Posvećeno Kemalu Mahmutefendiću
ZAMALO PJESNIČKI RAZGOVORI, prvi
Mi smo nefunkcionalni ljudi,
Govoraše često moj prijatelj Kemal,
I uz to pjesnik, nekako simpatično izgubljen
Na dunjaluku kojim se množe nedovršeni ljudi…
U takvim prilikama, uz čašicu razgovora,
Rado sam citirao Tourniera:
Životi većine ljudi svode se
Na tri osnovna ciklusa:
Hranjenje, varenje i izmetanje…
Na što bi kucnuo čašom o stol odobravajući:
Eto, niti u jednom od to troje se ne snalazim.
Nekako sve pobrkam koje ide prije, koje poslije.
Istina, ko bi se snašao u tim radnjama
Koje čovjeka unizuju do živinčeta,
Mislim i odlučim se, ako se već mora,
S vremena na vrijeme, da makar ne uživam,
U tome, da žderem, probavljam i serem…
Rekao bih mu tada kako smo, biće prije,
Nešto poput izmještenih ljudi,
Koje za kost i meso samo paučina drži.
Veoma otmjeno, plemenito čak, odgovorio bi,
Jer sve ovo pisanije nije drugo do plemička posla,
Ali, sine, ne potcijenjuj moć utrobe,
Njenu veliku glad jer, ona će,
Takva kakva je, prazna i nenapuniva,
Vazda vuć` te nazad, dolje, duboko,
Dok ti zubi ne izrastu i na prstima.
Pregledam prste, za svaki slučaj, i, zna se,
Pijuckam iz čaše premišljajuć` o dunjaluku
Kao velikoj utrobi s koje vise mirijade sisaljki
Koje sebe imenuju a mogle bi i bez te muke
Zadovoljit` postanje tek brojevima rednim…
ZAMALO PJESNIČKI RAZGOVORI, drugi
Moraš graditi unutarnji svijet…
Inače, ovaj spoljni, on će te progutati.
I taj samo tvoj svijet mora biti prostraniji,
Življi, i snažniji, i topliji, i hladniji,
Govori ostarjeli pjesnik, a izmed riječi
Zakašljuca njegova proteza
Kao da nastoji svakoj vrijednost naglasiti.
I podići planine do neba modrog,
A to bi bilo moje oko okrenuto unutra.
Da, da, i rijeke da poteku, i polja,
Zlatna žitna, i travnata mora,
Zelena poput srca majke zemlje.
Drveće zasaditi dubokih korijena,
Od onih što po kostima prebiru…
Šume mjere naše vrijeme
Sjenkama sve dubljim i duljim, i blagim.
Pusti zvjerinje da luta gdje poželi.
I ptice da muziku stvaraju.
Možda i neku samotnu kulu,
I u kuli zatočenu princezu?
Eh, hrabri vitez kad je spasi znaće
Da se princeze uvijek pretvore u zmaja.
Znaš, taj je unutarnji svijet,
Taj što je samo tvoj,
Sazdan od snova gorkih i slatkih.
Tajna postanja tu je:
Na početku bješe snatom,
Samotna svjetlost, tek plamičak
Sred mračno tihog dunjaluka.
Trebao bi reći: i bi svjetlost.
Čemu, kad u tom samo mom
Unutarnjem svijetu nikoga
Drugog nema osim mene…
O, možeš ti naseliti koga hoćeš,
Unutra, da ti samoću hrani…
I ne zaboravi da na nebo
Okačiš malo lijeno sunce,
Onako, poput žumanjka u tavi.
Tamna i duboka je zjenica
Na mome nebu, i biće,
Moj će unutarnji svijet
Samo za takvo mračno sunce znati.
ZAMALO PJESNIČKI RAZGOVORI, treći
Opet se osjećam pohabano. Staro…
Više nikoga ne prepoznajem.
Niti mene starče?
Kako bih te mogao poznati
Kada ni ti sam sebe ne poznaješ?
Stare riječi su suhe i opore,
Uvijek su nalik na zagonetke,
Jer im štošta nedostaje,
Izgubljeno usput, malko mirisa,
Malko boje, zvuk im je hrapav,
Samoglasnici tonu u provalije.
Ovaj starac natuštenih sjedih obrva
I kada o punačkoj dojci pjeva
Ona većma oštroj hridi nalikuje
Što će zdrobit barku mornara neoprezna.
Opet, ovaj starac, strašni pjesnik,
Zapamtio je dva ili tri puta,
Jedine preostale od mnogih za života.
Biće jer je staze duboko utabao,
Preduboko da ih zaborav briše.
Jedan od njih dovede ga jutrom
Do moga stola podobnog barci.
Rekao bi kako nalikujem na Khárôna
I zagnjurio licem u bocu žutu
Poput meda iz košnice natočena.
Istina, o njegovoj smrti već sam znao
Što bi iko pristojan trebao znati:
Umro je prije no što je rođen,
Mrtvovao dunjalukom od zvijezde do zvijezde,
Od nekraja do nekraja,
Od nežene do nežene,
Od neriječi do neriječi,
A sve to samo da bi iznašao
Ko će ga tamonazad prevesti.
Tankoćutni filozofi opijeni vinom
Tvrde kako niko ne može umrijeti,
Ne stvarno,
Dok preko svoje rijeke ne pregazi,
One u čijem su ga izvoru kupali,
I napojili, kada je iz majke ispuzao.
Nikada ga nisam pitao zašto baš ja
Moram biti njegov lađar,
Ali slušao sam ga strpljivo
Sve dok nije riječ posljednju izgovorio.
Jedinu preostalu, kada je sve druge potrošio,
Baš onu koju je nekad davno prvu promucao.
ZAMALO PJESNIČKI RAZGOVORI, četvrti
Kada pjesnika baciše pod tonu zemlje,
Nađoše se mnogi koji bi sa njim govorili.
Ko bi ga sada vraćao, jedva ga do groba
Odnesosmo, teškog, tako teškog,
Da su nam noge u glinu do koljena propadale.
Znao se hvaluckati kako su ga dječaci
Zazivali divom, tamonigdje pod Vrtaljicom.
Možda zbog toga sva ta težina
Što kosti krši i leđa povija,
A možda samo zbog divovske pjesme
Što ju je cijeloga života pisao.
Možda i zbog toga što pjesnici i
Nisu od ovoga dunjaluka i vakta,
Teški i sami sebi, kamoli drugima.
Ko će ga znati…
Ne zna niko.
Pa ni blagogoljivi plačljivci koje lukavo
Do biblioteke vodim i knjiga mnogih:
Evo vam ga, sad sa njim se razgovorite
Od sumraka do zore, i tako unedogled,
Dok vam njegove riječi oči ne istoče,
Trbuhe progrizu i krv proključaju.
Nije lako nikome istrpjeti sve te metafore
O praznini, samoći i očaju, i ljepoti,
Zbog koje ispisa tolike stihove
Surove i gorke, poput trnja ogoljene,
I jasne kao podnevno avgustovsko sunce
Što u nama duboke i hladne sjeni pruža.
ZAMALO PJESNIČKI RAZGOVORI, peti
Bio jednom jedan,
A možda i nije bio.
Samo se njegove sjenke sjećamo.
Vuče se lijeno šetalištem,
Đah se krati đah se dulji,
Od police s prašnjavim knjigama
Do stola u kafani Opatija.
Ne ruke koja je kuckala po stolu.
Samo tihi zvuk k`o jeka
Zvona podzemnih u uhu se javlja…
Ni hrastovina tvrda ga ne pamti
Da ju je zadnjicom uporno žuljao,
Niti cipele prazne, koje bi, i sada,
Tu i tamo niz sokake tumarale,
Ni čaša kroz koju prosijeva sunce,
Tužno i daleko,
Šta je iz nje pio, opojno il`slatko,
Niko mu gutljaje ne mjeri,
Niti zalogaje, jer,
Odrezak ugriza se ne sjeća…
Ponegdje ostavi za sobom tragove,
Nerazumljive zagonetke,
Kaput na čiviluku rukava obješenih,
Kojeg ni stud ni vrelina ne dira,
Kišobran plav poput kišnog neba
Po kojem kiša nikada neće tuči,
Zubi u napukloj blijedozelenoj šolji,
Razmaknuti, malko pognuti,
Kao da plijen u kupatilu vrebaju,
Pero zabodeno u papir
Kako bi krvnik kamu zario među plećke…
Taj koji je bio a nije bio,
Govorio je mnogo,
Al` se niko niti jedne riječi ne sjeća,
Ni psovke, ni pohvale, ni šale.
I pisao je mnogo,
Silne arke obojio tugom, i nadom,
Pomalo i ljubavlju, pomalo srdžbom,
A opet, ko bi se dao čitati ih,
Našao bi kako pjesnik samo
Na papiru mrak svoj piše.
ZAMALO PJESNIČKI RAZGOVORI, šesti
Za dalek put se spremih:
Razgovarati sa mrtvim pjesnikom namjerih.
Nisam poput Ὀδυσσεύς preplovio gladna mora
U potrazi za ušćem rijeke Akhérôn, biće,
Pupčanom vrpcom što veže nas koji smo živi
Za prostrani hladni dunjaluk onih koji su mrtvi.
Lukavac Ὀδυσσεύς proli krv ne bi li dozvao Τειρεσίας
Kako i ja, na ušću poetskom u suhu zemlju:
Listam knjigu koja je ujedno i kapija, Mrtvi,
Prstom koji ne vlažim pljuvačkom,
No ga u rani pojim vlastitom krvlju.
Pjesme nalikuju na ježeve lovce,
Kao da su zavjerene u vojni branit` prolaza
U nezemlje gdje ni puta niti nade nema.
Nema ničega. I nikoga. Ni daha. Ni glasa.
Ne čuju se ni rogovi pobjedni,
Ni trublje žalobne, nit` svirale slavljeničke.
Čitam njegove metafore o smrti
Koje nisu više do opća mjesta, prazne i blijede,
Poput lica u djeve čije lice sunce ne dotaće.
Nema metafore koja smrt može da prokaže.
A pjesnik pouzdano mrtvi,
Ukoliko ga prizvah med stranice šaptave,
Na pitanja djetinjasta o življenju i umiranju
Odgovori tek ćutanjem. Jedini je to jezik
Koji u mrtvoj zemlji poznaju, tih i dalek,
I tako jasan da dvojbama i tumačenjima izmiče.
