LJETOPIS 2026. (3)
Petrovaradin, Mika Antić i novosadska promocija
Nastavak kasne novosadske večeri: nakon lonca kafe, nekoliko čašica manastirske rakije i obilne meze, srušimo se na krevete u maloj gostinskoj sobi. Nad nama ispred vrata, kao nekad Dino, kunja i bdije četveronožna, već naša, “Frida Kalo”.
Brzo smo se sjaranili. Uvijek sam imao dobar “nos” za pse.
***
Ujutro šetamo po čuvenoj tvrđavi Petrovaradin iznad Novog Sada. U daljini je široka, mirna rijeka i bijeli most koji nad njom, kao labud, širi svoja Velika krila.
(Da li je i on, pitam se, bio srušen pri idiotskom bombardovanju Srbije od strane NATO-pakta devedesetih godina, sve u cilju “širenja demokratije”?)
Iako sam već nekoliko puta bio u glavnom gradu Vojvodine, nikad nisam bio na ovom uzvišenju, na kome je često pjevao, i koje je tako lijepo opjevao čovjek zlatnog glasa, konjoljubac i vječiti boem, u međuvremenu vitalni, još uvijek aktivan 84-godišnjak Zvonko Bogdan.
(Prije devet godina, 2017, Bogdan je na ovogodišnjem festivalu etno-muzike Exit sa svojim tamburašima napravio pravi dar-mar. To je bio ubjedljivo najbolji concert tog ljeta. A prije koncerta mnogi su se pitali: šta će taj stari, pa još tamburaš, na festival moderne muzike?!)
Slikamo se na maloj čistini kod zidina, ispred valjda jedinog crkvenog sata na svijetu čija velika kazaljka pokazuje sate, a mala minute! Novosadska prijateljica veli da je uobičajeni poredak – mala kazaljka sati, a velika minuti – ovdje obrnut zbog riječnih brodova, naime da bi njihovi kapetani već izdaleka mogli vidjeli koliko je sati. A minute? Ah, ko mari za minute!
Ne znam je li to istina, ali je u svakom slučaju lijepa priča.
Poslije dugo sjedimo u ateljeu našeg domaćina na Petrovaradinu. To je samo jedan od niza gotovo identičnih prostora na toj lokaciji ustupljenih novosadskim slikarima, kiparima i restauratorima. Nekoliko vrata dalje nekada se nalazio i atelje slavnog pjesnika i slikara Miroslava Mike Antića. Prijateljičin muž, čiji je otac takođe bio poznati umjetnik, priča kako je Mika, kad bi dobio neki veći honorar, pred vrata svakog ateljea znao ostaviti po jednu flašu konjaka! Zašto? Pa zato da mu se nađe pri ruci. Da se, kad pođe “u komšiluk”, u posjetu nekom od znanaca-umjetnika, ne bi morao vraćati po piće u svoj atelje.
***
Malo kasnije ručamo u kafani čuvenog novosadskog boema Bate Pežoa. Na zidu vise fotografije domaćina sa brojnim umjetnicima koji su tokom godina i decenija posjećivali njegovu kafanu. Na jednoj, najvećoj, Mika spava s glavom položenom na sto, a kraj njega pisaća mašina.
(Jednom sam imao čast da lično upoznam Miroslava Antića. Naime, prije puno godina jedan je pjesnički karavan – možda baš onaj Šantićevih večeri poezije – prolazio kroz Konjic i trebalo je, u kratkom zaustavljanju, malo okrijepiti ogladnjele i (naročito!) ožednjele pjesnike i poetese i praviti im društvo. Tako smo se za istim stolom ispred Društvenog doma nekako našli vrsni konjički pjesnik Meho Rizvanović, pa Mika Antić, Veljo Milošević i moja malenkost. Malo smo se smijali, zafrkavali i nazdravljali, a onda je riječ uzeo slavni Vojvođanin. Sve je utihnulo. Upijali smo svaku njegovu riječ, jer je Mika, antologijski pjesnik “Plavog čuperka” i mnogih drugih sjajnih pjesama, bio i izuzetno lijeporječiv čovjek.)
***
U sumrak drugoga dana, kad više nije bilo toliko vruće, domaćini nas izvode u šetnju kroz centar grada. Ili što je ljeto, ili možda što me je “spucala” nostalgija za onim posjetama prije više decenija, ali sam gradom hodao sam stišan i nekako ošamućen, kao opijen. Opili me, opet, valjda, ista ona davna, topla širina i sporost Vojvodine, opuštenost kojom lagano teče život u ovome gradu, toliko različita od žurbe i nervoze drugih velikih čaršija, posebno Beograda! Ovdje čovjek ne mora da se stalno okreće i obrće oko sebe, plašeći se da bi ga svakog časa mogao udariti kakav auto, bicikl ili neki od onih trotineta koji, nečujni, kraj tebe projure brzinom svjetlosti!
Slikamo se ispod spomenika Čika Jovi Zmaju. Ovo je grad velikih umjetnika. Naročito pjesnika. Ta ne zovu ga mnogi uzalud Srpska Atina, prestonica srpske kulture i umjetnosti.
Poslije dugo sjedimo na terasici ispred jedne od najvećih knjižara u gradu. Domaćini nas upoznaju s Firčijem, bivšim bubnjarem legendarnog benda Ekaterina Velika. Snažan, vedar, nasmijan momak.
(A ja sve do tog novosadskog dana mislio da je sve , ali baš sve, članove tog kultnog benda “pojela” pošast teških droga.)
Ta knjižara, i u njoj mali restoran, smješteni su odmah uz široku prometnu cestu. Kako lagano pada mrak, malo je svježije, pa je promet sve gušći. Zato se nakon izvjesnog vremena zaželjeh onog Gocinog i Kimijevog dvorištanceta na Petrovaradinu, i u njemu velikog, umiljatog psa koji mi se, dok pijuckam rakiju, mota oko nogu. Idemo mi Fridi u pohode!
Promocija knjige pjesama “Kao da zidu govorim” u Kulturnom centru Vojvodine “Miloš Crnjanski” je protekla baš lijepo. Doduše, nije bila neka velika posjeta, ali ko to mene pa zna u ovom dalekom gradu? Osim toga, sredina je ljeta, puste ulice, pa vjerovatno ni neko poznatije pero ne bi privuklo mnogo više publike. Ali posebno mi je drago bilo što su na predstavljanje knjige iz došle naše komšije iz Arnhema, sada na odmoru u Srbiji. Trebalo je “potegnuti” vozom iz Pančeva za Novi Sad. Svaka čast!
Relativno malo publike, velim. Ali zato se naša domaćica – ujedno i domaćica večeri – svojski potrudila za publicitet. U Centar je pozvala novinare Radija i televizije Vojvodine, pa smo te iste večeri u emisiji iz kulture na ekranu gledali prilog o promociji mog Zida.
U predstavljanju knjige je, osim Goce i mene, učestvovao i izdavač Dragan Stojković, vlasnik i urednik izdavačke kuće “MostArt Jugoslavija” iz Zemuna, koji dobro poznaje i, vjerujem, voli moju poeziju. On je, specijalno za tu priliku, došao iz Zemuna. Neću da lažem: godi kad te dragi ljudi paze.
Novinarka koja me je intervjuisala je vrlo lijepa. Ima prodorne oči, vitak stas i bujne, barokne, vesele kovrdžice. Uza sve ostalo i njih, kao mentalni trofej, sobom nosim iz ovog lijepog grada.
Piše: Goran Sarić
