Povodom Dana pobjede nad fašizmom: govor Ernsta Tollera iz 1933.

Govor Ernsta Tollera

na Kongresu Međunarodnog PEN-a, održanom u maju 1933. godine

[Ovo je prijevod govora, kog je gospodin Toller održao nakon što su delegati Njemačke napustili dvoranu. Gospodin Toller govorio je bez bilješki, te je docnije sročio ovaj dokument prema vlastitom sjećanju.]

Žao mi je što delegati Njemačke nisu prisutni.

Jučer nisam govorio, pružajući priliku zvaničnim delegatima Njemačke da, ukoliko su u mogućnosti, opovrgnu moje tvrdnje. Budući da su se, iz tehničkih razloga, udaljili sa sjednice – unatoč težini optužbi – prisiljen sam govoriti u njihovom odsustvu. Mogu mi odgovoriti nekom drugom prilikom.

Mnogi su me savjetovali da ne govorim; da mirujem.

Autor je isključivo vezan za duh. Onaj koji vjeruje da, osim nasilja, moralni zakoni upravljaju životom – ne smije šutjeti. Postoji još jedan razlog koji me obvezuje da govorim. Sudbina je odgovorna što sam danas ovdje. U noći u kojoj je gorio Reichstag, namjeravali su me uhapsiti. Pukim slučajem sam tada bio u Švicarskoj. Ova trenutačna sloboda dužnik je svim drugovima uhapšenim u Njemačkoj.

 [Upadica: „Nemaš prava da govoriš jer si komunista. Govoriš protiv Njemačke.“]

Ne pripadam Komunističkoj partiji. Govorim iz pozicije autora koji se ne protivi Njemačkoj, već svim oblicima moći diljem svijeta. U ratu sam se borio za Njemačku. Tek kad sam uvidio da je rat sramotan, pobunio sam se protiv njega.

Jučer su njemački delegati usvojili rezoluciju u kojoj stoji: „Dužnost je umjetnika da održi duh slobodnim, kako čovječanstvo ne bi postalo plijen neukosti, zla i straha. Književnost ne poznaje granice i treba ostati univerzalna i slobodna unatoč političkim i međunarodnim promjenama.“   

Na moje veliko iznenađenje, gospoda iz njemačkog PEN-a saglasni su sa ovom rezolucijom pa sam im želio postaviti pitanje: Kako se vaša saglasnost odnosi prema stvarnosti?

Prije nekoliko sedmica, deset članova njemačkog PEN-a obaviješteno je da im je zabranjeno biti dio članstva ovog udruženja, i to zbog njihovih navodnih sklonosti komunističkim i srodnim udruženjima. Ne želim se zamarati nejasnim značenjem ovih riječi. Jučer su gospoda iz njemačkog PEN-a odlučili da se u tom udruženju neće razmatrati politička pitanja. Oni su počeli, a ne mi.

Ukoliko iz članstva isključuju autore na osnovu ličnog mišljenja, oni su ti koji unose politiku u PEN.

Prošle godine u Budimpešti, gospoda Schmidt-Pauli i Elster, danas zvanični delegati, usaglasili su se u protivljenju odluci o progonu autora i njegovog djela na osnovu ličnih mišljenja. Šta su učinili nakon što su njemački pacifistički autori –  Ludwig Renn, Osiectky Millisam i drugi – završili u zatvoru? Odgovor: Nisu učinili ništa.

Ovo su imena njemačkih autora, čija su djela spaljena desetog maja: Thomas Mann, Ernst Toller, Stephan Zweig, Arnold Zweig, Jakob Wassermann, Lion Feuchtwanger, Kurt Tucholsky, Emil Ludwig, Theodor Wolf, Alfred Kerr, Bert Brecht, von Ossietzky (uhapšen), Hellmuth von Gerlach, Lehmann-Russbildt (uhapšen), Rudolf Olden, Dr. Friedrich Wolff, Anna Seghers (dobitnica nagrade „Kleist“), Dr. Marthin Buber, Dr. Jurgen Kuczinski, Erich Maria Remarque, Josef Roth, Hans Marchwitza, Alfred Doblin, Werner Hegemann, Bruno von Salomon, Dr. Ernst Bloch, Walter Wehring, Arthur Holitscher, Egon Erwin Kisch (deportovan), F. C. Weiskopf, Johannes R. Becher, Regler, Bruno Frei, Paul Friedländer, Heinz Pol (uhapšen), Otto Heller, Erich Weinert, Ludwig Ronn (uhapšen), Dr. Hormann Duncker (uhapšen), B. Kellermann, Leonhard Frank, Franz Werfol, Ludwig Fulda, Vicki Baum, Adrienno Thoma, Ferdinand Bruckner-Tagger, Carl Sterheim, Georg Kaiser, Carl Zuckmayer, Georg Bernhard, Heinrich Simon (novinar Frankforta), Arthur Bloesser, Erich Baron (preminuo u zatvoru).

Šta je njemački PEN uradio da spriječi ovo uništavanje? Sada će gospoda reći da je uništavanje bilo čin mladih, nezrelih ljudi. U odbranu ovog uništavanja stao je ministar Göebells, te je spaljene knjige ovih predstavnika časne Njemačke nazvao duhovnom prljavštinom.

Nakon rata, svijet je zapljusnuo val mržnje protiv Njemačke. Danas progonjeni pjesnici su se nekoć borili za Njemačku – svojim radom, svojom rječju i svojim djelima. To su oni ljudi koji od 1919. godine dižu glas protiv nepravde Versajskog mira, a ne oni koji nas danas guše.

Šta je njemački PEN uradio protiv izgona nekih od najistaknutijih profesora i učenjaka njemačkog Univerziteta, protiv izgona Einsteina, Zandeka, Hellera, Tederewskog, Bonna, Schückinga, i svih ostalih liječnika, pravnika, filozofa? Zasigurno žive u stranoj državi, izopćeni, odvojeni od svog rada, svoje profesije, onemogućeni u služenju Njemačkoj ili čovječanstvu.

Šta je njemački PEN uradio za umjetnike poput Bruna Waltera, Klempenera, Weilla, Buscha, Eisnera, spriječene da rade u Njemačkoj?

Šta je njemački PEN uradio povodom slučajeva slavnih slikara, kao što su Kate Kollwitz, Otto Dick, Hofer, Klee, itd., koji danas ne mogu raditi na njemačkim akademijama; kao i povodom slučaja velikog slikara Liebermanna, primoranog napustiti akademiju jer nije pristao na degradaciju? Šta je njemački PEN uradio za velike glumce, sklonjene sa njemačkih pozornica? Šta je njemački PEN uradio da se usprotivi Odboru pjesnika Njemačke, pripadniku protektivnog Udruženja autora Njemačke; ili da se usprotivi crnoj listi svih onih autora čija se djela više ne mogu štampati, niti prodavati u Njemačkoj?

Šta je njemački PEN uradio da se usprotivi činjenici da Njemačka prijeti bojkotom proizvodnje svim stranim izdavačima koji žele štampati djela progonjenih njemačkih autora?

To su pitanja koja sam želio postaviti članovima njemačkog PEN-a. Jučer su se delegati Njemačke usaglasili o rezoluciji koja vjeruje u slobodu umjetničkih djela. Da li ovaj sporazum znači promjenu mišljenja? Ukoliko protivnik uvidi svoju grešku, tim bolje. Čestitam gospodi na hrabrosti, ali očekujem da u Njemačkoj pokažu istu hrabrost i da će njihove riječi biti popraćene djelima. Pričekajmo!

Jedan od članova njemačkog PEN-a je gospodin von Teer. U knjizi „Jevreji te posmatraju“ usudio se prikazati Jevreje kao ljudske đavole. Ispod fotografija Einsteina, Ludwiga, Lessinga – stavio je oznaku „umgehängt“ [nepropisno obješen], a ispod fotografije Erzbergera, za kog svi znaju da nije bio Jevrej, napisao je „Napokon osuđen“.

Hoće li ovaj izljev ludila i barbarskih postupaka biti osuđen, hoće li gospodin von Teer biti isključen iz članstva njemačkog PEN-a? Hoće li govori ove gospode biti popraćeni djelima? Odgovor je: nadajmo se.

Ne govorim o svojoj, ličnoj sudbini, niti sudbini onih koji su primorani danas živjeti u izgnanstvu. Dovoljno je teško.  Nije im dozvoljeno ponovo vidjeti državu u kojoj su rođeni, isključeni su, protjerani, izgnanici. Međutim, neki su još više propatili.

Zahvaljujem se Kongresu na jednoglasnoj odbrani duhovnog progona, progona misli, zahvaljujem im na volji za borbu protiv progonitelja. Pred javnim mnijenjem svijeta izjavljujem da je ova rezolucija dostigla svoju konačnu verziju zahvaljujući saradnji delegata Francuske i Njemačke, prema tome, nema drugog objašnjenja nego da njemački PEN proglašava nezakonitim sve što je napisano u Njemačkoj. Pričekajmo.

Živimo u dobu nacionalističkog ludila, ludila rase i mržnje. Duhovne ljude izolira, prijeti im i ugrožava ih moć nasilja, a razlog tome ignoriraju mnoge države. Zlostavljaju duh. Spomenuo sam samo, meni poznata, dešavanja u Njemačkoj, ali se pri tom nadam da ćete pokazati srodnu hrabrost u borbi protiv nasilja u vlastitim državama.

U Njemačkoj će mi prigovarati zbog izjava protiv države. Poričem optužbu; jedino čemu se protivim su metode ljudi koji danas upravljaju Njemačkom, ali ne predstavljaju cijelu Njemačku. Milioni ljudi u Njemačkoj ne smiju govoriti, niti pisati slobodno. Govorim u ime svih tih miliona koji danas nemaju pravo govoriti. Ova gospoda spominje velike Nijemce. U tom smislu bi i duhovne tvrdnje Goethea, Schillera, Kleista, Hertera, Lessinga, kralja Friedricha Velikog, bile u suglasju sa progonom slobodnih ljudi, sa progonom Jevreja! Kako su genijalni (!) zakoni što su danas na snazi! Jedini živi unuk kancelara Bismarka ne bi mogao biti državni službenik jer mu je baka Jevrejka; Stressemanov sin ne bi mogao biti advokat jer mu je majka Jevrejka.

Ludilo vlada vremenom, okrutnost ljudima. Zrak oko nas se sve više tanji. Nemojmo se zavaravati, glas duše, glas čovječnosti, moćnici čuju jedino ukoliko im može poslužiti kao paravan u političke svrhe. Nemojmo se zavaravati, političari svih zemalja trpe nas ili progone kad postanemo naporni. Ali glas istine nikad nije bio ugodan.

Vjekovima, ljudi poput Sokrata, Giordema, Bruna, Spinoze, i drugih velikih mislilaca, su bili žrtve krvoprolića, progona, ubistva, zato što nisu htjeli odustati od svojih principa, zato što im je smrt bila draža od laži; zato što su vjerovatli u svijet slobode, pravde i čovječnosti.

Pitam se da li ćemo opet naći priliku za okupljanje i razgovor u današnjoj Europi, budući da su pobunjenici prokleti. Koga briga! Pokorimo strah koji nas razara i ponižava. Iako se borimo na razne načine, uzdajmo se u jedan način na koji, iako stojimo na suprotnim stranama, svako od nas sanja Utopiju, u kojoj će prevladati sloboda od barbarstva, laži, društvene nepravde i ropstva.

Ernst Toller 1933. godine u Londonu. Fotografija preuzeta sa: pescanik.net

Prijevod s engleskog: Lamija Milišić

Izvorni tekst: https://www.hrc.utexas.edu/teaching/pen/free-speech/

 4,216 total views,  2 views today

Komentariši