Karl Sandberg: Pjesme

MEMI

Memi je udarala glavom u rešetke u malom gradu  

     u Indijani i sanjala o romansi i velikim stvarima

     tamo negdje kamo svi vozovi jure. 

Mogla je vidjeti dim iz lokomotiva kako se gubi

    tamo gdje čelične pruge blješte na suncu

    i kad bi ujutru stigla pošiljka novina

    ona je znala da daleko postoji veliki Čikago kamo

    svi vozovi jure.

Dozlogrdili su joj momci u berberskoj radnji i čavrljanje

     na pošti i ogovaranje u crkvi i stara muzika

    koju je kapela svirala za Četvrti juli i Dan ukrašavanja*.

I jecala nad svojom sudbinom i udarala glavom

     u rešetke jer je htjela da se ubije.  

Onda joj je došla pomisao da, ako hoće umrijeti,

     bolje bi bilo da umre boreći se za malo
     romanse na ulicama Čikaga.

Sad ima posao za šest dolara sedmično u suterenu

     jedne bostonske trgovine

     a i sad lupa glavom u rešeteke na isti

     način i pita se ima li veće mjesto

     kamo vozovi odlaze iz Čikaga i gdje bi možda

     bilo

              romance

              i velikih stvari

              i stvarnih snova

              koji se nikad ne razlupaju.

<Vešović>

*Trideseti maj, dan ukrašavanja  grobova palih u građanskom  ratu 1861-1865

***

DŽEK

Džek je bio crnomanjasti, hvastavi klipan.

Radio je trideset godina na željeznici, deset sati dnevno,

a ruke su mu bile tvrđe od đona.

Oženio se tvrdom ženom i dobili su osmoro djece

i žena umrla a djeca odrasla i

razišla se i pisala starcu jednom u dvije godine.

Umro je u ubožnici sjedeći na klupi na suncu

i pričajući uspomene drugim starcima čije su žene

umrle a djeca raspršila se.

Bilo mu je radosti na licu kad je umro kao što mu je

bilo radosti na licu kad je živio – taj crnomanjasti

hvastavi klipan.

>Vešović>

***

TRAVA

Nasložite tijela visoko kod Austerlica i Vaterloa.

Lopatama ih zagrnite i pustite me da radim – 
ja sam trava; ja pokrivam sve.

I nasložite ih visoko kod Getisburga

i nasložite ih visoko kod Ipra i Verdena,

lopatama ih zagrnite i pustite me da radim.

Kroz dvije godine, deset godina, putnici pitaju konduktera:

Koje je ovo mjesto?

Gdje smo sad? 

Ja sam trava.

Pustite me da radim.

<Vešović>

***

IZVIKIVAČ RIBE

Znam Jevrejina izvikivača ribe u ulici Maksvel čiji

glas je kao sjeverac što duva nad strnjikom u januaru.

Maše haringom pred mogućim kupcima pokazujući

radost istu kao Pavlova kad igra.

Ima lice čovjeka strašno sretnog što može

                                                 mamiti na kupnju ribe

strašno sretnog  što Bog stvori ribu, i kupce kojim

može nuditi robu, iz ručnih kolica.

<Vešović>

***

OGRADA

Sad je kamena kuća na obali jezera završena

i radnici počinju ogradu.

Ograda je od gvozdenih šipki s čeličnim šiljcima

koji ubodom mogu ubiti svakog

                                       čovjeka što na njih padne. 

Kao ograda, to je remek-djelo i isključiće svjetinu

i sve skitnice i gladnike i djecu što tumaraju

tražeći mjesto za igru.

Proći kroz šipke i preko čeličnih šiljaka preći

neće ništa osim Smrt i Kiša i Sjutra.

<1912>

<Vešović – Hadžiselimović>

***

DVA STRANCA DORUČKUJU

Zakon kaže da ti i ja pripadamo jedno drugom, Džordž.

Zakon kaže da ti si moj i da sam ja tvoja, Džordž.

A ima milion milja bijelih snježnih oluja, milion peći paklenih,

Između stolice gdje ti sjediš i stolice gde ja sjedim.

Zakon kaže da će dva stranca doručkovati skupa poslije

     noći na rogu arktičkog mjeseca.

<Vešović>

***

OLDTAJMERI

Ja sam prastari neradi regrut.

Na Kserksovim kuhinjskim kolima

                                     bio sam perač lonaca.
Na maršu Miltijadove falange

                                 imao sam držak i šiljak.

Imao naježenu blistavu ručku koplja.

Riđoglavi Cezar izabra me za kočijaša.

Reče: “Lati se posla, toskansko kopile,

Rim traži čovjeka koji zna goniti konje“.

Osvajačke trupe vođene Karlom Dvanaestim,

Vrtložne mušičave Napoleonove kolone:

Znale su me kao potkivača konja.

Potkovah bijelca kojim je Bonaparta

                                         pomeo noćne zvijede.

Lincoln reče: “Uđi u igru, tvoja nacija treba te.“

I ja potjerah konje i zapregu i ruku mi odnese hitac

Kod spottsylvanijske Sudnice.

Ja sam pradavni neradi regrut.

<1918>

<Vešović – Hadžiselimović>

*Referenca na značajnu ali neodlučnu bitku u Spottsylvaniji u Virginiji 1864. godine između vojski Sjevera i Juga u američkom građanskom ratu.

***

KRVNIK DOMA

O čemu razmišlja krvnik

Kad noću dođe kući s posla?

Kad sjedne sa ženom i

Djecom uz šolju kafe i uz

Tanjir sa šunkom i jajima, pitaju li ga

Je li obavio dobar posao tog dana

I je li  sve dobro prošlo, ili oni

Odlažu neke teme i govore o

Vremenu, bejzbolu, politici

I stripovima u novinama

I filmovima?  Da li mu gledaju

Ruke kad posegne za kafom

Ili šunkom i jajima?  Ako malecki

Kažu, Tatice, budi konj, evo

Konopa – da li on odgovori kao u šali:

Nagledao sam se konopa danas?

Ili mu lice ozari nešto kao krijes

Radosti i on kaže: Dobar je i

Lijep je svijet u kojem živimo.

I ako mjesec bijela lica zaviri kroz

Prozor gdje mala curica spava

I mjesečevi zraci se umiješaju

S bebinim ušima i bebinom kosom – krvnik –

Kako on tada reaguje?  To mora da mu je

Ugodno.  Krvniku je sve ugodno,

Pretpostavljam.

<1922>

<Hadžiselimović>

 6,773 total views,  2 views today