Piše: Goran Sarić
Autobusom za Slavonski Brod. Zurim kroz staklo. U travuljinu i drač zarasle ruševine smjenjuju se sa, tek ponegdje razbacanim novim kućama s lijepo uređenim okućnicama. Odjednom, kao s nebesa bačen, kraj puta iskrsnu izblijedjeli pano velike firme. Pa opet strašila ratnih ruševina. Tu se ni tri desetljeća nakon rata ništa nije promijenilo. Pardon, osim imena država. Važno je da imamo svoju zastavu. Pušku i novčanik, poluprazan.
Sjetim se vrsnog pisca Josipa Mlakića. Nad ovim krajem kao da još uvijek visi Božji gnjev.
Evo nam graničnog prelaza kod Bosanskog Broda. Na bosanskoj strani moramo svi iz autobusa. Provjera putnih isprava. Unutra “šiba” klima, a vani je vruće: 35 stepeni. Zar policajac nije mogao pokupiti naše pasoše, odnijeti ih do kontrolne kućice i tamo provjeriti njihovu valjanost?
No, tu nije kraj. Na drugoj strani mosta koji spaja (ili pak razdvaja?) Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku opet svi moramo iz vozila. Ovog puta policajci sa šahovnicama izdvajaju šofera i suvozača na stranu i odvode ih u službeno auto. Mi, putnici, stojimo kao ukopani na uskom trotoaru, dvadesetak metara od busa u kome još rade motor i klima-uređaji. Nigdje hlada.
Rasprava u policijskom autu traje i traje, a nama se apsolutno niko ne obraća, iako se oko nas stalno vrzma više policajaca.
Sve teže mi je stajati na jednoj i po nozi. Osjećam se k’o govno. U mislima se vratio na vrijeme ratno, ono kad sam morao prolaziti sto i jednu “brtvu” da bih mogao na par dana doći do žene i djece u Istru, u izbjeglištvu. To me sumorno podsjećanje toliko raspizdi da u jednom trenutku sâm krenem prema otvorenim vratima autobusa. Jedva čekam da me upitaju kamo ću! Ako sam prije trideset i kusur ljeta morao trpjeti iživljavanja uniformisanih lica, sad, bogami, neću! Saputnici me – njihov me pogled “svrbi” po leđima – začuđeno gledaju, ali kad vide moj čudni, ubrzani hod hromog Dabe, začujem žamor odobravanja.
Kad se misteriozni problem s vozačima napokon riješio, bez ikakvog objašnjenja nastavljamo put prema Slavonskom Brodu. Za par minuta smo na autobuskoj stanici. I dok oprezno spuštam protezu sa zadnjeg stepenika na asvalt – visoko je, moram dobro paziti – suvozač (mlad, zdrav, vratina) ni da digne pogled. Stoji tu, na par metara od mene i zuri u mobitel.
Doviđenja?
Hvala na povjerenju?
To ga u školi nisu učili.
***
Po povratku u Konjic, jednog jutra sa sinom i s nama iz Broda pristiglim gostima – Slavoncima idem na Borke. Najstariji sin hoće na djedovini da postavi montažnu kuću, pa želi da Slavoncima pokaže parcelu. Stari auto poskakuje na makadamu, ali nas uredno dovede na odredište. Livada i voćnjak su relativno uredni. Mirno je. Lijepo. Zrak je suh. Ovdje nema vlage kao na Boračkom jezeru. No, ostaci kućice koju je otac sagradio pred sam rat i u njoj, sticajem ratnih okolnosti, s majkom prespavao jednu jedinu noć, totalno zarasli u divljaku.
Koliko god se mi, ljudi, trudili da “uprskamo stvar”, priroda će naći put oporavka. To može biti utjeha, ali i velika opomena.
Poslije kraćeg razgledanja, nastavljamo dalje, do imanja mog pokojnog strica. I ta bi lokacija sinu mogla biti zanimljiva. Stric je krajem rata otišao na sjever Bosne, tamo je i umro, a niko njegov se, izgleda, ne kani vraćat’ na ovu zemlju.
Kad smo stigli do tog imanja – miran, osojan kraj, kuća na kraju “slijepog” puta – vidim da je od nekadašnjeg solidnog, domaćinskog zdanja ostala tek tužna ruševina. Neprohodna “prašuma”. Stubovi na spratu “klecnuli” na betonsku ploču, a da uđeš u prizemlje bi ti trebao buldožer! Osim toga, kuća je na sjenovitoj strani, na vrhu prilično oštre strmine. Djeca se tu ne bi mogla igrati. Sve ovo bi se trebalo prvo raskrčiti, pa poravnati sa zemljom i tek onda nešto graditi. Previše truda i para za nešto što ćet relativno malo koristiti, vjerovatno ni mjesec dana na godinu.
Dok smo se tuda vrzmali, priđoše nam dva mu dva muškarca, stariji i mlađi. Predstave se, kažu da su otac i sin, i pitaju šta tu radimo. Kad smo im objasnili ko smo i zašto smo tu, rekoše da su baš oni prije dvadesetak godina kupili kuću mog djeda.
Oni, vele, paze na okolne kuće. Osim ruševina poput stričeve, u okolini ima i dosta novijih, većinom vikendica, u koje vlasnici tek povremeno dolaze.- Zato ovi ljudi sve drže na oku. Ne daju da neko tek tako švrlja naokolo.
Komšijska Bosna, dakle, i dalje itekako živi u narodu. Uinat mnogima.
