Dobar mi je bio moj stari. Blage naravi, smiren, često sa smiješkom na licu. U ranom djetinjstvu nije nalazio mnogo vremena za nas, ili nije mogao. Ali one rijetke časove koje je provodio s nama, to je bilo nedjeljama, u njegove neradne dane, njih je sasvim posvećivao djeci i porodici. Šetnje do Pionirske doline, izleti u prirodu, posjete rodbini i znancima, obilasci muzeja, gledanje lutkarskih predstava… sve je to bilo i ostalo nezaboravno.
Kasnije, kada sam pošao u gimnaziju, a on bio pred penziju, nastojao je nadoknaditi propušteno. S posla je rano dolazio, ručavao s nama i dugo, dugo razgovarao za stolom. Pričao je o sebi, o djetinjstvu i ranom rastanku od roditelja, odlasku u dalek, tuđi svijet, o patnjama svojim i radostima. Kao da je želio da ga bolje upoznamo, kao da je slutio da neće imati mnogo prilika za to. I kao brižan otac, htio je prenijeti nešto vlastitoga iskustva na nas. Naučiti nas onome što je sam doživio i spoznao, a smatrao da je dobro, zaštititi nas od grešaka što ih je učinio i zla kojeg je preživio.
Kad bi ručak završio, znalo je to uz besjedu potrajati čitav sat, ustao bi i dohvatio svoju kožnu aktovku. Bio je to znak da dolazi desert. Iz nje bi vadio papirnu kesu s breskvama, grožđem ili šljivama, to je redovno kupovao na pijaci, vraćajući se s posla. Zimi su to bile naranče ili jabuke lederice. Prije, dok smo živjeli u Gundulićevoj, to nije običavao raditi ili ja nisam upamtio.
Kao da je bilo jučer. Gledam ga s prozora kako se penje uz Tepebašinu s rukama na leđima. Ljulja se, malo zanosi na jednu stranu, desnu. Ide polako uzbrdo, naprijed pognut. Gledam ga i čudim se otkud to da sad gega, to ranije nisam primijetio, i pitam se zašto je pognut. Kad dođe do pod prozor, vidjeh da u rukama, za leđima, nosi poveliku lubenicu koja se gega zajedno s njim. Shvatih šta je razlog pognutosti. Ali zašto hramlje i zanosi na jednu stranu?
Nakon jela, kada je došao red na naše razgovore i njegove, nama drage monologe, upitah ga.
“Stari, vidim hodaš k’o patak, izgleda mi da malo šepaš na desnu nogu. Otkad to?”
“Odavno ja tako pomalo gegam. U stvari, oduvijek otkad me znaš, samo ti to nisi primjećivao.”
“To ti je od rođenja?” – upitah iznenađen.
“Ma nije, to sam zaradio u partizanima, baš kao i ovu moju upalu bubrega.”
Pa poče pričati kako se sve desilo.
Bio je tobdžija. Vodile su se velike bitke kod Karlovca, završne. Nijemci i ustaše su se utvrdili, partizani su napadali. Mislili su, samo je pitanje kad će neprijateljske linije popustiti, pasti, pa će lako osloboditi grad i krenuti dalje, prema Zagrebu.
No protivnik se ljuto branio, odsudno. Znali su da im partizani neće oprostiti zlodjela, ni oni sami njima nisu živote praštali. Bitka je bila krvava, mrtvih i ranjenih na obje strane. I odjednom, sasvim nenadano, ustaše krenuše u protunapad, natjeraše partizane na povlačenje. Nastade panika, očeva baterija se rasu. On ne stiže ni ranac uzeti. Samo uprti cijev brdskog topa i krenu prema uzvisini poviše pruge, ka šumi. Noć je padala, kiša je lila, ništa se nije vidjelo.
Koračao je i tumarao, a onda se odjednom začuše topovski udari i eksplozije, prvo u daljini, a onda sve bliže. Jedna granata pade nedaleko od njega, detonacija ga odbaci na tračnice. Teška cijev mu poklopi nogu. Osjeti strašnu bol i onesvijesti se.
Probudi ga ruka bolničarke. Bilo je to tek sutradan oko podne, nakon što su se partizani pregrupisali, pokrenuli kontraofanzivu i došli na stare položaje.
“To je odista bila ruka sudbine“, primijeti on i okrenu se meni da pojasni.
“Da su me umjesto nje našle ustaše, ne bih ti ja ovo sada pričao, a ni tebe ne bi bilo da slušaš.”
Našla ga je u groznici, do pasa u vodi, svog promrzlog i krvave potkoljenice. Pa su ga kasnije danima liječili od groznice, mjeseci su trebali da slomljena noga zacijeli i da ponovo prohoda.
“Progega” – ispravi se otac na kraju.
” Dobro si prošao”, učinih komentar i upitah.
“Nego, stari, hajde reci mi zašto si uopšte išao u partizane, zašto si izabrao da se smrzavaš i lomataš po šumama kad si u Sarajevu imao posao, svoju krojačku radnju, topli stan, sestra je bila s tobom?”
“Istina, nisam morao poći na tu stranu. Ja sam to sâm izabrao, baš kao i prije, kad sam se htio pridružiti internacionalnim brigadama u Španiji, tamo negdje trideset sedme.” Tu s nekim žalom uzdahnu, zaklima glavom, te nastavi.
“Ne, nisam bio u nevolji. Nisam bježao u partizane da spasim glavu, kao mnogi kojima je to bio jedini izlaz. Nisam se plašio ni da će me hrvatska vlast regrutovati, primorati da pođem u domobrane ili ustaše. Još prije rata bio sam proglašen nesposobnim za vojsku – dok sam u Kraljevini služio vojni rok kao artiljerac, ostao sam nagluh na desno uho. To mi je bila garancija da me niko neće slati na front.”
“Pa zašto onda?” – upadoh mu u riječ. “Zašto si otišao u šumu da se smrzavaš i skapavaš od gladi, i da gineš? ”
“Brano sine, od svih boli, najbolnija je bol nepravde! Zbog nje sam otišao u partizane, nisam je mogao trpjeti.”
Tu ga ponovo prekidoh.
“Kakva bol, zar ne reče da te niko nije dirao ni ugrožavao?”
“Tuđa patnja i bol, zločin i nepravda prema drugima, to me je boljelo. Tome sam se htio suprotstaviti. Zato sam odlučio uzeti pušku u ruke.”
“A top te zapao“, probah da se našalim.
On pređe preko ove moje upadice, i još kaza ovo, svima nama za stolom:
“Gledao sam kako ljude bezdušno tuku i trpaju u kamione. Nisam tada znao kamo ih vode i da će mnogima to biti posljednje putovanje, ali način na koji su postupali prema njima, ta okrutnost, bahatost… Nisu štedjeli ni starce ni djecu, na trudnicama su se iživljavali. Neke od žrtava sam poznavao iz viđenja, neki su mi bili susjedi. Mahom Srbi i Jevreji.
“I progonitelje sam prepoznavao, neke s ulice ili iz kafane. Pojedini su mi dolazili u radnju. Uglavnom su bili Hrvati, mada je među njima bilo i Muslimana. Gledao sam šta rade, teško mi je reći ko se više utrkivao u grubostima i gadostima, u zvjerstvima nad civilima, mojim i njihovim sugrađanima.
“A kada bi završili racije, upadali su u stanove deportiranih, odnosili sve što je bilo od neke vrijednosti. Zgražavao sam se nad nedjelima tih izroda, sramio se svoje nemoći da slabe zaštitim. I patio. Bol me razdirala. Ona me odvela u partizane, zbog nje sam pušku zgrabio.”
“Top!” – opet pokušah napraviti šalu.
Otac na to samo odmahnu rukom, pokaza mi da je neumjesna.
I prvi ustade od stola.
_____________________________________
Priča je preuzeta iz autorovog romana TRINIDAD, objevljeno krajem 2023 u izdanju kuće Dobra knjiga iz Sarajeva. Nekolike druge priče istog autora mogu se naći na njegovoj web stranici
www.branislavmikulic.com
