BRANKA BOGAVAC: “RAZUMJELI SMO APSURD” [intervju – susreti]


Branka Bogavac je rođena je u Virpazaru na Skadarskom jezeru 1937. godine, 23. aprila, na „Dan knjige“. Gimnaziju je završila u Beranama, a romansku grupu jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu 1964. godine. Na Sorboni je završila slavistiku 1968., a potom i magistrirala. Bila je docentkinja za  srpskohrvatski jezik na Sorboni-Pariz VIII i dvadeset godina je radila kao profesorica u Jugoslovenskoj dopunskoj školi u Parizu. Bila je direktorka Kulturnog centra Srbije i Crne Gore u Parizu od septembra 2004. do jula 2006. godine. 2008. godine je odlikovana nagradom grada Berana 21. jul za cjelokupno stvaralaštvo. Orden viteza umjetnosti i književnosti, nagradu koju dodjeljuje francusko Ministarstvo kulture i koje spada u četiri važna odlikovanja Francuske, dobila je 2013. godine. Više od tri decenije objavljivala je intervjue u Politici, Borbi, Pobjedi, Oslobođenju, Danas-u, NIN-u, Oku, Odjeku, Književnoj reviji, Književnoj reči, Književnim novinama, Ilustrovanoj politici, Profilu, Bazaru. 

Među njenim sagovornicima nalaze se slavna svjetska imena književne i likovne scene, kao što su Klod Simon, Česlav Miloš, Nadin Gordimer, Eli Vize, Orhan Pamuk, Vargas Ljosa, Mihail Gorbačov, Milan Kundera, Horhe Luis Borhes, Umberto Eko, Emil Sioran, Eugen Jonesko, Margerit Diras, Jurij Ljubimov, Amos Oz, Adonis, Ariana Mnuškin, Alen Boske, Žan Luj Baro, Rober Hosen, Danijel Miteran, Rajko Todorović Todor, Zlatko Glamočak, Ratko Odalović, Draško Dragaš, Srđan Vukčević, Jarmila Vešović, Drago Dedić i drugi.  

Proglašena je za prvu počasnu građanku Petnjice.


Razgovarao Đorđije R. Radulović, član PEN Centra u BiH 


Postoji li, Branka, trenutak kada čovjek postane pripovjedač vlastitog života, umjesto da je njegov učesnik?

Pretpostavljam da očekujete teoriju, ali ja je nemam. U ovom času sam i pripovjedač i učesnik sopstvenog zivota, jer da nijesmo učesnici, ne bismo mogli biti pripovjedači. 

Pamtite dugo i puno ljudi. Koliko postoje stvarno, a u kojoj mjeri mi njih pomalo i izmišljamo?

Oni u meni uvijek postoje. Pamtim ih kao ljude koji su napravili nešto fantastično. Privlačilo me je da vidim ko su i šta su, zanimala me je njihova veličina. Recimo, Kundera je jedan od najvećih pisaca, a poslije okupacije Češke, Rusi  su od njega napravili prosjaka. Prao je stakla da bi preživio. Takva veličina! Jedan detalj iz njegovog života mi je posebno zanimljiv: kako nije imao od čega da živi, dogovorio se s prijateljicom, koja je imala časopis sa horoskopom, da i on piše kako bi nešto zaradio. Međutim, policija je i to otkrila, zabranila časopis i onemogućila Kunderi da piše. Znači, i tim potezom su ga sprečavali da zaradi za život. 

Zašto ste, za magistarski rad, odabrali djela Pasternaka?

Zato što je on za mene veliki pisac i veliki pjesnik. Zamislite, dragi Đorđije, njegovo jevrejsko porijeklo mu je mnogo smetalo. Želio je da bude sasvim Rus svojim djelom. Ali bio je žrtva režima koji ga je spriječio da ode i primi zasluženu Nobelovu nagradu za književnost. Povod je bio roman Doktor Živago. Možete li zamisliti tu duhovnu i fizičku torturu!

Vaš intervju sa Borhesom odavno je postao dio opšte kulturne memorije. Kako iz današnje perspektive gledate na taj susret?

Dok mi postavljate to pitanje, prisjećam se gužve za vrijeme njegove večeri u Collège de France. Tražila sam način da uđem u salu, ali je bilo nemoguće prići zbog velikog broja ljudi koji su došli da ga čuju. Ipak, nisam odustala. Odlučila sam da uđem kroz glavni ulaz. Kad sam ušla u malu prostoriju koja vodi u veliku salu gdje je Borhes imao Lekciju, nađoh tu Remona Arona koji je sigurno čekao nekog. Pozdravila sam ga i dodala da sam baš tih dana mislila na njega jer sam  čitala memoare Ceremonija rastanka Simon de Bovoar u kojima ona govori upravo o dva velika francuska filozofa, Aronu i Sartru,  koji su bili kolege na Sorboni. On se smješka i čudi otkud sada ova dama koja ga poznaje toliko…. Uto se pojavio i Mišel Fuko, veliki francuski filozof  i pisac poznate knjige Riječi i stvari.  I njega pozdravih, jer sam nekada prevodila njegov intervju za našu štampu. I onda sam im se obratila: „Gospodo, ja večeras moram ući da čujem Borhesa!“ Obojica se izmakoše uz riječi: „Izvolite, Madame.“  Kad sam ušla, tri prva reda su bila poluprazna, rezervisana za važne goste. Nijesam htjela sjesti u prvi red smatrajući da mi to ne pripada. Spazila sam Anri Misoa u prvom redu s ministrom kulture, i više poznatih lica. Odlučila sam  da sjednem u treći red, kao najskromniji. Sijedajući, rekoh naglas: „Što bih voljela da napravim razgovor s Borhesom“, a čovjek pored mene kaže: „Ništa lakše! Poznajem njegovu ženu, ja ću vas predstaviti.“ Kasnije je to i učinio, usred ogromnog broja ljudi koji se tiskao oko slavnog argentinca. Ima o tome u mojoj knjizi… Kako me Borhes zove na ručak, a ja to odbijam iz strahopoštovanja pa mi njegova supruga Marija Kodama onda ljubazno predlaže – doručak!

Šta je on ostavio u vama?

Bilo je skoro nemoguće doći do njega, pa je sama mogućnost da se s njim razgovara značila već nešto izuzetno. Ali ja se nijesam zadovoljavala samo time, uvijek sam se veoma dugo i ozbiljno spremala za svaki susret, jer su me ta djela zanimala i inspirisala, a znala sam da tako osjeća veliki broj čitalaca njihovih knjiga, što je bila dodatna odgovornost za takve razgovore. 

Pisala sam i govorila o tome, ali i sada mogu da kažem da me je dirnula ta duboko ljudska, topla strana velikog pisca. Primili su me kao znanca, obradovali se mojim poklonima, a i oni su isto spremili nešto za mene. Već taj čisto ljudski dio susreta je nezaboravan, a poslije tek dolazi to da je pisac s mnogo pažnje odgovarao na moja pitanja i bio stvarni i izuzetni sagovornik, a ne samo neko ko ljubazno odgovara na tuđa interesovanja. To se i danas osjeća kada se čita taj razgovor.

Da, s ponosom mogu da kažem da je to jedan od onih nekoliko mojih najvažnijih, najvećih razgovora, za koji i danas dobijam svjedočanstva simpatije i zahvalnosti, ne samo od prijatelja, već i od ljudi koje slučajno sretnem negdje između Pariza i moje Crne Gore.

Da li ste imali utisak, kada ste razgovarali sa Kunderom, da je on jedan od onih pisaca koji bježe od svoje biografije, od svog lika?

Ne! Njegova Šala, inače remek djelo, skupo ga je koštala. Morao je da bježi od Rusa. Nezamislivo je koliko su izmišljali, na najrazličitije načine ga blatili i mučili samo zato što je razmišljao drugačije od komunista. Kundera je bio žrtva, ali Francuska ga je prihvatila kao svog i pružila mu utočište. Bila sam kod njega u kući dva-tri puta, dugo smo razgovarali, uradili intervju, postali prijatelji… Kad su objavili taj moj intervju s njim u Beogradu,  hitno je sazvan sastanak Saveznog izvršnog vijeća da vide ko je ta Branka. Odmah su me stavili na crnu listu nepoželjnih, nepodobnih ličnosti. Kundera je sjajno govorio u tom intervju i očitao lekciju svakom režimu u kome smetaju oni koji drugačije misle. Naravno, vlastima ne odgovaraju pametni pisci ni buntovni ljudi, i zato je veliki broj umjetnika s kojima sam razgovarala imao probleme. Jer, ogroman broj tih razgovora bio je rađen u vrijeme Hladnog rata, sto znači da su to često bili proganjani ljudi.

Kakav je bio njegov status, položaj u Francuskoj, naročito pred kraj života? 

Uz velike napore, počeo je da piše na francuskom. Njegove knjige su ga postavljale na visinu. Od jedne je napravljen film, što je doprinijelo njegovoj slavi. Sjećam se da sam ga srela u metrou kad je izašao film „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, po njegovom čuvenom istoimenom romanu. Pitao me je kako mi se sviđa film. Razgovarali smo kratko o tome, bio je zadovoljan.

Kundera se povukao kada su mu previše dosađivali mediji. I nije želio da se pojavljuje. Kad je ostario, izbjegavao je da pokaže svoje lice koje se promijenilo.  Bilo je pet-šest osoba koje su mogle da dolaze kod njega. Bila sam među njima, ali nisam nikada htjela da smetam. Kasnije su Česi željeli da mu vrate državljanstvo, dolazili kod njega, ali on je odbio i državljanstvo, i uopšte da ih primi. 

Kakva je bila atmosfera u njegovoj kući prilikom vaših susreta i razgovora?

Sjajna! Mi smo bili za velikim stolom, a njegova žena Vera nas je fotografisala. Bila je toliko prijatna, inače televizijska novinarka. To je par koji nije imao djece. Vjerujem da su odlučili tako. Htjeli su da se potpuno posvete umjetnosti. On je nekad i slikao. Bavio se muzikom dugo, koju je napustio zbog književnosti. U takvoj atmosferi, umjetnost je lebdjela. Pozivali su me na ručak.

Je li bila prisutna šala?

Da, da. Šalili smo se. Ja sam citirala djelove iz njegove Šale i to nas je zasmijavalo. Inače, bio je duhovit i vrlo srdačan, neke lijepe, blage prirode, dobra slovenska duša. Nekidan me je neko pitao da li su ti veliki ljudi jednostavni. Jesu, izuzetno, ali do te jednostavnosti se dolazi velikim radom i velikim duhovnim bogatstvom. Jednostavnost dozvoljava izvanrednu komunikaciju s drugima. Mi smo se sporili kad je trebalo da se plati ručak. Nije nikako dozvoljava da ja učestvujem. Čovjek delikatne kulture i prefinjenosti.

Pominjemo mnoge ličnosti koje ste sreli. U nekadašnjoj državi su izašle Vaše prve knjige. Neminovno je i pitanje nostalgije. Šta čovjek izgubi kada prestane osjećati nostalgiju? Da li ste prestali osjećati nostalgiju?

Odmah ću Vam odgovoriti upravo jednom Kunderinom rečenicom: « Živjeti u tuđini znači kretati se u praznom prostoru visoko iznad zemlje bez zaštitne mreže koja čovjeku osigurava njegova vlastita zemlja u kojoj ima porodicu, kolege i prijatelje, gdje se lako može sporazumjeti sa svakim na jeziku koji zna iz djetinjstva. » 

Nostalgiju izbjegavam time što sam stalno prisutna u zemlji s mojim pisanjem, novine i dalje objavljuju moje tekstove. Ne patim od nostalgije. Oslobodila sam se i od tuge.  Moje knjige su stalna veza s mojom zemljom, jezikom, ljudima, s prijateljima, tako da je to dvostruki život. Kundera pominje nostalgiju, a grčki pisac Vasilis Vasilikos, koji je isto morao da bježi, posavjetovao  ga je da ne treba da ima nostalgiju. On ga je poslušao, a i ja se time vodim.

Možda je to i zato što sam uvijek aktivna, uvijek nađem nešto da radim, da spremam… Mislim da jednostavno nemam vremena za nostalgiju. Zatim, moja borbena, optimistična priroda je suprotna takvim osjećajima.

Govorite o odnosu režima, sistema prema umjetnicima, piscima. Da li je za umjetnike opasniji uspjeh ili sigurnost?

Fašistima su umjetnici uvijek neprijatelji. Oni pokušavaju da onemoguće razmišljanje koje prosvećuje ljude, a neprosvijećeni su poslušni. Rusi su  se petljali i u apstraktno slikarstvo, zabranjivali, ispitivali šta oni hoće da kažu s tim. Uglavnom su se bojali da izgube vlast. I u Jugoslaviji su progonili intelektualce. Sjećam se kada su dolazili u kuću da vode na ispitivanje moga brata, koji je takođe bio novinar, i to onaj na strani naroda, spreman da pomogne. On je i stradao zbog toga, iako je bio veliki rodoljub. I to je ironija čitave priče, što puno stradaju upravo oni koji su vjerni svojoj zemlji i koji vole svoju kulturu.

A to sam mogla da osjetim i kroz sudbine velikog broja mojih sagovornika. Neprijatelji naroda nijesu bili oni, već vlast koja ih je nasilno odvajala od stvaralaštva i od kulture koju su željeli da obogate. Ko se danas sjeća ruskih cenzora? Pamte se samo ruski umjetnici koje su oni cenzurisali. I to ne samo pisce, vec i muzičare, slikare…


Branka Bogavac

Živimo apsurde. O tome je pisao i Jonesko, s kojim ste takođe razgovarali. Da li je apsurd o kojem je on pisao danas veći nego u vrijeme kada ste sa njim razgovarali?  Ili smo se samo navikli na taj aspurd?

Njegov apsurd smo razumjeli i doživjeli. Sada je apsurd na visokom stupnju. Čovjek ide ka psihičkom i fizičkom nestanku. Prepušta se pasivnosti, a pasivnost duhovno i fizički upropaštava.

Današnji apsurd nije ništa drugačiji, iako nam se čini da je možda „moderniji“, pa samim tim veći i teži. Umjetnost je uvijek nalazila načina da i to oslika, ta osjećanja ili sam Apsurd, i da ga time nekako – pomjeri s mjesta! 

Šta je Jonesko govorio o apsurdu?

Govorio je da je pozorište preneseni, apsurdni život. Kod njega su riječi vrlo obične. U ponavljanju gubimo smisao. Govorio je da je literatura traženje onog neizrecivog u čovjeku. Pisati, za njega, znači otkrivati, izmisliti biće. Svaki put ističe to koliko je važno da čovjek piše, da to pretvori u pozorište, tj. svjedočenje o životu na licu mjesta. Toliko je bio kritikovan, nijesu ga voljeli i negirali to što je on govorio, jer ga nijesu razumjeli u početku. Poslije je postao veličina. Postoji jedno pozoriste u Parizu, Iset, koje prikazuje njegove drame decenijama. Već su se smijenile tri generacije glumaca. Kad čitamo Nosoroga jasno nam je da je predstavio sve režime koji liče na sovjetski. Nosorog je strašan komad, upravo ta psihička bolest koju su nametnuli Rusi i komunisti i kako se ona širila. Kako je to prekrasno napisano… On hoće da probudi čovjeka, da se ne prepušta, da reaguje. S druge strane, zanimljivo je kako ljudi učestvuju kad neko padne u nemilost. Recimo, Andreju Sinjavskom su sudili jer je objavio knjigu na Zapadu. Za vrijeme sudjenja, sudija kad nešto kaže bez smisla, ostali aplaudiraju. Zaprepašćen je bio tom pojavom da narod podržava sud, učestvuje u  propadanju čovjeka do kraja, koga osude na zatvor i na Gulag. Samo je jedan profesor progovorio da Sinjavski to ne zaslužuje. Zbog toga je dobio otkaz na fakultetu. Eto, koliko je ta duhovna bolest strašna, raširena i primjenljivana. To pristajanje na negativno je strašno. Pravi pisac nikad ne pristaje. Kako je rekao Fransis Ponzz – ne pristajem da upotrijebim riječ koja mi ne odgovara. Ne pristajem i tačka. 

Kakva je uloga pisaca, novinara, ono što možete da ispratite u ovim ratovima u Ukrajini, Gazi? Mislite li da su odgovorni?

Živimo u svijetu privida, a naročito se to odnosi na istinu. Gaza i Ukrajina nijesu isto, to je već prva velika zamka. 

Redovno pratim i primjećujem da mnogi reaguju, a vrlo je važno da novinari skreću pažnju na sve negativno, da brane i da glasno postavljaju pitanje kako se to dozvoljava. Ali želim da vjerujem u te iluzije angažovanja. Recimo, pisac i novinar iz Herceg Novog, Miraš Martinović posvetio je knjigu poezije djeci Smrt u Gazi. Cijenim ljude koji napišu tekstove, koji kažu da rukovodioci nijesu vaspitani i obrazovani za mjesta koja pokrivaju. Cijenim kuražne novinare koji se izlažu opasnosti da bi dokazali neku nepravdu ili istinu. Ali, ponavljam, sve zavisi ko kontroliše informaciju i gdje je ona usmjerena. 

Može li biti tzv. velike književnosti bez velike sumnje?

Čovjek ne može živjeti bez sumnje. Svako ko nešto vrijedno radi, on obavezno sumnja da li je to dobro. Objavila sam knjigu Od beznađa do nade u kojoj se nalaze razgovori s velikim brojem pisaca. Svi oni su bili u prvom dijelu života, kao žrtve režima, u velikom beznađu, ali su, svojim otporom, uspjeli da se fantastično stvaralački ostvare. Upravo vođeni duhom te velike književnosti. Jedan od njih, najviše maltretiran kineskim režimom u kojem je bilo zabranjeno da se govori i razmišlja, postao je nobelovac. Šta je motivisalo te ljude? Želja i potreba da izraze svoju umjetnost. Mogu oni da sumnjaju u sebe, ali umjetnost koju su željeli da izraze, bila je jača. Svi su uspjeli da se odbrane. Umjetnost ih je odbranila. Pol Oster kaže da je pisanje bolest, ali dodaje, da ne bi mogao da živi bez toga.

Kada ste sreli Ljosu, jeste li u njemu prepoznali intelektualca ili pripovjedača?

Pa da bi neko bio pripovjedač, trebalo bi da je intelektualac. Posebno ako govorimo o izuzetnom pripovjedaču. Ljosa je intelektualno siguran pripovjedač. Svoje priče vuče iz života. Znači, pokreće ih neki stvarni događaj. Njegovo stvaralaštvo okarakterisali su kao magični realizam. Malo sna, malo fikcije. U  Francuskoj je obožavan kao da je njihov pisac. Bilo je teško doći do njega, ali mi se pružila prilika kada je Zan Daniel, osnivac nedjeljnika Le Nouvel Observateur, slavio 30 godina njegovog postojanja u Luvru i pozvao sve značajne intelektualce svijeta. Tu je bio i Vargas Ljosa. Pošto smo se mi već ranije sretali, prišla sam mu i pitala za razgovor.  

« Svakako, dođite u London », odgovorio je. Pošla sam sa kćerkom Milenom kod njega u London. Bio je to divan doživljaj biti u njegovoj kući.  Na zidovima u njegovoj kući bile su izložene slike najvećih slikara, medju kojima i Botero. Naravno, imao je i divnu biblioteku. Bio je sjajan i predusretljiv domaćin. Iako je bio vrlo zauzet i opterećen čovjek, ipak je mojoj kćeri Mileni i meni posvetio puno vremena da bi mi dao izuzetan i veliki intervju. 

Uradili ste intervjue i sa slikarima. Uskoro izlazi novo izdanje Vaših razgovora s Dadom Đurićem. Vi ste Francuzima otkrili Đurića slikara, čovjeka…

Dada su otkrili sami Francuzi. A što se nas tiče, Dado nije htio da razgovara s novinarima. Ali kada  je objavljen moj prvi  razgovor sa njim, narod je otkrio ko je Dado. Trideset godina smo se mi sretali. Priča se da je pisac Zuvdija Hodžić, koga nijesam znala lično, nakon čitanja tog intervjua, rekao: ,,Ova žena bi trebalo da bude ministarka kulture kod nas.“ Ta njegova prognoza se donekle ostvarila kasnije kada sam postavljena na mjesto direktorke Srbije i Crne Gore u Centru za kulturu u Parizu. 

Kako je Dado shvatao čovjeka?

Da može biti nemilosrdan, strašan, zao. Da je zlo nešto konstantno, a ne nešto povremeno i slučajno. Dado je doživio zlo, živio zlo i o tome svjedočio svojim velikim djelom, na način istinskog posvećenja. Spada, upravo u tom domenu, među posebne umjetnike, koji su našli načina da iskažu nešto što nije prijatno, ali što ne može da se negira.

Dado je tom zlu suprotstavio svjetlost, kao neku religiju koja čovjeka može da uzdigne u najstrašnijim vremenima. Ali se zlo ne može potisnuti niti zaboraviti. 

Kada danas ponovo čitate svoje razgovore, postoji li neka rečenica sagovornika koju biste osporili?

Nijednu. Ne mogu da se sjetim nečega što bih eventualno osporila. To su bili ljudi koji su nešto značili i koji su meni odgovarali. Koje sam sama birala i za koje sam se zanimala, zato nije bilo mjesta za neka osporavanja. Da smo bili na na suprotnim stranama, ne bih se srela s njima, ne bi me interesovali.

Koja lica vam se prva pojave pred očima, kada se sjetite Sarajeva svog vremena?

Profesora Đura Bogavca kod kojeg sam polagala maturu u Beranama. Kasnije se on preselio u Sarajevo, a ja sam pošla da ga posjetim. Od drugih, sjećam se Abdulaha Sidrana, zatim jednog vrlo simpatičnog novinara, ime mu je bilo Arnaut i koji je objavio nekoliko mojih intervjua u svom listu za književnost…U Sarajevu je objavljena moja prva knjiga Razgovori u Parizu i održana prva promocija iste knjige na kojoj su učestvovali Nikola Kovač, romanista, kasnije ambasador u Parizu, Stevan Tontić, pjesnik, Sidran, pjesnik i Ivan Lovrenović, glavni urednik Svjetlosti. Ostalih učesnika se ne sjećam.

Kada se u mislima vratite u Sarajevo osamdesetih godina, kojih se slika, ljudi i atmosfere najživlje sjećate? Kako pamtite Olimpijadu sa koje ste izvještavali za francuski radio, strani program?

Kad sam došla u Sarajevo kao izvještac za Radiofrance internationale povodom Olimpijade, zatekla sam tako lijepu omladinu, momke i djevojke, koji su radili u Centru Olimpijade. Toliko sam se divila neviđenoj ljepoti te vrijedne omladine koja je disala istim ritmom sloge i ljubavi, kada nije postojala nesloga među narodima. Tada religija nije igrala ulogu razdvajanja, niti fašizam. Ljudi su bili ljubazni, blagi, srećni i ponosni zbog velikog međunarodnog događaja i praznika… Obišla sam sve velike izložbe. Prisustvovala sam svim velikim događajima takmičenja. Osobito mi je ostalo u sjećanju fantastično umjetničko klizanje. Divne sam  momente doživjela. Išla sam na planinu zbog skijača. A u trenutku kada su saopštavali rezultate skijanja, kada sam čula da je Jure Franko, Slovenac, osvojio srebrnu medalju, vrisnula sam od sreće. Jedna moja koleginica sa RFI-a u Parizu slušala je prenos i rekla: ,,Znala sam da se to Branka radovala“. Poznala mi glas. Divne su mi to uspomene. Drugo, meni je taj grad objavio moju prvu knjigu. Neću to nikad zaboraviti. Rukopis je dvije godine stajao kod izdavača  u Beogradu. I pored obećanja, nijesu objavili. Sarajevo je to uradilo odmah. Sjajno su uradili knjigu i zahvalna sam na tome, a važnu ulogu je odigrao urednik Lovrenović. 

Kasnije su došle ideologija, demagogija i mnogo toga lošeg, a Sarajevo je postalo lovište. S brda su pucali na čovjeka, ženu, dijete. Bilo mi je strašno teško, nepodnošljivo šta je fašizam od toga grada i tog naroda radio u kojem su se ljudi slagali i voljeli. Fašisti su pokušali to da razvale, unište, upropaste, likvidiraju. Naravno, nijesu uspjeli. Sarajevo se ponovo uzdiglo. Nepodnošljiva je sramota što danas genocid u Srebrenici nazivaju zločinom. Nezamislivo, šta čovjek može da radi čovjeku. Sarajevo je bilo simbol tog najboljeg jugoslovenskog, ne bi niko smio da to zaboravi, zbog današnjih interesa. A da nekad nije bilo lijepo, zar bismo mi danas uopšte razgovarali?


Razgovor s Brankom Radulović obavio Đorđije R. Radulović u sklopu ciklusa Susreti


Loading

Komentariši