Piše: Goran Sarić
Hercegovačka Gračanica. Nedosanjani san velikog pjesnika.
Zurim u nju, odozdo, sa male terase apartmana u prizemlju kuće nedaleko od centra Trebinja. Noć je. Ovakva, sa svih strana osvijetljena snažnim reflektorima, na vrhu brda imenom Crkvina, doima se još moćnijom. A nije nešto velika. Značajno je manja od svoje mnogo poznatije, starije sestre – ili kume! – sa Kosova. Iako, rađena je kao njena vjerna kopija. Zato je i dobila to ime, uz prefiks kraja u kome je početkom ovog milenijuma kao izniknula. Nedostaje joj, naravno, ona fina patina koju, nakon tolikih vijekova, posjeduje originalna verzija.
I ja sam jednom posjetio tu staricu na jugu Juge, i to davnih sedamdesetih. Tada sam, naime, sa roditeljima i prijateljima iz Sarajeva obišao Makedoniju i Kosovo ravno. (Neki naši rođaci još žive u u Kosovskoj Kamenici i Titovoj Mitrovici.)
Oni koji prate moja pisanija znaju da sam agnostik i da kao takav, u prakticirajućem smislu, nemam ništa sa bogomoljama. Divim im se kad su lijepe, ravnodušno ih pasam kad mi se kao djela ljudskih ruku ne sviđaju. Pošto sam već nekoliko puta bio nadomak Hada – o dženetu ni ne sanjam! – iz prve ruke znam da me te građevine neće odvesti ni za pedalj bliže nebu.
A ovoj ovdje se mora priznati da je prelijepa. Visoko iznad Grada i njegove rijeke, među javom i međ’ snom, kao da bdije nad snom žitelja Trebinja.
Slika o kompleksu na kome se nalazi humska Gračanica ne bi bila potpuna kad ne bih ovdje spomenuo da na platou postoje ljupki, nevelik restoran i njegova bašta s pogledom. I još, na obližnjoj strmini, neobičan mali amfiteatar kao stvoren za koncerte i pozorišne predstave. Tu se svake godine krajem avgusta održava Trebinjski jazz festival, na koji dolaze vrsni džez-muzičari iz cijeloga svijeta.
Crkva je podignuta 2001. Godine, po izričitoj želji Jovana Dućića, sjajnog pjesnika, ali poznatog po konzervativnim idejama. Zdanje se vidi sa gotovo svih tačaka u Gradu.
I eto, noćas je moja. Ozgo k’o božićna jelka okićena zvijezdama, odozdo jakim reflektorima. A kupola joj kao da meko uranja u nebo.
Duboko dolje, u kripti, miruju umorne kosti slavnoga lirika. Tu su prenešene čak iz Ilinoisa. Poslije mnogih lutanja, diplomatskih i nediplomatskih putovanja širom Kugle, tu su, na tom čarobnom mjestu nadomak Mediterana, konačno pronašle svoj mir.
Beskrajna pesma
Vi što se još niste javili iz gnezdâ,
Čija srca trepte još u kaplji rose,
Čiju strasnu dušu još vetrovi nose,
I čiji dah topli struji s mirnih zvezda –
Kad nebrojne oči otvorite, kada
Pružite spram sunca bezbroj svojih ruka,
Sve šume bez konca i mora bez luka
Vaš svetli dolazak pozdraviće tada.
I svi poplavljeni u sunčanoj kiši,
Tamo, gde maločas, u trenuti strašne,
Zbacismo odeću i sandale prašne,
Stajaćete bolji, silniji i viši.
Tako opijeni već od prve čaše,
U ekstazi zvuka i sjaja što pline –
Pružićete brazdu da svirepo mine
Njivom, gde još čami zimsko zrno naše.
Ali ko će tada biti među vama
U taj dan bez sumnje, bez bola, bez sene,
Nevidljivom niti privezan za mene,
Da odvojen stane među hiljadama?
Jovan Dučić
***
Sad ono zbog čega smo došli u Trebinje: rođakova svadba. Njegov otac nas je lijepo dočekao na aerodromu u Ćilipima, a samo slavlje je prošlo baš onako kako treba.
(U ovim ludim vremenima – koja traju već decenijama – uvijek se, u sličnim prilikama, pomalo plašim nečije raspojasanosti, pretjeranog nacionalnog zanosa i patetike koje sobom obično donose i agresivnost.)
Iako za mene preveliko – oko 400 ljudi – sve je prošlo fino i dostojanstveno. Čak je i muzika, barem dijelom, bila po mojoj mjeri. Plesa i kola koliko voliš, a feštu su otvorile i zatvorile dvije lijepe Čoline pjesme. (Kažu da rođeni brat Zdravka Čolića u Trebinju drži ugostiteljski objakat.)
Čak se i ovaj moj štap, veseli „sančo pansa“, baš lijepo natanjcao!
Uz to, te večeri vidjeh mnogo skoro zaboravljenih lica, rođake i znance koje je rat razbacao širom svijeta. Najviše ih sad živi u Srbiji i istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, ali ih ima i u Kanadi, Australiji, Skandinavijama… Nevolja, grda (kako bi rekli Zagrepčani), nas rastjerala na sve strane svijeta. Tokom rata smo često bili na suprotstavljenim stranama, ali se te trebijske večeri to ni na tren nije osjetilo.
I dobro je tako. Onaj ko dosad, nakon trideset godina, nije shvatio da su u osnovi svih tih laži, urlikanja i klanja bili obična grabež i vlastoljublje, gdje su se najbolje snašli oni koji su na vrijeme “promijenili dres” i “jamili”, taj neka i dalje vjeruje demagozima i sjecikesama. Njemu ni Jagomir više ne može pomoći.
Hrane i pića k’o u priči. Nema šta nema, i to u oho-ho! količinama.
(Sjetim se da uslikam sofru, i fotku pošaljem mome Vanji. On nedavno u Antverpenu bio na svadbenom slavlju jednog druga i kući se vratio praznog trbuha. Čips i kikiriki. A na dekoraciju i dj-ove, kaže, mladenci potrošili hiljade eura.
Neka nama nas. A oni neka’ čipsaju koliko im volja!
***
Jutro nakon svadbe opet nas budi pijetao. Njegov prodoran kukurik odjekuje pustim sokakom, podsjećajući nas da će uskoro doći vrijeme da se izvučemo iz perina.
Nešto kasnije, uz prvu kafu, zvuk ckrvenog zvona daje posebnu dubinu ionako lijepom nedjeljnom jutru.
Još da mi je čuti ezan! To bi bilo skoro kao da sam u Konjicu. Ali ezana, barem za ovih par dana koliko smo u Trebinju, nema. Izo mi je juče rekao da u cijelom Trebinju danas živi svega stotinjak Bošnjaka.
(Doduše, ni ezan “moje” Repovačke džamije u Konjicu više nije onaj stari. U djetinjstvu sam ga, sjetnog i stišanog, rado slušao u večeri rane. Sada je već dugo, barem za moj ukus, oštar i (pre)glasan.)
Tuk na utuk. Moje je bolje od tvog! Vječita balkanska priča.
