Jusuf stari jede oskoruše i račun svodi: oslonjen o kam koji iscjeljuje.
Po mramorju su metnuti svakakvi ljudi: istih ruku, u isto kolo spojeni.
Starac mota cigar-duhana,
pripaljuje ga s drvetom-žiškom.
Kroz dim viri u svoju kazu – pjesmom nekazanu.
Bogu mili mu didovi bili – Bogumili.
Zvali ih kako jesu htili.
Bošnjani – dobri jesu: drugi su kazivali.
Prije nego on sebe sam – Bošnjakom ga ini nazivali.
Fes na glavi mu srce otkrio,
a pamet sklonio.
Za druge careve ratovao: jezik im nije razumio.
Krvario pod barjacima kojima niko od didova nije vijorio.
U kraljevini samo nije bio Slovenac – sve ostalo jest.
Prvo je naučio biti nešto drugo – nije da nije.
Južni Slaven postao Jugoslaven.
Ime primio – jezik lomio nije.
I tu, kako je stavljen – takav je slavljen.
Boga u njemu umanjilo,
i vjeru – kojom se hranio.
Odrediti sebe: ponekada smio.
Omeđen – i jeste i nije bio.
Musliman, mislio je – jesam.
I ta pripadnost naravna jest.
Iskonu se, samorodan, vratio.
Mislio: vratiće me iskon,
u halku u kojoj i Bošnjak jesam,
k’o i drugi – od iskona.
Da bude svoj na svom – iskao.
A gdje god bi se iskrao,
svima jedino Bosanac bio.
Tako svaki vakat htio.
A oni drugi, što su se od Bosne daljili,
sve su joj bili bliže.
U Bosnu ih vraćali:
sjećanja, srce i hiže.
Jusuf namislio samo čovjek ostati,
kad ga je već postalo.
I biti sa svima zajedno – a opet i svoj i na svom.
Sada vidi da je sve manje – i svoj i na svom.
Ni na nebu što naravno jest,
što jest, k’o i zemlja – svačije.
Sa svima oko sebe – sve više je sam, k’o i svi oni što su.
Ostario: svašta pamti, puno zna.
A više siguran nije – ni ko je baš, ni gdje je baš.
Koliko lica – istoga nigdje.
Sva istinita – nijedno isto.
Dok čeka da preseli, oslonjen o kam koji iscjeljuje,
motri u čovjeka skamenjenog – pretka što ga selami.
S glavom velikom, do vrška punom briga što ih sabur pokriva,
sa šakom ko glavom, otvorenom za sve,
u šnjuri zašnjiranoj, od padnuća do svanuća.
Starac vidi sebe u toj šnjuri: strah ga prima.
Ma kakva bila, svaka šnjura – konac ima.
