TO JE MOJ PUT
PUT gdje prolaziš u šutnji
beruć sunce
s procvalih grana masline
suhozidi čuvaju more
ja tebe čuvam
u soku dubrovačkih naranči
staza moja to je
vezena vjetrovima što lede planine
ime tvoje
kolijevka je partituri sna
što je zaiskah nekoć nijemim usnama od noći
trčim uz pjev rasanjenih zvijezda
ljubav
što je to
ako ne ova daljina puna isprepletenih ruku
i ova blizina
puna meke tišine
Getsemanij
u kojem svatko ispija svoga usuda žeđ
vjeđe su mi pune prašine
a još je pred nama
ne otkrvenih galaksija nujnosti
NIJE TO SAN
hodam
po rubovima sanjarenja zaboravljenog
ružičnjaka posađenog u podnevu
kojem nije prethodila zora
san je to
dječaka izgubljenog u prstohvatu fila od marelice
ŠTO
sanja
kućno dvorište
obraslo
palaćinkama
al nije to san
to je preludij jave koja u njemu živi
a doznadoh za nju
od pitomih orlova
na radiju svira bluz
ima nečeg u tom rastrešenom notovlju
dok marelice
čekaju
svoju punoljetnost.
Odraz
JUTRO se probudilo s pitanjima
Odgovori su spavali u starom lavoru
Bili su boje zrele naranče
Mirišući na cimet
Sanjali svoje polusne
Travanj je
Ostavili smo trag u procvalim cvijetovima ranog snijega
Što se ljepi po vjeđama
Kao ruke sokom maslačaka
Brojim tragove
Opet neparan broj
Logično, jer pored tebe hodim kao sijena
Netko me je pretvorio nekoć
U sijenku tvoga koraka
Dotičem ti usne
Progledavam se na njima
Jer,samo u tom zrcalu
Imam lice žene!
Imam;
Oči
Nadimak
Ime
Znatiželja popodneva klapa
Kao nepođonjene sandale
Netko u daljini prosu vijetar
I gle
Odgovori ti na usnama iznikoše
… u tom zrcalu u kojem su rođena mora!
MOJA MLADOST
RUKE
oČI
šapni ovlaš
kako te se zaboravlja
moja rasanjena ptico!
VRIJEME
U gnjezdu polomljenih silueta rađa se osveta jutra
i berem ruže kao da je proljeće
A prosinac je i snijeg se rasipa po našim ramenima
Čaj od cimeta rasipa se olucima
ne daš mi da napišem pjesmu
kao da je kavez za ptice
pogrijavamo doručak na osunčanom kamenju
mi smo nulta točka nultog meridijana
i sva cvjetanja ljubičica
počinju na našim jagodicama s kojima smo
umili noć
citiraš Nerudu
mi smo nulta paradigma istine
i sve parabole su u našim istrgnutim koracima
zaključavam vrata
suvišna je svaka pojavnost prošlosti
Ništa nam vrijeme ne može
i bore na na našem licu
samo su kapljice rose
s hercegovačkih čatrnja
citiraš Nerudu
lomim frišak kruh
Prosinac je i tek je završila jesen
a ti se rasipaš po mojim rukama kao plodno sazviježđe
BUDI TI
od svih ostataka ljepote
na tvom licu
je sve do jedan
ponekad me bole oči
i ne mogu slušati tvoj lik prstima
djeliš riječ kao kruh
gladnim skitnicama
dok misao ti svakom sekundom postaje sve skuplja
dođe mi da stavim pjesme u rimu
da ti oči
s proljećem rimujem
i pogled tvoj razastrem po tilovini
po rubovima ljubičica
i da sve svoje zareze
odjenem tobom
ptico iz nedoraslih predgrađa
od svih ostataka ljepote
u tvojoj sjenci su sve njezine kapi
i tečeš mojom prolaznošću kao more puno gusara
od svih ostataka tišine
stvoreni smo
i s nama ljubav
