Piše: Goran Sarić
Bliži se kraj i ovog odmora. Susjed i prijatelj još od osnovne škole, nam priređuje nešto-kao-oproštajnu večeru. Tu je i drugarica iz Zagreba, nekadašnja vrsna rukometašica i članica čuvenog hora “Djevojke s Neretve”. Iako ne živi toliko daleko od grada sretnog odrastanja, ovdje je prvi put nakon punih pedeset (50!) godina. Konkretan povod njenoga dolaska je upravo još jedno okupljanje bivših članica ovog izvanrednog ženskog hora.
Vidi se da je uzbuđena i sretna, tim više što je na večerašnjem okupljanju i njena nekadašnja suigračica (i do dan-danas jedna od najboljih prijateljica) sa mužem.
Susjed pravi nekoliko vrsta izvrsne pizze. Dugo je ovdje, u našoj ulici, držao ugostiteljski objekat, ali se umorio, dojadilo mu, a nije mu ni preša. U finom prostoru bivše pizzerije sad samo jedan mali krug njegovih prijatelja jutrom pije kafu, zeza se i lijepo kenjčija, kako to mi, Konjičani, velimo. Ponekad, kad mu se ćefne, naveče pozove društvo, ispeče par pizza. Toči se dobro vino, sluša muzika, veseli i “pecka”… Smijeh do suza, šale znane samo onima iz tog kruga, koju su tu odrasli…Da nas neko sa strane sluša, pomislio bi da se svađamo: nema te teme, ni tog “moćnog” lika, koju/koga mi nismo u stanju izvrgnuti šupanciji. Najviše su nam, razumije se, “na tapetu” šovinisti. Oni su uvijek omiljena “meta”.
***
U restoranu Biser vrelo u Glavatičevu srećem starog druga Mehu Slatu. Slato je bivši igrač Fudbalskog kluba “Igman”, stariji brat nekadašnjeg poznatog igrača “Leotara” iz Trebinja Sene Slate, s kojim sam kao dječarac često igrao stonog tenisa.
Srdačno se pozdravljamo i grlimo. Kao ja, i Meho je posljednjih godina imao ozbiljnih zdravstvenih problema. Srećom, sad je bolje, to se osjeti i po našem čvrstom zagrljaju.
Lijep i topao susret. Takvih mi je sve manje u gradu na Neretvi. Nije ni čudo: voda teče, vrijeme prolazi. Daleko od očiju…
Osim toga: dolaze nove generacije, sve me ljudi manje zna, a “nomenklatura”, uporno prešućuje moje knjige. Neki su se previše prilagodili novom vremenu. Zaboravili (“zaboravili”!) šta su onomad bili, u šta se kleli i šta radili.
Za današnje vrijeme imam tri grdne mane: ne mijenjam se preko noći, dobro pamtim i ne volim lagati.
Ko mi je kriv kad sam neprilagođen?!
***
I taman smo sjeli da popijemo kafu, još nije odjeknuo akšam s Repovačke džamije, kad zvrcnu ženin telefon. Sestrična je: “Ujna, možeš li, molim te, sići na ‘potok’?”
(Našu ulicu njeni žitelji oduvijek zovu potok.)
Žena izađe, i nema je. I nema. A kafa se hladi. Kad sam konačno izišao na terasu da vidim šta se dešava, ugledam grupu ljudi oko nekog auta. Pričaju, mašu rukama i pritom stalno poglédaju nešto na zemlji. Sa terase ne mogu da vidim šta je. Uplašim da možda nekom nije pozlilo. U jednom momentu jedna od žena se sagne i sa zemlje podiže neko malo, crno klupko. Psić.
Među poznatim licima primijetih i dva neznanca, mladića i djevojku.
Kad se napokon vrnula, D. ispriča neobičnu priču. Mladi par – ona dva neznanaca – su, zapravo, dvoje Poljaka koji su došli da vide Boračko jezero. Na povratku za Sarajevo, pogrešno skrenuli u Suhi do i zalutali na put koji vodi ka okolnim selima. Najednom kraj puta u kartonskoj kutiji ugledali pet malih, tek rođenih kučića. Uzeli ih, i na povratku tu gdje su sad naletjeli na sestričnu. Objasnili joj o čemu se radi i zatražili pomoć.
Tako se je pet tek rođenih četvoronožnih “beba” najednom zateklo dolje, pred našom kućom.
Ostaviti ih tako, kraj puta, nije bila opcija. To bi skoro sigurno značilo njihovu smrt. Obavljeno je više telefonskih razgovora, ali bez naročitog efekta. Skoro svi poznanici na odmoru, a da bi ih primio neki azil za pse – kakvih u samom Konjicu nema – cukci bi prethodno morali biti vakcinisani.
A onda se jedna od rodica u grupi koja je “vijećala” sjetila Alije Habibije, čovjeka koji u obližnjem selu Idbru ima udruženje upravo za brigu o ničijim, neželjenim psima. To udruženje se zove Prijatelji šapica. Tu plemeniti Alija zbrinjava, hrani i liječi zalutale i napuštene pse.
Preduzimljiva rodica je uskoro pronašla njegov broj i nazvala ga. Čovjek je ispočetka bio oprezan. Rekao da trenutno na brizi ima oko stotinu i trideset pasa. Svaki dan mu, kaže, donose nove. Nerijetko ih samo ostave pred njegovom kapijom i zbrišu! Malo ko se sjeti da se maši džepa i makar sitnom donacijom olakša život Alijinim “pitomcima”
No, kad smo mu objasnili situaciju i rekli da smo spremni novčano pomoći pri usvajanju pet tek progledalih ljepotana, čovjek se razmekšao. “Trenutno sam u Konjicu. Odmah dolazim.”
I zaista. Zaa manje od pola sata pred nama se pojavio krupan čovjek s dužom sjedom bradom. Predstavio se kao Alija, zavirio u kutiju sa psima, izvadio jednog od njih i stao ga maziti. Pri tome je zračio neobičnom, nepatvorenom blagošću. Izgleda da su crni “mališani” stigli na pravu adresu.
Pošto je s nama, u toploj avgustovskoj noći, iskapio jednu sarajevsku, Habibija je, prezadovoljan donacijom i “ulovom”, odjezdio u noć.
Život ponekad zaista “piše” neobične priče. Da mladi Poljaci nisu zalutali u šumu, ne bi naletjeli na psiće. Da se moja rodica nije sjetila ovog Habibije – koga je, kaže, sasvim slučajno upoznala na nekoj svadbi – tog popodneva gotovo sigurno ne bismo uspjeli naći nikoga da ih udomi. Da Alija te večeri slučajno nije bio u Konjicu…
***
Ne mogu, uz ovu istinitu pričicu, a da vas ne počastim jednom lijepom pjesmom. U njoj se, na žalost, nije desio neočekivani hepiend. Naprotiv. No to – slava velikom pjesniku! – niukoliko ne umanjuje njezinu ljepotu:
Jutros u košari, gde sja, šuška
niz rogoza žućkastih i krutih,
sedmoro je oštenila kučka,
sedmoro je oštenila žutih.
Do u sumrak grlila ih nežno
i lizala niz dlaku što rudi,
i slivo se mlak sok neizbežno,
iz tih toplih materinskih grudi.
A uveče, kad živina juri,
da zauzme motke, il prut jak,
izišo je tad domaćin tmuri,
i svu štenad potrpo u džak.
A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode…
I dugo je, dugo je drhtala
nezamrzla površina vode.
Pri povratku, vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lenih,
mesec joj se nad izbom učini,
kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
s mesec se kotrljao tanki,
i skrio se za hum u poljima.
Sergej Jesenjin
