Agić, Jasmin: Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena, Buybook, Sarajevo, 2024.
Piše: Šejla Džindo
Ako se vratimo u najdominantnije mitomanske konstelacije kakva su bila antička vremena, ne možemo ni zamisliti koliko bi ona labava i bezutjecajna bila da su se njeni mitovi ikada dovodili u pitanje… Taj osjećaj smisla, neka nauka-prije-nauke i servirano objašnjenje svijeta i s njim jasnost moralnog i društvenog poretka je – udobno. I bilo šta jednom postavljeno na idolopoklonički pijedestal postaje neizbrisiv graditelj karaktera. Definicija nas samih.
Kod djeda Sulejmena, tu ulogu uživao je – i trpio – Tito.
Ovo je priča o čovjeku i njegovom idolu.
U toj prisnosti, Sulejmen je zaglavljen između mašte o vlastitom životu i samog života kakvim ga drugi, trezveni i racionalni posmatrači vide. Sukob realnosti i fantazije je ponašanje koje se oprašta, što bi narod rekao, ludom čovjeku – jer, svako idolopoklonstvo ima tendenciju da zagrize fanatizam… Ovakve rasprave, u knjizi, smještene su u hronologiju partizanskog doba: od inicijative odmetanja, preko rata, te docnijih i slavno dočekanih zlatnih 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, do Titove smrti i prinudnog ulaska u doba novog poretka. A sve to narirano prirodnim sentimentom unuka i namjernim šarmom pisca.
Prema djedu, čiji život u knjizi počinje da nalikuje na neko napokon zapisano usmeno predanje o herojskoj epopeji, autor se odnosi s oprezom, na momente romantičarski i zaštitnički. Ali Agić, s druge strane, iz pozicije naratora odanog objektivnosti i u službi čitaocima, ne može ne priznati da u ratu nema ništa poetično, te se ne libi zapisati da partizani i jesu bili, u izvjesnim slikama stvarnosti, okupljeni odrpanci na livadi, te da je među njima i bilo onih sa slabim ili nikakvim predstavama o tome šta su komunizam, svjetska proleterska revolucija i zadaci Komunističke partije. Na taj način nešto što je, na oko, legenda, poprima neglorificirano historiografsko utemeljenje.
Iako je sklapanje biografije djeda Sulejmena stremilo iz namjere vajanja porodičnog portreta, u ovom specifičnom slučaju, lično koketira s kolektivnim. Jer, ako ćemo suditi po privrženosti, svojevrsni član porodice je bio i Tito. Ili je, barem, bio doživljen jednako važnim, a čak privilegiranim u odnosu na djedovu suprugu Zinetu. Tako je ova privatna priča ostvarena kao univerzalni obris sudbine ljudi smještenih između dva režima/državna uređenja i nudi prikaz ključnih prepreka generacijske tranzicije: nikako nisu uspijevali shvatiti da je nekadašnji svijet, onaj prijeratni, zauvijek uništen.
Sulejmen je, uprkos novim okolnostima nakon rata 90-ih, živio fantazmagoriju zahvaljujući dosljednosti vlastitim idejama. Kako i neće – na to su ga zadužili susreti s Titom (stvarni ili ne, nije naše da o tome lomimo glavu…). Ili, bolje napisano, isprepletenost njihovih sudbina prostom snagom individualne volje i mašte.
Krajnja želja upućena idolu jeste da profunkcioniše kao naše ogledalo. Sulejmen našeta na Tita na Majevici i od njega dobije profanu komandu: otvori nam slaninu i nacijepaj kruva, dok je Tito govorio nešto o tome kako je sit protokola i Jovankinih ispada i kako svaki čovjek, svakako, mora jednog dana umrijeti, pa bolje da umre sit i zadovoljan nego gladan i žedan… A slušajući to, djed kao da sluša sebe i svoje, odnosno, klasično ljudsko, roncanje o životu…
Taj slučajni susret može podjednako biti i vrhunac fantazije i vrhunac stvarnosti. A da li se ta Sulejmenova vještina umišljanja, na koncu, ostvarila kao nasljedni gen?
Umjesto posljednjeg poglavlja – pismo. Autor je pretvorio diktirane komunističke parole svog djeda i riječi koje je želio izreći Titu u obraćanje supruzi. Ispisana, čak i naknadno namišljena ljubav prema neni Zineti je mangupski čin mađijanja stvarnosti potreban nikome, osim jednom unuku. Kao takav, za svrhe romana, revidira pitanje – ko je ovdje glavni lik? I kome idol?
Međutim, istina o svemu napisanom je, i za unuka, i za djeda, i za čitaoce – negdje između.
