Dud
Taj dud, sa koga i danju i noću
po čitavo ljeto kaplju plodovi koji
ostavljaju neizbrisive mrlje po svemu
što dotaknu,
taj stari dud u tijesnom sokaku pokraj kamene ćuprije
posjekao je čovjek.
Odneo je par suhih grančica njegovih
u svoje čekmedže, zamandalio ih,
i ostavio da trunu u sjećanje.
Godinama kasnije kod tog duda
pucali su mu u prsa, i njemu i njegovoj ženi
za vrijeme užasnog građanskog rata.
Samo je sin njihov znao da je u čekmedžetu
ostalo par suhih grančica, te je u spomen na oca i majku
čekmedže otvorio, i grančice na njihove grudi položio.
Tješio je sebe da su im to po haljinama mrlje od plodova
što danju i noću po čitavo ljeto kaplju
i ostavljaju neizbrisive tragove.
Tješio je sebe, te je netom poslije dženaze
dud ponovo posadio, iz tijesnog sokaka
preko kamene ćuprije korak usmjerio
ka širokim bulevarima, i kao fleka oprana vodom i pepelom
iz zemlje gdje dudovi kaplju
zauvijek odmaglio.
Nek kaplju, kaplju,
al na nečije tuđe rane
tiho je rekao u tuđini.
5,776 total views, 3 views today