ONE Miljacka se prostrla Sarajevom kao tepih. Padala je kiša. Na semaforu je bilo crveno svjetlo. Zakoračila sam i osjetila udarac u bok. Padajući, vidjela sam da me udario bicikl.–Jesi normalan!? – vrištala sam.–Senhorita, sinto muito, você está bem? Desculpe-me, por favor.U srcu Bosne udario me Portugalac. Dobro je, nije umjetna inteligencija.–Ništa, ništa… – odmahivala sam rukom.Pomogao mi je ustati.–Como posso pagar a dívida. Por favor, diga. Eu tenho que justificar de alguma forma esta minha ação…–Non capito! – derala sam se na talijanskom.–Poso parlare taliano, engleze… Che tu voglio…Pobogu, ovaj govori sve jezike!–No, sempre croato.–Ok. Também aprenderei croata se necessário, só para poder me desculpar com você.Otresala sam mokre traperice. Osjećala sam bol u lijevom koljenu.–Kava? – rekao je pokazujući prema Galeriji Smoje.–Može! – rekla sam. Taman ću se pribrati.Sjeli smo smijuljeći se jedno drugom, pomalo mutavo.–Jeste dobro? – pitao me na poluhrvatskom, koristeći Google prevoditelj.Uzela sam mobitel i odgovarala na portugalskom.Tako je otpočela naša konverzacija koja je trajala dva i pol sata.Zvao se Alan. U Sarajevu je studirao arhitekturu, bio je na trećoj godini. Radio je kao dostavljač u jednoj pizzeriji. Danas je žurio i ja sam mu se našla na putu.–Možemo se opet naći na kavi nas dvoje?–Nas dvoje i Google prevoditelj. – smijala sam se.–Naravno! – rekao je. –Bez bicikla.–Obećavam.Svi su pogledavali u nas. Bilo im je čudno. I meni je, no odgovarala mi je ta čudnovatost.Dok sam se doma presvlačila, vidjela sam kako je koljeno puno modrije nego sam mislila. Pripremila sam toplu kupku, napravila čaj od cimeta i odvojila pola sata od vječnosti. Na pola šalice u misli mi je došetao student arhitekture koji je ujedno bio i mornar. Odlazio je s ocem na ocean. Bilo je nečeg zanimljivog u tom kovrčavom neznancu, koji je, moram priznati, brzo usvajao riječi hrvatskog.Ja sam bila treća godina na Studiju povijesti. Pomalo sam se pripremala za završni rad, no nijedna od ponuđenih tema nije mi se sviđala. Htjela sam nešto jedinstveno.Kad sam na petoj ili desetoj kavi, ni ne znam više kojoj, spomenula tu nedoumicu, rekao je – „Nazare“.–Nazare? – priupitala sam.–Moje mjesto… Ti pisati o mojem mjestu.–Zašto ne? Odlična ideja!NA-ZA-RE – zvučalo je zanimljivo, pitko.–Mislim kako smo se morali sresti zbog ovoga.–Da, i ja mislim tako. Istražit ću sve na Google-u.–Ne moraš tako, pođi sa mnom, ispite smo položili. Provedi ondje mjesec dana i – eto…Smijala sam se poput djeteta:–Moram odraditi sezonu u Makarskoj.–Radit ćeš kod mene u Portugalu. Platit ću te, stanovat ćeš kod moje bake.I dalje sam se smijala u nevjerici…–Vidjet ćemo…Vratila sam se u svoju sobu.Navečer je padala kiša. Pronašla sam u torbi knjigu „Mriža od žada“ i počela čitati…Postoje otoci bez imena.Na njima žive ljudi koji imaju velike tajne, velike kao mora. Postoje mriže koje takve tajne izlove.Postoji more koje plače.