Piše: Jasna Šamić
Prije nekoliko dana, u Collegiumu Artisticumu u Sarajevu je otvroena izložba slika sarajevskog slikara dalmatinskog porijekla, velikog Maria Mikulića. Izložbu je priredio njegov sin, izdavač, Goran Mikulić.
Moram reći bez imalo ustručavanja da ću ispasti smiješna, i bez straha da pretjerujem da je ovo grandiozna izložba, upriličena u povodu 100-godišnjice rođenja ovog velikog umjetnika, stvarnog Umjetnika, kakvi se danas rijetko sreću, obuzeti svi uspjehom i bogom dolarom. Tu se našao ogroman broj njegovih slika, od koje mnoge nikada nismo imali prilike vidjeti ni u katalozima niti na izložbama. Divne slike, kojima su bile prepune sve tri velike sale izložbenog prostora u nekada slavnoj Skenderiji. A tu su dominirali portreti poznatih i nepoznatih lica, i „portret“ ulice Vase Miskina, današnje Ferhadije.
Mario Mikulić je očito bio zaljubljen u „svoja“ lica i u „svoju“ ulicu. Svojom kičicom je ovjekovječio mnoge ljude, najviše Sarajlije, ali i Tita , potom razne pisce, kao što je Ivo Andrić, ili Josip Osti, zatim i druge slikare, posebno Ismeta Mujeznovića, a i one poznate ili nepoznate koje je proslavio na platnima, pa je tako portretirao i mene, kad sam bila mlada. Naslikao je mnogo mojih portreta od kojih je stvarno jedan od najlješih uopšte portreta ovoga slikara Žena u ljubičastom, ja, kada sam imala tridesetak godina. Ali Mario Mikulić je ovjekovječio i svoju ulicu, Vase Miskina, koja je naprosto plovila dolje ispod prozora njegovog ateljea iznad Katedrale, Ateljea na broju 19, gdje stoji spomen ploča, ne samo Mariu Mikuliću, nego i ostalim bosanskim slikarima koji su tu stvarali : Todor Švrakić, Roman Petrović, i Ismet Mujezinović uz Maria Mikulića. Svi su tu osnovali na neki način i svoj dom. Da, može se slobodno reći da su tu i živjeli a ne samo slikali. Posebno je tu živio Ismet Mujezinović, pa je i njegov sin, slikar Ismar, koji je tu začet, na neki način tu jedno vrijeme živio u utrobi svoje majke.
Mario Mikulić je očito bio zaljubljen u „svoja“ lica i u „svoju“ ulicu. Svojom kičicom je ovjekovječio mnoge ljude, najviše Sarajlije, ali i Tita , potom razne pisce, kao što je Ivo Andrić, ili Josip Osti, zatim i druge slikare, posebno Ismeta Mujeznovića, a i one poznate ili nepoznate koje je proslavio na platnima, pa je tako portretirao i mene, kad sam bila mlada. Naslikao je mnogo mojih portreta od kojih je stvarno jedan od najlješih uopšte portreta ovoga slikara Žena u ljubičastom, ja, kada sam imala tridesetak godina. Ali Mario Mikulić je ovjekovječio i svoju ulicu, Vase Miskina, koja je naprosto plovila dolje ispod prozora njegovog ateljea iznad Katedrale, Ateljea na broju 19, gdje stoji spomen ploča, ne samo Mariu Mikuliću, nego i ostalim bosanskim slikarima koji su tu stvarali : Todor Švrakić, Roman Petrović, i Ismet Mujezinović uz Maria Mikulića. Svi su tu osnovali na neki način i svoj dom. Da, može se slobodno reći da su tu i živjeli a ne samo slikali. Posebno je tu živio Ismet Mujezinović, pa je i njegov sin, slikar Ismar, koji je tu začet, na neki način tu jedno vrijeme živio u utrobi svoje majke.
Mario Mikulić se rodio 1024 (umro 1991), i sigurno je zaslužio da ima ne samo ovu pločicu na zgradi gdje je radio, nego i muzej. U zemlji i gradu gdje zatvaraju muzeje. Kakav paradoks. Kakva žalost.
Zato je ova izložba utoliko značajnija, jer se Goran Mikulić trudi da održi našu zajedničku tradiciju, našu kulturu, takozvanu multikulturu, od kojih svaka ima i svoju podtradiciju, i da očuva sjećanje na jedan veliki kosmopolitski grad, otvoren, dakle, svim kulturama: Sarajevo. I to čini ne samo ovom izložbom, nego i izdajući brojne knjige o gradu, i knjige, bilo da su eseji ili fikcija njegovih autora.
Izložba u Collegiumu je sasvim na visini najvećih izložbi koje redovno posjećujem u velikim muzejima Pariza. Dodala bih tu još da se na njenom otvorenju – gdje smo čuli i mali govor o Mariju Mikuliću (Amra Zulfikarpašič, i član predsjedništva Željko Komšić) , i pjesmu (grupa Prijateji) i recitacije (glumac Miki Trifunov) – imala primjesu slavenske topline. Ako ne neke opšte topline, jer znamo kakvi „mi“ možemo sve da budemo, nego barem one naše bivše, stare, sarajevske, koju takođe, rekla bih, gaji Goran Mikulić svojim izdanjima, a koju je pokazao i ovom izložbom.
Tu su na otvorenju bile prepune sale Sarajlija, ljudi koji vole samo lijepo, daleko od mržnje, zveketa oružja, prepune sale nostalgije i naše zajedničke mladosti i bezbrižnosti.
Čestitke Goranu Mikuliću.
Dodala bih na kraju samo još to da je Mario Mikulić, koji nije bio samo veliki slikar, nego i veliki čovjek, duhovit i plemenit, samosvojan, istinski zaslužio ovakav hommage.
1,083 total views, 2 views today
