, ili prije na suho, sve i da ne proba blagoslovenu tekućnu.
-Nego, gospodine Achenbrener, lijepo se ispričasmo… – a to je bila laž, jer gospodin Fox jedva da je iti jednu riječ progovorio -… a ništa ne doznah pouzdanije o prirodi Vaše nevolje…
-Ah, tako!? – gospodin Achenbrener djelovao je pometeno, kao voz izbačen sa tračnica – Nevolja? Jeste, velika nevolja…
-Gospođa, Emma, Vaša najdrža i najmilija, znate, onaj belaj…
-O, da, da. Veliki belaj!
-I, nadam se, da ga je prouzročilo pivo.
-Ovaj, ne razumijem što želite reći?
-Jednostavno je, gospodine Achenbrener, jer ako jeste, već sam riješio Vaš problem. Belaj.
-Nemojte reći?
-Ali hoću. No, kad bolje razmislim, ili gore, čini mi se da je to više njen problem nego Vaš, ili kako vi kažete belaj.
. . .
Nevidljivost je opaka bolest.
U početku, dok se stidljivo, može biti i podmuklo, razvija, niko je ne shvata ozbiljno. Onako, na prvu, učini se čovjeku kako je nevidljivost zgodna. Niko neće uočiti s gađenjem kako gurate prst u nos neznanim rudarskim poslom, prekoriti vas zbog zijevanja, ili čak kunjanja za davežnog predavanja, zaganjati ako se nameračite na Haliminu baklavu…
Pranje zuba, ušivanje dugmadi, ono crno nepoznato pod noktima, peglanje košulje, peglanje osmijeha, za nedrage komšije, i još mnogo mnogo toga što se nikome razumnom ne da raditi, sve su listom argumenti za nevidljivce da svoju nevidljivost objeručke prihvate.
Ako vas niko ne vidi možete raditi i neraditi što vas volja.
A bolešćura k`o bolešćura, nutka vas, mami, umiljava se, pogoduje, i, korak po korak, bez imalo otpora, useli se, odomaći, zavlada suvereno od glave do pete. Vaše glave i pete. A onda, što drugo, oboljeli konačno ustanovi da ništa ne može raditi ukoliko ga neko ne vidi, bilo mu od volje ili ne.
Eto, to, tako, i toliko o nevidljivosti.
Gospodin Fox raspakuje odjeću u gostinskoj sobi. Čista, uredna, prostrana. Nikada ne bi pogodio, izvana, iz dvorišta. Istini za volju, zabezeknuo se kad ga iskrcaše iz kočije: očekivao je poprilično od buržujskog razbacivanja, ali, suočio se sa kućicom u koju ste jedva mogli nagurati domaćina, sve sa njegovim izražajnim pivskim stomakom. Nezadovoljan, šmrknu i proslijedi za gospodinom Achenbrenerom kroz neugledna vrata uvjeren kako uz domaćicu, gospođu Emmy, u ovoj izbi nema šta za vidjeti.
E sad…
Gospodin Fox to nije znao, a sada zna, da je ova kuća, kako je ono nazivaju, o, da, izmještena kuća. Neki bi rekli razbacana ili možda rasturena. Kako god je zvali, u predsoblju stade osupnut: umjesto neuglednog sobička zateče desetinu vrata, raznolikih, jednostavno bijelih, drugih od potamnjele orahovine, ili ukrašenih vještom rezbarijom što sluti vesele i vlažne noćne igre…
Otvaraju se u sobe, izgrađene kojegdje, kojekad, u romantičnu Venice, na vreloj razbarušenoj Majorci, ili kipuči slani i slatki Marseille, Marseille koji tako nalikuje mačkastoj opuštenoj ženi, možda i Dublinu, sred travnatog zelenog mora, kako god je bilo po volji domaćina,
Ili prije kamo su te sobe uistinu pripadale.
Gospodin Fox se osjeća skoro kao kod kuće. Stoga, soba što mu je ustupiše mogla bi biti baš u njegovoj Vienn. Ehem, nakašlja se, nije morao putovati preko pola svijeta. Da je samo znao, kroz prozor bi se ušunjao.
Odbaci šešir ka čiviluku nehajnim pokretom i, naravno, virnu napolje: iznad krovova boje hrđe ka sivoplavom nebu, baš kao u njegove Élise, kada je tužna, pohrlio toranj namjeren da se zakači vrškom negdje, gore, bliže zamišljenom Bogu. Stephansdom. Zadrhti, blago, baš kao onomad, kad ga opet ona Élise ovlaš dotaće. Baš u brodu samozatajne katedrale za molitve koja je njemu nalikovala na vapaj. Jer nebo, Bog, što god, za naše jade odgovora nema…
– Gospodine Fox?- piskutavi glas prenu ga iz maštarije.
Maštarije uistinu, jer staklo se zamuti, zatamni kao da se s drugu stranu prozora navukla grdna naoblaka. Protrlja oči, sad već uvjeren kako se zagledao u ništa više od odraza otrgnutog iz njegove utrobe, i okrenu se na peti, onako, vojnički, nastojeći prikriti posvemašnju pomućenost, a da nije bio sav svoj, baš i nije.
– Večera, gospodine Fox. Čekauja vas. – piskutavica se proturila kroz vrata napola pa joj se zadnjica i noge oslanjaju o pod na nekom drugom dalekom mjestu.
– O, hvala mlada damo. – gospodin Fox se osmjehnu ljubazno, i samouvjereno, kako je volio izgledati – Vodite molim. Za vama ću. Sluga pokoran.
Na ovo se sluškinja, opet piskutavo, nasmija, namignu mu i, proslijedi kamo god da su trebali poći. A gospodin Fox za njom, u korak, kao sjenka, ili poštar u potjeri za odlutalim poštanskim sandučetom, što bi drugo.
. . .
– Može još jedno Sarajevsko? – pjena se nakupila na brkovima gospodina Achenbrenera.
– O ne, neka hvala! – gospodin Fox odguruje ljevicom ponuđenu kriglu.
– Ma dajte! Niste muško ako ne umočite i drugi brk.
Gospodin Fox se osjeća nelagodno. Istina, njegov lijevi brk visi opušten jer ga je, neoprezan, namakao u pivu. Mora biti, izgleda smiješno, poput uvrnutorastegnutih likova na karikaturama iz lista Die Bombe. Prisjeti se jedne koja je obećavala: grof Andrijaš sabljom siječe konopac kojim je za stablo, biće bukve, vezana golišava ljepotica. Ovaj je poticajni prikaz autor naslovio Diplomatska ljubavna priča. Ilustrirao je ulazak austrijske vojne u Bosnu, pa je gospodin Fox, ispravno, i pogrešno vjerujući istinozborstvu u novinara, očekivao u ovoj zemlji zateći u najmanju ruku raj zemaljski.
Ništa od toga.
Ovdašnje ljepotice sve do grla zakopčane i maramama od pogleda skrivene. Pa ti zagledaj ako možeš. Ne bi mu pomogao ni šašavi izum gospodina Röntgena. Znate, one X zrake što navodno i kroz meso i kost proziru.
Gospodin Fox opsova tiho, u bradu i novinare i karikaturiste i uz psovku prikači kompoziciju prigodnih atributa koje nije u redu navoditi kako ne bi povrijedili tankoćutnu priodu čitateljki.
– Nema bolje pive od pive… – brblja domaćin.
– Htjedoste reći, boljeg pića? – blago ga ispravi.
– Ma kako god! Bolje ne može! – i potegnu gutljaj na kakvom bi mu i kamila pozavidjela. Najmanje dvogrba.
– Bolje bi bilo da progovorimo koju o vašoj nevidljivoj supruzi…
– A? Može, može, što ne!?
– Ili da razgovaram sa njom, ako je moguće?
– Ehemobroogrlllloooo.. – podrignu gospodin Achenbrener – Pa to nije loše… loša ideja… Tu je ona. Negdje…
– Negdje? Ovdje? Za stolom? – godpodin Fox se osvrnu i pokaja se. Smetnuo je kako je gospođa nevidljiva.
– Uvijek se vrti u blizini. Tiho. Niti šuška.
– Aha?
– prikrade vam se kad najmanje očekujete…
– I?
– I drekne na uho: opet ločete gospodine Achenbrener!!!
– Ma vidi ti to? Baš neprijatno.
– Aha, jedared se od prepasti zagrcnnuh i zamalo udavih namrtvo.
– Šteta za pivo. – zajedljivo primjeti gospodin Fox.
– Jeste vala. Vi ste pravi gospodin.
– Tako tvrde oni koji me dobro ne poznaju.
– Ma nemojte reći?
– Istina. Gospodin prema gospodinu. Gospodin prema gospođi. Toliko da…
– He! Opet se šalite! – gospodin Achenbrener opauči ga desnicom preko leđa, onako, prijateljski, taman koliko da pljucne posljednji gutljaj piva zaglavljen tu negdje oko krajnika.
Gospodin Fox je u iskušenju da uzvrati prijateljsko pljeskanje, ali preko lica gospodina Achenbrenera, taman koliko treba da promijene temu, kad li…
– Nešto drugo za popiti, gospodine Fox? – glas poput šaptavog lišča za jutarnjeg povjetarca – Da kušate istarski Teran?
. . .
Nevidljiva žena je, kako je atribut precizno definira, baš nevidljiva.
Gospodin Fox motri viljušku i nož kako se harmonično kreču, kao da plešu slijedeći melodiju koju niko drugi ne može čuti. Njihovo obigravanje oko bečke šnicle obojeno je malko strašću, malko tugom. Kao kad ljubavnici dosižu vrhunac djeleći korak, bilo i dah, u onom jedinstvenom trenutku kada im se čini kako ih iz zagrljaja niko i ništa ne može rastaviti, a opet, znaju da posljednji put vežu prste u čvor.
Grlo se steže,toliko da ni gutljaj terana ne se protisnuti. Plesali su u bečkoj Gradskoj kući. I sad, pričinja mu se u uhu glas Leonarda Cohena, Dance me to the end of love… Elise, tako vrela, i tako krhka… kao da biste slili u meko drhtavo tjelese malo blistavo sunce… nema riječi kojima bi izrazio ideal ljepote… ljepote koja gubi… i ljepote koju gubi…
Riječi nisu dovoljne…
Uvijek zastanu, neodlučne, i nemoćne dočarati oči sive poput kišnog neba… kada ih naoblači tuga… kada zaiskri tanahno prominuće svjetlosti raduje li ju njegova nespretna uzdržanost… i pogrešne su… uvijek… nikada da se prikaće kamo treba… i zbog čega… kao da strijelom mašite metu nalik na smiješnog tugaljivog amoreta koji umjesto srca probada zadnjice prolaznika…
Stoga gospodin Fox, kada je to uistinu vrijedno ne progovara niti jedne. Dopušta tišini u njemu da raste, dunoko tužno more, dok ne provali brane od kostiju i mesa. Skrivati se iza riječi kao vitez zaključan u oklopu mu se ne da…
– Ispili ste, gospodine Fox? Još jednu čašu? Teran vam ne godi?
E sad, gospodin Fox bi popio i cijelu bocu, jer njen glas toči kako bi voda zalutalome u pustinji.
– Batali to! Daj da zalijemo još jednom sarajevskom! – gospodin Achenbrener gurnu kriglu pod nos gospodina Foxa.
– Radije ne bih pivo. Izvinite me gospodine Achenbrener. – i natoči iz boce. Vino je boje krvi u sumrak. Miriše poput kože ljubljene. Oporo kao njena nazubljena osobnost.
– Ne mari, više za mene.- gospodin Achenbrener kucnu se kriglama, kao da si nazdravlja, i pokuša piti iz obje u isti mah.
Gospodinu Foxu poželi da nevidljivost, valjda je zarazna, nekako pređe na gospodina Achenbrenera. Godila bi mu. Ako ne baš njemu, svima koji ga znaju, uvjeren je, bi, još kako.
– Gospođo Achenbrener. – posveti pažnju radije viljušci i nožu sada uspravljenim i mirnim poput statua u parku.
– Samo Emma, molim Vas gospodine Fox.
Sad, gospodinu Foxu je neugodno. Što reći? Dopustiti joj da ga oslovljava samo sa Fox? Ili ponuditi ime? Ne da mu se. Boji se kako će ga ismijati. Jedared mu starina, uvaženi mudrac pomalo nalik na sasušeni panj, na kojem ste ga sjedečki uvijek mogli naći onkraj sela na obroncima Kharkhoruma, reče kako je on dvoživotnik. Da postoji u dva svijeta koji se samo na trenutke dodiruju. Ne, bolje ne odati se…
– Dobro onda, Emma…
Ne stiže dogovoriti što je naumio zbog bum tres pljus s slijeva, gdje je do maloprije sjedio gospodin Achenbrener. Što je sjedio sjedio je. Zavalio se u udobniji položaj, prostrt na podu poput tepiha. Nekako zgužvanog, ali ipak tepiha.
– Oh, ne obraćajte pažnju gospodine Fox! Tako mi je neugodno! – viljuška i nož zvecnuše o tanjir.
– O, ništa za to. Ni prvi ni posljednji put. Već viđeno.
– Tako on uvijek…
– Kako ono reče: u pivu je istina.
– Ako je tako, onda je njegova istina uvijek tu negdje oko nas…
– Oho. Zar to nije moto iz Slučajeva X?
– Jeste! – nasmija se, uveseljena, čini se – Gledali ste?
– Naravno da jesam. Moje omiljeno gledalište. – gospodin Fox ponosno isturi bradu kao da ga uživanje u Slučajevima X čini posebnim.
– Uživala sam. Stvarno. Cijelu su godinu nastupali u Wienn, na sceni Volkstheater.
– Kako je moguće da se nismo sreliEmma?
– Ne znam. Ne znam, ali, eto, sretosmo se sada… ovdje… tako… Ne znam što bih rekla…
– Baš kao u Slučajevima X… – promrmlja u bradu gospodin Fox
. . .
Gospodin Fox otegli gospodina Achenbrenera u krevet. Otežao od piva, činio se težim od strašnih utega na vagi još strašnijeg konačnog suda. Ako je istina sve ono što je stara nona pripovjedala o devet krugova pakla, smisli dosjetku, ovaj će uskakati i namakati se u devet burića s pivom.
– Eto, pospremio sam gospodina Achenbrenera.
– Zahvaljujem gospodine Fox.
– Što sad? I vi ćete se povući počinka radi, slutim?
– O ne, nije mi do toga.
– Hmmm…. – gospodin Fox krajičkom oka glednu gospodina Achenbrenera izvaljenog preko kreveta – Ko bi Vam zamjerio?
– Radije bih do balkona. Pun je mjesec noćas.
– Što ne, slijedim Vas go… Emma. – reče i ugrize se za jezik – Ovaj, oprostite, nisam se namjeravao nametati…
– Nisam tako ni shvatila… kao nametanje.
– Uh, onda dobro. – odahnu. Nenametanje je ugrađena u njegov karakter poput kičme. Pa će biti da malko pretjeruje.
– Ponesem vino. Može?
– O da, kako ne? – brci mu se smiješe. Baš se nameračio dokrajčiti Teran. Ako ni zbog čega drugog ono zbog zakona o spojenim posudama.
Slijedi uzbibanu bocu kroz polumračni hodnik do vrata urešenih srebrenastim polumjesecom vragolanskog izgleda. Sjeti ga to na mornarsku priču, ma biće pravu robinsonsku, o poruci u boci. Nesretni brodolomnici bacali su ih u more, čvrsto zaptivene, nepropusne. A unutra, na papiru, vapaj, zazivi u pomoć neznanom spasitelju. Boca Terana izgleda kao da se ljuljuška na talasima noćnog mora. Ko zna, možda se i u njoj krije poruka? Doznaće, jer, kako god, doploviće do njega.
– Ovamo gospodine Fox. – vrta se otvoriše, kao vlastitom voljom.
Gospodin Fox zakorači za nevidljivom u toplu tamu prožetu prominućima svjetlosti. Mračna stabla priječe pogled ka dvorištu ispod balkona, kao da je dolje, u sjenkama, skrivena tajna, nedokučiva i zaštićena, jer, kako rekosmo, tajanstvena je, nikako za svačije oči.
Boca se nakrivi i natoči vino u čaše.
Gospodin Fox otpi gutljaj. Ne zna što reći. Čeka da progovori Emma. Istina, nikada nije razvio vještinu nad vještinama, blagogoljivo čavrljati sa ženama. Stoga, ono ne zna što reći u njegovom je slučaju pravilo, ili prije zakon ravan ravan Isaacovim trima, koji bi mu možda i pomogli, da ih je naučio kako treba.
Dosjeti se kako je zapamtio jedan, davno je to bilo, pred ozbiljnim licem podučavatelja Gewalta, nije siguran, drugi ili treći: mala moja daje se na znanje, sila masi daje ubrzanje.
E da… Uvjerio se još kako u djelovanje ovog zakona u ugodnom ženskom društvu. Ali uvijek i uvijek kad bi bio oprezan i obuzdao se od brbljanja. Ko zna zašto, gospodin Fox je oko zna kako i zašto bio izuzetno talentiran izvaliti nešto pogrešno što bi ženskinje nadurilo i otjeralo.
Silentium est aureum, kako bi to često govorio njegov učitelj latinskog. Poslovicu nije uvažavao samo za ispitivanja gospodina Foxa, koji tada nije bio gospodin no samo dječarac rad i ovakve hvale vrijedne mudrosti izvrnuti napačke i braniti se šutnjom kad ne bi naučio lekaciju.
– Pod ovim balkonom se skrivao Cyrano, znate?
– Eh? – prenu se gospodin Fox – Zbilja?
– O da. U Parizu van vremena.
– O tempora, o mores. – bubeknu ničim izazvan.
– Što rekoste?
– Ovaj, ništa, samo lupetam bezveze. – gospodin Fox se naljuti na sebe jer je smetnuo svoj moto silentium est aureum.
– Ne djelujete kao osoba sklona lupetanju.
– Istina, ne djelujem. Omaklo mi se.
– Baš ste se ušeprtljali gospodine Fox. – nasmija se tiho, blago, kao da joj sva ta naočigled smušenost gospodina Foxa simpatična.
– Uh uh… – unezgodio se, ne zna šta uraditi – Evo: ljepota je početak užasa. – nikako da se dosjeti Rostandovih stihova pa je posegnuo za Devinjskim elegijama.
– Oh! Lijepo, ali zašto!?
– Samo da se dosjetim. – gospodin Fox zažmuri, nastoji usporiti srce i pretražiti sive čelije – Ovako: Sve i kad bih tako glasno vikao i neki me čuo među četama anđela, i privinuo na grudi, zar ne bih uminuo od njegovog jačeg bivstva? Jer, ljepota nije drugo do početak užasa, početak koji… – i riječ mu zastade u grlu jer osjeti toplu malu šaku na svojoj.
– Tako uzvišeno, iznenadili ste me gospodine Fox. Zar biste uistinu uminuli na grudima Vašeg anđela?
Gospodin Fox je zaglavio u nemuštoj fazi: uvjeren je da bi, ono o grudima i sve ostalo, ako bi nekako došepao do svog anđela, ali kako nema pojma. Jedino što mu je jasno u o pomućenoj glavi, biće zbog potpuno pomućene situacije, jeste kako se šaka nevidljive ukazala obasjana mjesečinom i srebrno cakli kao da se u nju slila sva svjetlost ove tople julske večeri u Parizu van vremena.
. . .
Da vidite čuda!
Domaćinstvom gospodina Achenbrenera luta odmetnuta šaka. Ili možda izgubljena? U biblioteci, u kuhinji, u garderobi, u vešeraju, u dnevnoj sobi, gdje god, pojavljuje se ničim izazvana i straši koga stigne.
Nije to nikome ugodno, da vam prstom priprijeti, onako, kao okačena u vazduhu, ili kao da lebdi, osamostaljena, da vas kucne po ramenu, potapše, povuče za rukav, a nigdje nikoga da tu šaku podržava.
– Gospodine Fox, ovo, e ovo je neizdrživo! – ciči gospodin Achenbrener, vidno potresen. Što će reći da se trese poput jasikinog pruta.
– Ali, gospodine Achenbrener, ipak je u slučaju nevidljivosti Vaše supruge vidljiv mali napredak. – pomirljivo će gospodin Fox.
– Ma kakav crni napredak! Jutros mi niotkud iskoči pod nos i pucnu prstima! Kad me srce nije presjeklo tada neće nikada.
– Jeste malo neugodno…
– Malo je reći malo! Zar nikako niste mogli dotjerati stvar do kraja?
– Do kakvog kraja? Tek sam se upoznao sa njenom nevidljivošću.
– Bolje da je skroz nevidljiva nego ovako. Na rate.
– E, sad, ne može to odjednom. Nego polako. Pažljivo, dok je cijelu odnevidimo.
– Ma dajte!? Koliko bi to polako trebalo trajati?
– Koliko god treba. Ne usuđujem se cijeniti vrijeme potrebno da se ona pokaže.
– Tako? Šta me čeka slijedeće? Da me saplete koliko da mi skrene pažnju na nogu?
– Moguće, moguće… a možda se ukažu njene oči, samo oči, bez lica… Zamislite ih kako svjetlucaju u polumraku, kao dva svica. – gospodin Fox nije odolio zlobno se poigrati sa gospodinom Achenbrenerom.
– Ne govorite takve stvari, molim! Već ih vidim, okurde otvorene u pakleni ponor!
– Ali, to su oči vaše najdraže Emme, gospodine Achenbrener…
– Čije god da su, ne bih da se zagledam u njih u, u tom, tom bezličnom izdanju. – i prekrsti se, kao da sa đavlima ima posla.
Gospodin Fox očekuje da njegov domaćin, potaknut nadahnućem, zamoči prste u pivo i dade se prskati naokolo, jerbo ovaj za drugu svetu vodicu ne zna. Ali, ovaj radije potegnu gutljaj kakav bi i kamilu zadovoljio.
– Ovo mora prestati, kažem Vam gospodine Fox!
– Šta sad želite da činim? Da je vratim u stanje potpune nevidljivosti?
– Bolje i tako nego ovako. Polovica slugu uteklo je još juče, a ostali će danas.
– Šteta, nadao sam se kako će vas pogled na njenu malu šaku obradovati.
– Radujem se kad se ne šunja oko mene. I kucka ljutito prstima po stolu. I pokazuje mi šipak.
– Sve to jutros?
– Aha, i sve to praćeno govorancijom od koje ne razumjeh niti svaku drugu riječ.
– Oho, biće da se nećete suočiti isprva sa njenim očima.
– Nego? Nešto gore? – glas gospodina Achenbrenera drhti kao struna na violini.
J- ezik, njen jezik bi se mogao ukazati.
– O, Bože, sve sve samo to ne! Već ga vidim kako palaca niotkuda! Ni iz čega! Grozota jedna! – ponovo se prekrsti.
– Srećom, ne u tanjiru… izvali gospodin Fox i odmah se pokaja jer, desi se nekoliko stvari.
Gospodin Achenbrener, suočen sa slikom jezika njegove supruge posluženim u umaku od češnjaka, izriga se na pod. Obilno.
A gospodinu Foxu neko opali čušku, preko tjemena, žestoko, što ga podsjeti na brojne čuške koje je zaradio kod matere.
I, ljutit glas protrese mu uši, glas težak, kao da se spušta sa plafona, povučen nesmiljenom silom teže.
– Sram vas bilo gospodine Fox. Boljem sam se nadala od Vas!
. . .
Gospodin Fox je tu i tamo upoznao dvije, ako ne i tri proročice. Gadne da gadnije ne mogu biti, lica od kojeg pogruša mlijeko, proradi žgaravica, spopadne vas kihanje. To će reći ne samo ružne: u njihovoj je neljepoti ovaploćeno, čini se, sve čega bi se bilo ko mogao gnušati.
A opet, slatkorječive su. Med sa balavih iskrivljenih usana… riječ pod kožu se zavlači, nadanja ispipava, obećanja u kosti zakiva… Pa ti nemoj vjerovati u princa na bijelom konju, da je žaba zalutala u gaće uistinu zanosna djeva, da će ti srce ukrasti Vatrena kraljica i sagorjeti ga u pjesmama, da ćeš pronaći zakopano blago, il` mladac umrijeti od ruke namjerene čistoga nadahnuća, onda prije krila, kad se sa Šmekerhorna k nebu plavodalekom vineš…
Eto, sjetio se jer su njemu koješta prorekle, i, jer nikada ne srete, nitu ču za takvoga, tamo nekog proroka. Valjda to muškima ne ide od oka, to, da zavire preko puta, u vrijeme koje treba doći… a i ne mora…
A on baš koliko dašak prije proreče: jezik malehan, ali veoma aktivan, vrti se oko njegove glave kako bi Mjesec oko mrke Zemlje, i mlati gore dolje kao pralje lupačom po rublju.
– Ne volim takve šale!
– Veoma uvredljive za ženskost moju!
– Očekivala sam makar mrvicu poštovanja od Vas!
– Tako bi vi muški sa nama!
– Bez jezika!
– Capnuti ga!
– Pa da lijepa lutkica ni riječi ne progovara…
– Nedorečena i nijema!
– Ako može i slijepa i gluha!
– O, mila nane, ništa od toga nisam mislio. – gospodinu Foxu se zamantalo u glavi od sve te jezikovrtnje, a uši zaglušile od sveg njenog prigovaranja.
– Kako da ne!
– Svi ste vi isti.
– K`o da vas ispod kalupa štancaju!
R- aznježite nas sa malko poezije…
– Buketom ruža…
– Nježnim poljupcem u oči…
– Čelo…
– Usne, vrele poput pećnice…
– I vrat…
– Koji drhti kao struna harfe…
– Eeee, to može… – odvaži se gospodin Fox.
– E, ne može! Nema ništa od te ljubavi! – usnice se zaokružiše oko jezika, dva mala rumena polumjeseca.
– Nismo vam mi puke nemušte igračke. – i nosić se naprči kočoperno poput pjetla među kokoškama.
– E, to mi je jasno k`o danji dan…
– Tek će Vam biti jasno gospodine Fox. Biti će, još kako! – i dva oka sjevnuše ispod zlaćanih pramenova.
– Eh, vidi ti to… gospođo… Emma…
– Aha!? Sada sam tamo neka gospođa!? Koliko sinoć nazvaste me Vašim anđelom!
I, pljus, koliko da potvrdi ukazanje desnica raspali o obraz gospodina Foxa šamarčinu hvale vrijednu.
– Eto… – drhtavo će…
I rasplaka se… Porinula lišce u šake, rida, kune, suzi k`o vodopad, a za rijetkih i kratkih pauza u svem tom glumatanju kroz rešetkaste prste ga virka. Što bi drugo, gospodin Fox, opće poznato slab prema ženama, pogotovo uplakanim, pogladi joj razbarušenu kosu i primi smočenu glavu u krilo.
. . .
Ljubav je vjerna poput psa. Posvuda, i uvijek, prati…
Pa i šetalištem ispod razraslih jova uz Miljacku.
Ka Bentbaši, kamo se, da vidiš čuda, otvara malehna tajna kapija u ostavi.
Emma mu pokaza, inače, iako bijaše iskusan detektiv čijem oku malo šta promakne, nikada ne bi sam pogodio. Otvori vrata neuglednog ormara od onih u kojima odlažete alatke kojima ne pamtite svrhe.
I zakorači unutra koliko da on smotri trag cipelice u prašini:
– Hajde, idemo. Što se snebivaš? – oči se vrte vragolasto k`o na karuselu.
– Idem, idem… – neodlučno promrsi: ako sve ovo prenemaganje vodi ka ljubakanju nije mu drago. Jer, mora priznati kako nikada takvo što nije radio u ormaru i radije ne bi. Jeste se jedared skrivao za igre žmurke, i prenoćio unutra ušuškan u kapute i opijen od naftalina: tek su ga sutradan o podnevu pronašli, a da nisu, ko zna, možda nikada ne bi zakoračio nazad, iz ormara.
– Volim šetati uz ovu šaptavu rječicu. – reče i povuče ga za ruku, snažno, tamoiza, tako da zamalo oboje završiše naglavačke ne uz nego u rječici.
– Vidi ti ovo… – gospodin Fox se ukopa ljevicom u obalu a rukama u haljine gospođe Achenbrener. Nevidljive i šuškave. I prihvati čvrsto oko tanahnog struka, taman toliko da mu se gospođa ne izmakne.
– Oh, gospodine Fox… Tako ste snažni… Dopada mi se to… kako ste me odvažno primili k sebi… – i napući usnice sad već podobne zaurmenjeloj ruži.
E sad, nije čovjek od kamena, mada se gospodin Fox takvim voli predstavljati. Zakačila ga očima kao udicama, taman da se bespomoćno zakoprca na suhom, i dahom, vrelim i blagim, rastjerala njegove brkove.
Glave se primaknuše jedna drugoj kako bi i planete privučene neumitniom silom teže. A opet ne, jerbo ova sila što nagoni njihove usne da se spoje snažnija je od bilo koje druge što sve viđeno pokreće, ustavlja, tvori i ništi, čini da raste il` vene, grije il` hladi…
I, čini da sa sav njegov granit topi kao da se zatekao u samom zvjezdanom srcu.
I da njegovo srce tuče kao bubanj pred vojnom u pohodu. Samo što rebra ne rastavi i napolje iskoči.
I njeno srce da se pokaže između njegovih prstiju po svemu nalik na uzdrhtalo kuče pomalo žudno, pomalo ustrašeno jer ne zna hoće li ga pružena ruka milovati ili ćušnuti…
I tako se desi što nikome nikada ne uspije, da gospodin Fox zahvaljujući rijetkoj bolesti, nevidljivosti, i odnevidljavanju usljed još rijeđe bolesti, ljubavi, smotri kako uistinu izgleda žensko srce…
. . .
Izgleda malko čudno, gledate li sa strane, ali, eto…
Djeva zaodjevena samo u kosu što je zlati, odozgo, julsko sunce, trčkara naokolo, valjda trčkara, jer se ne da vidjeti mnogo od toga čime sve to trčkaranje izvodi, a za njom, k`o muha za medom, sve u cik-cak, jurca uštogljeni gospodin skockan kao za austrijski bal: od glave do pete, sve sa šimikama i polucilindrom. I on izgleda nestvarno. Kao da je nacrtan. E da, kao neki od smiješnih likova iz one novotarije, crtožive, kojom sviju nutka gospodin Disney. Dopada se mališanima, a ni matorcima nije mrsko pogledati.
Radosno kliktanje, opet od one djeve, spliće se s žuborom u pletenicu, kako bi majka uplela kćer`ine kose, a sve to slijedeći glas Davida Byrona polegao nizvodno, tamo negdje, od hana zakrovljenog krošnjama drača i breza.
There I was on a July morning
Looking for love
With the strength of a new day dawning
And the beautiful sun
At the sound of the first bird singing
I was leaving for home
With the storm and the night behind me…
Ko god ih vidi smješka se, nikako zlurado: jer, svi zaljubljeni izgledaju malko blesavo. Kao da su se, sjeme nerazraslo, zatvorili u čahuru, koliko da ih java ne dotiče, kao da nikavih drugih potreba neće imati, ni da jedu ni da piju, nikako poslova sa utrobom, niti zlehudim trajanjem što sve potroši, osim potrebe jedno za drugim.
Kada biste to jedinstveno nevrijeme, to u kome se dvoje vezuju u gordiusov čvor, riječima tako velikim i tvrdim da se izgovoriti ne daju, drhtanjem nalik na ono u Tambore prije no se otvori u ognju, pa i tim ognjem što kosti topi, i jedinovanjem koje organe ispremeće tako da ne znate koji ćemu služi, e to, kada biste ga nekako mogli zamrznuti, možda, i samo možda, bi nalikovalo siluetama parova u zasnježenoj kristalnoj kugli što ih brižni muži daruju gospođama kadli se doma vrate nakon duga službovnja u izbivanju.
Gospodin Fox nema pojma šta se zbiva.
I ne pokušava doznati.
Zbunjen je do daske, ili, bolje, kako bi to rekao njegov djed: sine, tebi fale sve daske u glavi.
Nikada nije shvatio što bi to trebalo značiti, ta opaska o daskama i glavi, dakako, cijeneći svoje male sive ćelije, vazda zaaposlene neumorne radilice.
Katkad bi pokušao zamisliti sve podašćano unutar lubanje, uredno ili ne, ali, nikako mu se nije dalo sliku uobličiti, biće zbog nesklonosti tesarskim vještinama.
Kako god, zbunjen je do te mjere da ni vlastito ime ne poznaje, što je bio ili smatrao da je bio, sav ispremetan, zbrkan s lijeva na desno, ili obrnuto, jer ne zna što je lijevo a što desno, niti zašto mu sjećanja blijede suočena sa pogledom na razigranu ženu i njeno veselje koje raste, i raste, prijeti poput bujice razliti se dunjalukom.
Ko zna što bi se usljed sve te radosti promijenilo? Ne bi škodilo ukoliko je zarazno. Godilo bi namrgođenoj i posnoj javi…
A Emma…
Ona kao da blista, iznutra…
Mada, u ovom trenutku to unutra nije baš prava riječ.
Izgleda kao da neko, nešto, sipa u nju, kao u čašu od kristala, svjetlost, onu prvu, iz zvjezdanog srca, tek rođenu, malko nesigurnu, i radoznalu: puni ju od nosića do malog prsta i čini da blista poput legendarnih bića sazdanih samo od ljubavi i svjetlosti… Od onih što ih anđelima nazivaju…
Gospodin Fox je uvjeren kako će, baš kako je pjesnik sklada i sjete Rainer, sagorjeti na njenim grudima od vreline kakvu ne može niko znati dokle nije spreman baciti se poput kukca ka osamljenom svjetioniku u noći…
Pažljivo pridržava njenu malu blagu šaku, sve u strahu da bi je greškom mogao skršiti. I, ne da mu se ispustiti je. Odreći je. Odbaciti. Izgubiti. I ne želi. Ćuti da joj je mjesto samo i samo u njegovoj šaci, zatvorenoj poput bisera u školjci.
Prepušta se da ga vodi kamo god snivala i, po prvi put, otkako posjeti pjesnikov grob u Valmontu, osjeti što li znače stihovi uklesani u kamenu, kako bi mogli i u srcu: O ružo, čisto proturječje, slast, zar ničiji san da budeš pored toliko vjeđa.
. . .
Spušta poljupce kako bi leptir na cvijet.
Za njima tragovi: koža prostrta kao leopardova šara. I giba se pod njim poput leoparda dok promiće kroz visoke trave.
Otvara pupkovinu u duboku neprozirnu tamu u kom tajna postanja se krije. Iz te jame svi dolaze. I, na koncu, u tu jamu svi odlaze.
Žena zatvara krug iz koga niko ne može izaći, pobjeći, skriti se, odreći ga: Veliki točak se okreće što god činili, vuče nas, tjera, melje…
Gospodin Fox ne mari što je ulovljen, niti za Archimedasovo vajkanje: ne diraj moje krugove!
Još kako ih dira, usnama, i jezikom, u krug, u krug, baš sve u krug.
Kruži poput sokola lovca iznad klanca od uzdignutih butina. Onda, zamoren, sleti na ćelavu vršicu koliko da predahne i osmotri, odozgo, s visoka, kamo se pružaju duboke sjenke. Nalik su na slovo V koje slaviše rimski legionari. Stoga i on klikne Roma victor i baci se u ponor kako to običavaju pjesnici kad im riječi ponestane. Pada kao kamen privućen nedoljivom silom koju bi neki olako prepoznali silom teže. A nije.
Teško da bi je mogli imenovati. Definirati. Ma i ponajbliže opisati. Stoga, dovoljno je reći kako toj i takvoj sili niko i ništa ne može izmaći. Neće te ona postaviti u orbitu kako bi kružio oko nje, ni preblizu, ni predaleko. Niti će ti stopala prikovati za zemlju. Neće. Ova, ta nepoznata sila, ona će te usisati u sebe kako bi to i crna rupa, o kojoj je tako jasno govorio Einstein, uz pivo, bijaše to u kafani Horizont, negdje u predgrađu Berna. Smiješni brko tumačio je gospodinu Foxu kako se ta rupa u tkanju univerzuma harni svime čega se dočepa. Eto, kako i on sa pivom, koje, gutljaj po gutljaj, preko jezika, niz ždrijelo, kaplje u nemjesto, nikadbilo, i rastače se u neoblike i, i, kako god okreneš, svu svoju energiju utroši da potjera starog učenjaka mokriti malo malo.
E sad, gospodin Fox ljubi rascvjetale usne, nježne ružičaste mamilice, koje ipak pomalo nalikuju na poderotinu na fasadi jave, k`o nesumnjiva jasna istina zatečena u Potemkinovom selu, i osjeća se poput onog piva iz priče o nematerijalnim svojstvima materije i vremenu koje to nije. I, baš tada, koje je nikada, dok se on rastaje od kostiju i mesa, po prilici uzvišeno rasterećen svojstava što ih tijelo tegari, začu cijuk i:
– Ohhhhh… oprosti dragi… ne znam šta mi bi…
. . .
Nadao se da ga nikada neće dostići dan kada će Emma i on proći šetalištem jedno pored drugog kao da se ne poznaju i samo se dotaći laktovima poput dvoje užurbanih prolaznika.
Kako bi mogao, jer, od njenog slučajnog dodira i kosti mu podrhtavaju, kako, možda, od žudnje, i time pritajene, ali strastvene mržnje, podrhtavaju kosti mrtvih kadli prelazimo preko njihovih postelja.
Upravo u postelji, podijeljenoj pošteno, bez dvojbi kakvima su skloni graničari, jerbo, gdje čija noga ili ruka završi, ni njihova tijela ne bi znala odgovoriti: baš su si pokazivali dijelove posvećene stidu otkrivajući svu raskoš koju Bog podari njivi i ralu, kako bi sve to uznesenje predstavio netalentiran slikar što se diči smjelošću i neznanjem naive…
Kadli… Neko je na vrata tiho zakucao.
– Draga…
– Gospodine Achenbrener, ometate me. Zar ne znate da je ovo doba koje posvećujem odmoru?
– Oh! Ali, začuh jauke, ciku, stenjanje…
– O, vjerujte, ništa od svega toga ne bi vas trebalo uznemiriti.
– Kako ne? Ako ste bolni, ne znam ni što raditi. Pomoći. Jer, vi ste draga nevidljivi.
– Nevidljivost je vrlina u ovom svijetu poganih spodoba. Niste li znali?
– Ovaj, ne…
– Eto, kao i uvijek, prije, sada i poslije, ništa znate o meni.
– Eh, znači, sve je u redu?
– Jeste, gospodine Achenbrener, odite do pivskog podruma, umireni. Još neko vrijeme ću vrištati. A potom, navratim vidjeti vas…
– Dobro onda… – reče tiho i još jednom kucnu o vrata kao za oproštaj.
– Eto, dragi moj gospodine Fox. Potrudite se da ne ispadnem lažljivica.
– E?
– Obećala sam vrištati…
I bi svjetlost…
Naravno, do tada gospodin Fox nije znao kakva je razlika između nevidljive i vidljive žene.
Doznao je.
Još kako.
– Gospodine Fox, vi ste dobar čovjek… – reče obzirno.
Gospodin Fox nikada u to nije vjerovao, da postoji dobar čovjek. Bilo bi to nekakvo grozno nezemaljsko čudovište. I odbačeno, upravo zbog sve te nagomilane zastrašujuće dobrote. Ili ga je takvim on zamišljao.
– Ali, moram Vam reći… – glas joj zadrhta kao struna na Paganinnijevoj violini, a to je nešto posebno za čuti – Gotovo je…
. . .
Stanje gotovosti nije nešto sa čime se bilo ko raduje suočiti. Gotovost je uistinu zbir konačnosti što nas vrijebaju na svakom koraku, i, uredno, poput savjesnoga fiškala, podsjećaju da smo za svagda završili i ovo i ono.
I ovog i onog imade toliko da ih se gospodin Fox jedva sjeća, izuzev nekoliko plamtećih svjetionika zabodenih pput bodeža u amorfnu smjesu njegovih sjećanja, njegove krvi, snova i jastva…
I tako…
Sjedi on za stolom na terasi Hana kod vile Radmile, ispija jutarnju kafu obojenu s noći, mirisavu poput vrele žene, i takođe vrelu dostatno da ti jezik sprži…
Izgleda nemarno i lijeno sunce, preko crvene rijeke, podbriježnih šumaraka, pa sve do vršica planine zarivenih u nebo koje ne može da se odluči plavi li ili rumeni.
I, izgleda smiješni par zaveden niz šetalište: loptastu strukturu u koju su poput igala u klupko zabodene tanušne noge i ruke, i dva brka, i na njoj naslikane oči, ne odveć spretno, kako se kotrlja, đah lijevo, đah desno, kako bi je, tu i tamo, šutnula vrškom bijele cipelice madona od čelika zaodjevena u svilu i čipku.
Broji njene korake, savršeno odmjerene, po svemu istovjetne, iste duljine, u dlaku, i smjerane bez dvoumice, kao da ne kroči preko šljunkovite staze, il` kroz nježne trave, no najmanje šahovskom pločom smjerajuć `damin gambit.
Ne želi nalikovati gospodinu Crusoe pa poručuje dvije šalice kafe. Drugu ne pije. Nikada. Jer ta je kafa, daleko, s druge strane stola, okusa zrele višnje, i miriše na Coco Chanel… Govori, između gutljaja, sporo, zaneseno, a riječi lete, umorne ptice nad beskrajnom pučinom, i padaju, listom, na mrke talase, prošarane mlijekom, i puste.
Baš poput labudova koji traže gnjezdilište.
Vrckava vilica smijulji se se zbog njegovog stuženog lica, i opuštena brka, pa mu na kafenoj pučini u šalici, bijelićastim prstićem, hitro iscrta srce, i odleprša dalje pogledajući ga preko ramena, tu i tamo, sve nadajuć` se da će ga malko razvedriti.
A on ništa, samo zuri za svojom gotovošću opako poraslom u svoj toj njenoj vidljivosti. Ne ometa ga čak ni njen proračunati lijepi sklad kakav bi prije pristajao skulpturi od carrara mramora nego toploj gospi sazdanoj od nježnosti i plodne vreline…
Ova ga ledena pustinja upakovana u manire, prazne velike i slatke riječi, Pythagórasove savršene proporcije, i oči bez horizonta, o, mogao bi on nabrajati silu metafora o njenoj zaludnoj dragosti, privlači i odbija kako bi planeta neželjeni mjesec.
Broji njene korake zbog smješne jutarnje navike: ne bi li izračunao koliko ih je tačno načinila, sve korake koji ju udaljavaju od njega.
Srećom nije sklon smiješnim ritualima: nije joj postavio oltar, okružio je njenim omiljenim stvarčicama, zaostalim u vremenu koje im više ne pripada, niti joj ponude donosi, omiljenu slasticu, a to bi bile palačinke punjene orasima, kamoli šarene paketiće u kojima se skrivaju ruže i zlatni simboli koje ne razumije.
Sam i snužden pominje se stihova što su njegovoj svijesti upisani kao u kamenu, jer čita ih kao dječarac mali,
…zar ne bih uminuo od njegovog jačeg bivstva…
Ili oni, pjesnika velikih očiju sazdanih samo od tuge:
…reče gavran: Nikad više…
Nada se da ne nalikuju molitvi, jer, molitva to nije, prije nespretna tugovanka, nastojanje da popuni strašnu prazninu koju sa njim dijeli jutrenje, kao da se ništa promijenilo nije.
– Baš ste smiješni gospodine Fox. – zacvrkuta vila i…
Sjede njemu nasuprot. Zakoluta bademastim očima, kao da se malko ljuti što ne zna šta bi s njim, i, neočekivano, sunu ručicom preko stola: povuče ga snažno za brk.
…reče vila: nikad sami, nikad više…
