Naši životi parodija su naših života.
(Ervin Jahić)
Ono što mogu dokučiti čitajući dnevne novine i portale,
izgleda kako ga je znao butum-dunjaluk.
Poznavali ga, hajde de, ali da su bili „far na far“,
družili se da sve pršti i da se lomi, akšame trošili i sabahe dočekivali….
To mi nikako ne ide u glavu.
Svi osim mene, barem tako zaključujem.
A evo istine.
Nikad nisam bio na njegovom koncertu.
Niti sam gledao gdje ćemo se potrefiti.
Nisam maksuz točio gorivo na njegovoj benzinskoj pumpi.
Niti sam sanjao kako ćemo se upoznati.
Nisam pratio njegove intervjue.
Niti ga citirao.
Nije mi se sviđao njegov styling.
Niti mi se dopadao način na koji je izgovarao riječi i rečenice mimo pjesmi.
Podojen mlijekom rock’n’rolla, nikad nisam slušao Bešlićeve pjesme kada bih se osamio.
Niti mi je naumpadalo biflati ih napamet.
Tek o proslavama i razbibrigama, kad insana nekakav mamen štimung ponese,
pjevao bi’ ih sa 80% tačnosti, ali bi’ ćeifio 100%.
Fakat, umio je začarat’ pa raščarat’ i pretvorit’ „brigo moja“ u „ne beri brigu“ u deset minuta.
Prostodušno, nekako djetinje optimistički, iscjeliteljski je modelirao šićardžijski vakat
i renovirao šejtansku vaseljenu, redajući, po istilahu, fragment po fragment.
Neumorno je rehabilitirao živote inih: pune drame i galame, šarenih laža i blamaža,
napadne šminke i diletantski vezanih kravata što maskiraju suštinske manjkavosti.
Građanski je balansirao među rasparčanim i raspamećenim konstitutivnim narodima
(onim iz pogrešnog prevoda), ali i među preostalim Bosankama i Bosancima,
združenim u klupko zajedničkog duhovnog izbjeglištva u kući rođenja.
Galvanizirao je prostor što je u svega 40 godina doživio konverziju i prevrn’o:
s rahatluka na hektiku,
s Tita i partije na Allaha dž.š i Isusa,
s maslinovog ulja na SPF 50+,
s „na kašiku“ do „za ponijeti“,
s „puno dajem“ do „puno išćem“.
Od poluraja oko nevjernika do polupakla oko vjerujućih,
od industrijskog društva do robovlasništva,
od više rođenih do više umrlih,
od vrhunskih glumaca do populističkih stand-up komičara,
od samodostatnih do sluga.
Stolari su prešli s bešika na tabute,
suncokreti u sunovrate,
radnici iz fabrika na biroe za zapošljavanje,
sve je jedno u svejedno,
a mladost đalnula preko granica.
Bio je svjedok savremenik apokaliptičnih salto mortalea,
pretvarajući folk-muziku u novi sevdah.
Puštao je avaz kada je Evropa kršila sopstvene zidove i željezne zavjese.
Pa i onda kada bi vreli čelik skrnavio bosanske avlije, a dinamit „dizao“ džamije u zrak.
Puštao je avaz kada su se oni s kojima smo dijelili tarabe počeli ponašati kao životinje,
a životinje sve više ljudski.
Pa i onda kada bi „važni“ a neuki, s „kupovnim“ diplomama i bez koleg(ic)a s fakulteta,
lomili sudbine onih stvarno školovanih, bez da trepnu.
Puštao je avaz kada smo republiku pretvarali u feud, a građan(k)e u narode.
Pa i onda kada bi dojučerašnje urbane cjeline postajale eksperimenti ruralnog razvoja.
Jednostavan, ali nimalo prizeman – skužio je suštinu posrnuća.
„Naše politike“ su neprestano bile uperene protiv nas,
postavši Uroboros koji nam nemilice izgriza utrobu,
puščana cijev stavljena vlastitim rukama u vlastita usta, prije završnog pucnja.
Zbog toga smo sve više bježali glavom bez obzira,
što dalje od doma(je), u tla što ih nazvasmo Dijaspora.
Lokalni lezihljebovići su na sva usta hvalili donacije iz bijelog svijeta, u potaji brojeći novac
upumpan u posjede polupismenih poglavica – sadaku bez koje bismo bili živi zakopani.
A mudri su znali da je spasonosno rasijanje mogao stvoriti isključivo jad iz koga su umakli.
Halid je pjevao iste pjesme osakaćenim plemenima što su u svojim „pobjedama“ porazili
jedino sebe i svesrdno se trudio smanjiti razornu snagu ovdašnje samodestrukcije.
Čuvarkuća Bosne i Hercegovine i nerezidentni ambasador dobre volje,
komšija svima i susjed za sve,
vegetarijanac u distopijskoj sadašnjosti dupke ispunjenoj kanibalima,
plemić s mikrofonom umjesto sablje-dimiskije,
nesalomiv anker kakav nismo mogli uvesti iz inostranstva.
Potpuno lišen lapidarnih umotvorina, ali s neprestanim poklanjanjem elementarne ljudskosti,
samonikli i samouki knez iz Knežine put do kralja Balkana popločao je darežljivošću davanja.
Neštedimice, kao da mu je vazda bilo naruku ili na volej.
Istovremeno bivajući afrodizijak i poštapalica – i proleterima što potajice maštaju o „bijelom
hljebu“ i okorjelim bešćutnicima što bubre i kvasaju u toj nedostižnoj opsjeni za siromahe.
Baš za ibreta, potrefio je damare većine, postavši panaceja i zajednički nazivnik:
fudbalerima i navijačima, dilerima i akademicima, tajkunima i proleterima…
Genius loci, ezoterik sa srednjom školom i počasnim doktoratom iz života,
svenarodni tribun…
„Valja insan biti!“ – postupao je spram mudrosti predaka.
Pa zar nam baš takve duše, Halidovoj nalik,
nisu jedna od rijetkih prilika za kršenje ovdašnjih dijaboličnih paradigmi i izron iz besmisla?!
Samo, ko bi ga to, na ovoj grudobolnoj mrtvaji gdje se mahnito para vrijeme,
urličući i zavijajući naizmjence, mogao odmijeniti u neiscrpivim dobročinstvima?
Bešlića i njemu slične egzemplare – meh(k)ousne pastrmke i skupocjeni šafran:
raritete zbog kojih se suze kotrljaju, a obrazi ne suše.
Njegova smrt se pretvorila u svojevrsni lakmus-papir za sluđeno društvo,
čopore što su u posljednjim desetljećima svikli fercerati po uzusima
„jedni u klin, drugi u ploču“ i „ko će kome – neg’ svoj svome“
Prekrio je Balkan plaštom nepatvorene dobrote,
a trajanje preostalih šarenim klupkom sjećanja.
Preselivši na ahiret, preko noći je slijepio razbacanu paramparčad u nerazgradiv vitraž.
Dok su raznorazni smrtnici dumali kako je zauvijek sjediniti (ali i svojski razbucati),
rahmetlija je sad-sad pretvorio zemlju u državu.
Posthumno čudo se zbilo samo za one malobrojne što su, poput mene, bili posve neupućeni.
Još uvijek pjevane verse umilno zvone, a hairovi rezbare po osjećanjima.
Fali nam on, favorit svih ljutih protivnika, bedel iz (ne)zaštićene bosanske samoposluge.
I ne trebamo posustati u potrazi za svevolećim jer kohezionisti nalik Halidu – postoje.
Sve dok ne nađemo iole dostojnu alternaciju, preostaje nam tek utjeha, uz helenizam:
„Takve naš narod rađa!“
„Domovino, u srcu te nosim“ i „Život je Bosna!“ – pojao bi svako malo,
pretvarajući je u esenciju za budućnost.
Isporučivao joj istinu: „Ja bez tebe ne mogu da živim!“
A sve u želji da mu rekne: „Volim te!“
Nije želio njene dijamante i zlatne čaše, zlatne strune i zlatne niti…
I zanesen tom ljepotom, zatražio je od cara da ga okuje.
Baš k’o da je Bašlić, hologramskom je bašlijom sljubio:
Miljacku i Neretvu, Romaniju i rodni čardak, Gordanu i Trebević,
Esmu i Snježanu, Anđelu i anđela, crnu ružu i ljiljane…
Put ga je zvao, ali je prebrzo potrošio ovo malo, malo dana.
Nije uspio postati sijedi starac – prosuo je godine.
Kamo sreće da je znala zora – svanula bi mu i 8. oktobra, barem iznad Tešnja.
I ne bismo zapjevali: „Je l’ ti žao što se rastajemo?“
Miriše bol, a u meni jesen je, jača od okova.
Zumbuli su procvjetali, a mostovi su tužni.
S(us)retnem li ga nakon što zaigra srce od meraka,
nakon što se s dženetskog čardaka spusti u staru kuću i vrati majci u Bosnu,
baš na Halidov dan,
nacrtaću prvi poljubac davno zaboravljen i zasvirati nešto narodno.
Nakloniću mu se i čista srca izustiti: „Taman je. Aferim, Dobrijaneru!“
