Preveo: Vahidin Preljević
vlažno drvo
Taj prvi hod oko jezera
obilazak je obaveznih tačaka sjećanja,
ulazak u osjećaje skrovitosti,
mirise djetinjstva:
na svakom uglu neka od zaostalih
slika
što ostaju
na zimskim plažama gdje nad šljunčanim zalivima inače
bijela probadaj vrelina a sad
bijeli svijetleći mraz
i gdje nad šljunkom inače lebde zračni poljupci
sad leži snijeg u bezvjetrici
nad zaleđenom vodom snježne grudve što klize
u brda koja se reflektiraju
klize kao tvoje brzine ljeti
kroz dvostruke
hridi
tražiš mjesto na kamenu koji se suši
nalaziš tuđine
što štrče
pahuljice od odlomljenog leda
njihove jezičke u valovima mirnih obala
nad njima udar krilima
u crnom
slijediš razdvojene oblike koji
zadiru jedan u drugi
patke što se kovrčaju nad bljeskavom ravni
kroz srebreno staklo
vuku se listovi od prethodne
godine nad pukotinama
što zamiču neko se u daljini
zacereka.
Taj prvi hod oko jezera je
ulazak izvan brzine
u pridržano vrijeme
u pridržan prostor
kao ćorsokak kroz koji ti ne možeš
voziti u kojem samo možeš
zastati i nekad zaokrenuti
možda
ideš preko mosta jezerske livade njeno
mokro drvo
koje u tebe puca kao što te već jednom
mokro drvo ribarske kolibe prati
ravno
do ograde djeda
ka njenoj iverici što štrči
što se sporo suši
nakon kiše
kroz mokro drvo mosta
uzbuđuje te miris po peškirima bake
svježe opranim
kojim bi se obmotala
a u njima uvijek mokri pod
oko zadnjeg tuša tamo prema rubu šume
koji je kapao
osim nje niko nije želio
kroz mokro drvo mosta
vidiš ih opet
njihove mokre kupaće kostime
kako vise na štriku pred kućom
kako se okapaju sa drvenih
štipaljki
kroz mokro drvo mosta
u tvojim listovima nadižu se kišni dani
djedovi
njegove gumene čizme zelene kao voda riječnih dolina
njegov ogrtač od čohe
kako su onda mirisale pletenice po mahovini
kako veranda po drvetu
što curi
naspram toga topli vonj po suhim
fazama kao
po tek odsječenim stablima
skoro kao u peći
po zemičkama dok pucketaju
taj prvi hod oko jezera
ulazak je u sjećanja jedne kuće
u njene mirise
koje tek naknadno
filtriraš
i naknadno
opažaš
dakle nakon nesvjesnog pohranjivanja
u tijelu
i porama
od mirisa šodera na putu ka školi
bokala na bunaru
polomljenog
nakon desetljeća
ulaziš kao žuti paraglajder
punih sati
iznad leda prozirno tankog
između sezona snijega
što se otapa i
sramežljivih cvatova
čuješ bakin glas
kako su ljupke vrbe ive prva
hrana za pčele: ne brati ih
i ti ih ipak bereš
grabiš sjaj na tvojim očima
tvojim obrazima
pred licima ovog krajolika
prije tako puno godina
tako puno priča
u suncu na stijeni
prve zrake
valovi svjetla nad zatvorenim
kapcima
miluju tvoju ugušenu
kožu što guši
kod tvojih stopala košpica breskve kao kamen
kao da su svi kamenčići prije mnogih ljeta
bili
košpice voća
preuzimaš plutanje ledene ploče
njeno veliko pucanje po dužini
preko jezera u pravcu
ušća rijeke njeno
pištanje kao
pištanje tananih tkanina
pod nožnim prstima gore-dolje
u valovima što udaraju o obalu
utičeš u obline hridi
pripijaš se uza njihov oblik
čuješ kao da su pored tebe
glasovi s druge obale
od veslanja na kajaku i kako se
crveno prolama kroz komade leda
na plaži
inače filtriraš samo neposredno
sad uzimaš sve
pa sad možeš ne misliti ni na šta
sve pustiti da
teče
uvijek iznova vjeruješ da moraš
počinješ da kružiš
opet iskačeš
opet iskačeš svojim ispijanjem
februarske vode sa
izvora kod jezera čija voda
vara da ostaje
ista
čuješ na zalivu s borom koji
se nad tobom nadvija
na zalivu koji je djed
zvao japanskim
čuješ kako svaki se trzaj tijela
grebe o oblutke
na kojima je kao mladić
sjedio i on
vidiš iste puteve u vodu
preko oštrih stijena njegove
plastične sandale
iznad isti polen
ista pjena
iz zelenih iglica
čudiš se da se pod tvojom kožom
pomiče kamen
misliš da borovi i kamenje još ovdje
kad opet dođe
da su na njih prionuli ljudi
koji više nisu tu
da će nadživjeti i generacije
koje dolaze
ovi slojevi tišine
obaraju te
ideš dalje pored čamca
pauziraš iza trske
pored zaliva u koji se baka i djed
vozili u starosti
da bi nakratko uskočila
da se samo brzo rashladiš
odmah naspram žene koja slika portrete pasa
odmah kod njene kuće sa cvijećem što divlje buja
gdje se voda jezera i voda traune što otiče
posebno hladne miješaju
sad su već tri godine na groblju
čije cvijeće prekriva snijeg
otad tražiš još više između
hridi jezerske doline
naboranih voćki
njihovih kuštravih grana
još više među suhim korama
premazanim prozorskim klupicama
lišajevima na ogradama
otad vidiš u kupovini
poznata lica
tražiš jogurte kao iz bakine korpice
kupuješ i njen miomiris i balzam
sa arnikom za njene mišiće
njenu pretanku
kožicu
godine nastavljaju isto putovanje
a vaše rastojanje ostaje isto
žena na kasi još ista,
bivše komšinice u pekari
nema više ovdje
pa ipak
njene ustaljene kombinacije od
šnita od meda i badema i vekerica s lanenim sjemenkama
lagano pečenih u peći
s maslacem što curi pod
bakinom marmeladom
njenim marelicama što se rastaču
sad više nisu
od nje
taj prvi hod oko jezera
je uljuljkivanje
vraćanje ritmike
ispiranje čežnje
preuzimanje djedovih navika
naprimjer njegove pogačice navečer
s dobrim razmazivim maslacem pod
slojevima od soli
to lijeganje i svježu posteljinu
kao onomad novi početak
nekorištenog
poretka
lagan san od nedostajućih zvukova
bez skretanja pažnje jer nešto
ne funkcionira
Kako se s hladnoća s poda u tebe
uvlači
kako te vodi do vašeg hodnika
ka patuljku što zviždi iza kupatila
kako te vuče u djetinjasto
ozeblu
noć
.
generacije i memoari
Ovo je kao premotavanje ka početku putovanja, vožnja natrag u grad. Kao rikverc djetinjstva: može li se još jednom pritisnuti, to dugme, još jednom pogledati film?
To je kao napuštanje neke zvjezdane noći.
Voziš se natrag ne kroz krajolik, nego kroz redove,
koje si napisao dok se on vozio ovamo.
Sljedećeg dana kao da će te dok hodaš gradom dovesti natrag k jezeru, ka njegovoj adi. Kao da će žute, procvale vrbe u parku ive donijeti natrag.
Prolaziš pored pokrivenih ruža, skrivenih ispod smeđih vreća za krompir. Vidiš u njima bakine poglede, koji pomno prate kad će ruže iždžikljati, kad prvi cvatovi, onda i posljednji pupoljci, nekad.
Tvoje zjenice rišu svoje krugove, uvijek iste, koje i ona ovdje vrti. Ideš zrakom ka invalidskim kolicama, kolicama u kojima je gurala djeda.
Okrećeš njene runde posljednjih godina. Dakle onih godina kad se vratila iz kuće, one na rubu šume, nad jezerom. Vratila se u grad, u zrak koji ju je štedio, da olakša djedu. U blaži zrak, koji ga je oborio. Učinio nepokretnim. Otjerao u invalidska kolica, nakon prodaje „spužve“, kako je zvao kuću. Prodao da bi se štedio u starosti i ukrotio svoje duhove. Kuću, u koje je njegov otac pobjegao, spasio svoju porodicu, onda ostao. Prodaja u strahu od naknadnog zapinjanja, od toga da se ne rasplamsaju slike koje opet mora proživjeti. Njegova prodaja kuće, a time i cijele njegove opipljive priče.
za ovu rutu ka baki
bez trka
bez skraćivanja
ostaješ stajati kod zatvorene
saletle debelih vrabaca
ostaješ stajati pred klupama na kojima
oboje su
sjedili
hodiš kroz njihove siluete na
zamuklom
uzavrelom
trgu heroja
gledaš gore k njihovom balkonu
da li je svjetlo iza prozora
njena glava na oknu
ka tom balkonu odakle
je čula
klicanje
Ka tom balkonu bakinog porodičnog stana, koja je preživjela rat. U kojoj su i dalje živjeli njeni roditelji, a ona sa svojim sestrama odvedena iz grada na jezero. Gledaš k tom balkonu, odakle je njen otac vidio dim kako se diže iznad njegove radnje. K tom balkonu, s kojeg su oni, stisnuti jedni uz druge, pratili urušavanje Državne opere, plamene što su se dimili.
dok pritišćeš zvono
svaki put:
koliko će još dugo stajati ovdje
ovo ime njegova
prikaza
koliko često ćeš još otvoriti kapiju
pozvati lift
između zidova
sve je pohranjeno
mirišeš toplotu iz
bakine kuhinje
postaješ nestrpljiva nakon slatkaste salate
krpica s šunkom u peći
nakon svježe limunade
nad vašim jezicima
kako je to uvijek
bilo
kako sad sve neposredno ukapa u tebe
njeno duboko disanje
njene koncentrirane usne
njene oči zaobljene
nadolje
gledaš u nju sve dublje
ponavljaš stare ritmove
da bi ih održala u životu
zadržala
ukopavaš se
kao što neko lišen jeseni
ne može popustiti
u djedov naslonjač
izdišeš svoje pore u njegov štof
morala bi zavariti
to što izbija iz njega
u njegovom naslonjaču o podnevu
dođe ti da nikad nisi mogla
spavati nakon ručka
iako su svi po sobama
jedni pored drugih
čujno drijemali
ne kao po noći
odjednom sami
u njegovom naslonjaču o podnevu
dođe ti da nikad nisi mogla
spavati nakon ručka
možda zato što si htjela slušati kako govori
ta mirna
prisutnost
nakratko drijemneš
u taj san s kućom
potpuno istom na drugom mjestu
kao da se slivaju tvoja
porijekla u njoj
Da li je još živa, ona komšinica?
pita baka, valjda retorički, nakon drijemeža. Ništa ne govoriš, dok ona priča. O crvenoj mački koja je otrčala komšinici, onda i ostala kod nje.
Šta li je bilo s mačkom?
Pita baka, valjda retorički, nakon drijemeža.
njene rečenice se preklapaju s
filmovima u tebi
preklapaju se s njenim
štramplama u kupatilu koje
vise kapaju
kao da su na livadi okrenutoj suncu
kod kuće
svaki put taj strah iz
njenih očiju
da li i zadnji put
otuda tvoj poriv
sve da dodirneš
sve da znaš
što je upisano u njenu kožu
Da bi makar više uhvatila, više saznala o onome što nose njene bore, pitaš za pradjedove memoare. Memoare njenog punca koje bi uvijek iznova, kao usput, spominjala. Da njegovi memoari zamjenjuju ratne dnevnike, makar donekle. Ratne dnevnike, koji su spaljeni, dakle ratne dnevnike pradjedove o prvom ratu koji su u drugom ratu nestali u plamenu s njegovom porodičnom kućom.
Uzimaš sa sobom, tu debelu knjigu s teškim koricama. Gledaš na korice, smeđe, memoari pradjeda, oca blizanaca na grani kestena. Nosiš ih sa sobom kući, napisane u zimu 1946 do 1947. Napisane kad je bio zatvoren u sivoj kući. Na prvo su stranici, vrijeme i mjesto, izbija iz njih ta neobična aura, koja gamiže k tvojim prstima. Tvojim prstima koji listaju život jednog čovjeka, koji ti je potpuno stran. Život čovjeka od kog je sve krenulo: ograda, kesten.
učitavanje u život
odživljavanje
jednog čovjeka kojem svaki redak
daruje
prve konture
na njegovim otipkanim slovima
protekla mladost jednog
tijela čije su
najkonstantniji stubovi
rat
jednog života
oblikovanog od obuke do
obuke
od kojeg zavisiš
od kojeg prepoznaješ
obrasce što se ponavljaju
Obrazac od pradjeda preko djeda do oca, prije svega, u izboru riječi kao što su zazor, respekt, strogoća i disciplina.
Učitavaš se, napreduješ rečenicu po rečenicu,
kao da izvlačiš noge
jednu pa drugu
iz gustog blata
Kako da nad tim pradjedovim školskim godinama, između konvikta i raspusta, kao da nad svim tim šetnjama kroz hercegovačke šume, nad tim vožnjama splavom po Drini visi neka tegoba. Kako da nad tim uspavanim djetetom lebdi nešto od kasnijih kontrasta. Kao da zapisivač, koji je doživio sve to će zapisati, nije mogao razumjeti to nespojivo, tu ljepotu svog djetinjstva, kako apsurdno nakon svega, kao izrugivanje. Nakon svega, to znači od hiljadudevetstočetrnaeste, kad je, kako piše, svijet postao tako nelijep.
Kao neki sumnjivo mirni uvod, njegovo odrastanje upadljivo neupadljivo u Sarajevu. Kao sumnjivo mirni uvod, taj luksuz tromosti u učenju. Tromosti koju pokušava prekriti usrdnim molitvama. Kao luksuz je još i to insistiranje konvikta na spartanski sračunatim obrocima, na nepomjerljivoj podjeli dana.
Čitaš između redova o prva dva pradjedova desetljeća, čitaš između njegovih redova, kako ironija odraslog, koji sve što će uslijediti već proživljava, presvlači unutrašnje konflikte mladosti.
Čitaš, prije svega, tu neophodnu čaroliju, čitaš njegovu potrebu da proširi čaroliju,
izgradi je
sistematizira je
kao spominjanje, redovno, njegove ljubavi prema muzici.
kao naglašavanje, redovno, šta mu muzika znači.
Da mu je bila izvor radosti, uznesenja, da mu je bila utješiteljica u najbolnijim vremenima. Govori sebi sa zahvalnošću da će njegovu muziku naslijediti onaj sin koji će preživjeti. Zahvalan što će je drugi sin ponijeti sa sobom u svoj daleki grob.
kao lom u vremenu
ovo padanje
ovo padanje
imena blizanaca
njegovih sinova
kao osjećanje
između kontroliranih
redaka
kao prisutnost koja se još
sastoji od
budućnosti
Možda ovo kasnije paradjedovo znanje, to znanje jednog starog čovjeka, utoliko više zamagljuje njegove godine mladosti. Godine njegove mladosti, u kojima pradjed još nije ni otac, nego tek sin. Utoliko više što je to kao neko kompenziranje za znanje, za vrijeme nakon toga. Utoliko više i ta potreba da oslobodi svoju mladost. Utoliko više što su njegove krhke godine od hiljadudevetstoočetrnaeste zauvijek slomljene. U njegovom zamagljivanju kao da je svjesni kontrast ka onom nadolazećem, hvatanje, pretjerano, za njegovu jednu životnu fazu netaknutu ratovima, nacionalnim šovinizmom. Kao da se tome prije onog što će biti napisano, a nakon što je doživljeno, profilaktički želi suprotstaviti radošću. Lakoćom. Smijehom i plesom, između divlje-romantičkih riječnih obala Hercegovine.
Pišeš za stolom njegovog drugog sina, dakle za djedovim stolom, na kojem su tipkale već tri generacije. Pišeš da pradjed na splavu hiljadudevetstoosme, na splavu u strašnim brzacima, nije još ništa vidio od aneksione krize, vozeći se što dalje od srpske obale, što dalje od patrola, što bliže budnim štrajfkorima na austrijskoj granici. Sve je još igra. Pišeš na njegovom stolu u trećoj generaciji, da je on vidio samo atletske likove koji su vozili splav, Gornji slap, Donji slap.
Da je vidio samo pustolovinu
pukotina što se šire
na hridima
kako se oni, mokri kao čep,
suše
u klancima
okupanim suncem
kako nepomični na splavu
plutaju dalje
ka gaju slavuja
njihovim koncertima
na mjesečini na
poljskim krevetima
na otvorenom
vidiš opet njegovu sklonost
ka digresiji
upada u čarolije
u bajku
kao idilu kao zaštitu
od svog
a onda i tvog
razumijevanja
čitaš ove navode godina od papira
je li moguće da ih je neko
od tvoje kože
udisao
kako ta historijska distanca od
knjiga
odjednom postaje tako
opipljiva na tebi
kako ta distanca od stotinu godina
tako sitno tako malo mijenja
u željama
ugaonim tačkama
postajanja
kako samo zbivanje izvana
zabija klin
razlika
između nas
u svemu što se ovdje oblikuje
možeš samo sporo čitati
kao da će život prethodnih generacija
kao da će tvojim premotavanjem
opet postati
samo sporo čitati
da bi to malo-pomalo
blago
pripustila
sebi
i da ono životno
iz slova
ne preskočiš
kao da bi ga tako mogao
vratiti
pa zakočiti
zadržati
provala oblaka i novačenje
vidiš kako dok prodireš
u ta klupka porodice
u njene kuće
kao u svemu nastaje ogledalo
geografije
historije
Ogledalo geografije, historije i u radosti pradjeda, u njegovoj radosti još hiljadudevetstodevete kad je bio dodijeljen brdskoj artiljeriji. Kad je, na obuci, u jesen,
što zlatom obasjava
ruže u bašti
nasmijane obraze
kako je moguće sa znanjem
sa doživljenim
pisati preko brane pred sobom
na kojoj ono što je doživljeno nakon toga
ili što će se još doživjeti
još nije
naslućeno
kako ponovo uspostaviti
ovu neupućenost
je li mogući unijeti se u
osjećaj gdje će se unutra
preliti
ono zamišljeno
ono nezamislivo
Gdje će se nezamišljeno preliti u nezamislivo koje sve više napreduje. Lagano, od posjete hiljadudevetstodesete, kako se samo ovaj broj topi na jeziku, posjete cara provincijama anektiranim hiljadudevetstoosme. Lagano, od pretposljednje parade, na kojoj se rasplamsava dinastička ideja još jedanput, zadnji put. Kako se onda pažnja svijeta nadvila nad umornu monarhiju, pažnja svijeta na ovo putovanje u Sarajevo. Ovo posljednje putovanje na uskim tračnicama još jednom po dvorskom ceremonijalu, već s pukotinama u toj raskoši. Pradjed ga je vidio, opet: kako to zvuči, tog ostarjelog monarha na njegovom vrancu, u kratkom galopu. U kratkom galopu ispred postrojenih trupa, ispred već mlakih osjećaja za državu. Ovo putovanje kao poticaj za konačni udarac, odjednom, ka vatri koja se više neće ugasiti. Sve do posljednjeg predznaka na posljednjoj paradi na Schwarzenbergplatzu. Posljednji predznak pri carskom pozdravu, kad je sablja ispala iz ruku generala Affenberga.
Otad proučavanje privrednih i političkih geografija, praćenje karata
kao podsvjesno
pred nadolazećom provalom oblaka
sluteće sakupljanje
slobodnih
godina
kakav nagovještaj je još
hod kroz jednu sliku
mladosti
u ekscesivnom tumaranju
ekscesi prve ljubavi
i pad nakon toga
kakav nagovještaj je još
hod kroz žeđ za znanjem
oduševljenje za sve
onda predanost
smiraju
otklonu
Baš majstorski ovaj muzikalni upliv u podzemni život osjećaja. Baš kao njemački hrast, piše on, o svojim titrajima na snježnim padinama, o svojim titrajima do zadnjih atoma snage
Kakav nagovještaj je još i taj hod kroz ekscese mladosti: prije hiljadudevetstodvanaeste se sve više ocrtavalo,
njegova porodica napustila je kuću u Sarajevu.
Otud taj rez između mladalačkih godina, kao sasvim kasnije kod tebe, otuda tvoj brzi hod
kroz
sjećanja
staništa
bivšeg dječjeg života
Novi početak u Beču, kad su politička neba sve
jače krčala,
krčala protiv ujedinjujućeg
prisvajajućeg
dunava
Kako su svi zgrčeni očiju zatvorenih pred već svijetlim plamenima na Balkanu. Kako su ipak, baš sad
utoliko više
bili žedni
žedni
uobičajenih staza
plivanja u dunavu
sunca što siše na
mokrom
licu
Kako su govorili kao daltonisti o ratu koji je dolazio izdaleka. O nekom ratu, nekad, čije neposredno vrebanje i grabljenje niko nije predosjetio,
nikada niko ne predosjeti.
Grabljenje i vrebanje, koje niko nije predosjetio, nikad niko ne predosjeti, kad je hiljadudevetstočetrnaeste moj pradjed bio regrutiran. Godina u kojem ga proglase vojnosposobnim kao i godina u kojem njegovom ocu daju plemiću titulu. Razlika između starog i svijeta što se obnavlja, na prijelazu između samo dvije generacije. Neposredno pred ukidanjem plemstva, u zadnji čas, podignut u plemstvo, zbog gradnje željezničke pruge između Bosne i Hercegovine. Još je kod moje bake, svjedočanstvo, posežeš za bordo-crvenom somotom. Ispod svjedočanstvo s pečatom. Ispod svjedočanstvo s pečatom Monarhije, potpisano tintom od cara Franje Josipa I.
A onda nakon prvih pucnjeva u Sarajevu, nema više poricanja slutnje.
Najedanput polazak s vojskom, na sve strane oproštaji.
Najedanput taj zrak od straha da je to posljednji zagrljaj,
Posljednje ljubljenje.
Najedanput život zatvoren kao pojedinačna sudbina.
Umjesto toga doživljaj naroda
kao simbol
ogledalo pojedinca
čije postojanje
nije više u vlastitim
rukama
otad nemoguća je divlja romantika
nemogući njihovi ideali
njihova pitanja
umjesto toga hitno reagiranje
u svim generacijama
umjesto toga odgovori
trezveno poimanje
realnosti
umjesto toga izostavljanje
nepovratno
intimnosti
umjesto toga ne baš smiono
grljenje
kako se na nepoznat način nastavljaju pisati
porodične linije
o generacijama koje će doći
koje se ne poznaju
ništa ne znaju jedna o drugoj
pa ipak, kao da nisi tražila
ipak si našla kod njih
Da ne bi nalazila i dalje, prestaješ čitati o krčanju i zakrčenju, Posežeš umjesto toga ka porodičnom stablu, priloženom u memoare, linije vode od pradjeda. Ispod njega imena njegovih sina, oba rođena 15.decembra 1924. Samo kod jednog: 1944. kao drugi datum s križićem. Godina, u kojem će pasti, u ratu nakon toga, koji će pasti, i od tada uvijek iznova pada.
Pored imena pradjeda, odmah nakon njegovog
brata,
samo jedan broj, bez križića, broj sa zvjezdicom.
Kao da je napisano
realno
nedostajuća godina kod djeda
dakle godina njegove smrti
donosi ti miris između strana
miris njegove radne sobe
njegovog crvenog džempera
Odlažeš porodično stablo kao obilježivač opet između stranica. Polažeš ga tačno preko pradjedove linije, koja zatvara njegovo poglavlje. Tačno preko linije od tačaka i nula: kao od praznine i onoga što tu stoji.
ta linija, koja zatvara
njegovo poglavlje koje
ti reproduciraš
da bi napravila pauzu
da markiraš
predah
prije prvog augusta hiljadudevetstočetrnaeste
.
vrhovi prstiju i žutilovka
tvoje oklijevajuće prelistavanje
lagano obuhvatanje
skoro osamdeset godina kasnije
godina koje ti još
dotičeš
preko tjelesa što blijede
listaš ka njegovoj vojnoj obuci
koja u onim nadolazećim
dječjim očima
neće prestati
da zuji
ponavljaju se
ostaju
suze na obrazima oca
zvukovi muzike
molitve prije bitke
ponavljaju se
ostaju
krikovi kliktanja
njegovog cvijeća
vjerovanja u brzu
pobjedu
ponavlja se
ostaje
san o gubitku
sve do u detalj njegove slike
o palima koje se
ostvaruju
već nakon par dana
ležanje u tuđim grobovima
okupano hladnim
bujicama drine
ponavlja se
ostaje
nesvjestica ljudi
koji se hvataju prstima
za oružje
kao sjenke
ukočene
ležiš na suncu na drvetu
pod šarenim padobranima dunava
dok kroz tebe jurcaju
ovi reci o prvom čovjeku
kojeg si
upucao
o njegovoj savjesti na tananim vrhovima
prstiju
onda
o automatizaciji
pritiskanja
ponavljanja
pritiskanje u tebi
i dalje
bije
dok žmirkaš
ka tjelesima što jedre
između srebrene vode bijelih
brežuljaka
na vjetru teku slike
krvi rasprskane po polju
nepoznatih snješka u rovovima
koji istrajavaju na ledu
tek odvučeni
smrznutih
udova
teku slike
zimskih noći na otvorenom
zaklanih konja
koji lagano tonu
u mulj
u znakovima, lično
natipkanim
tvoje prvo nalaženje
pomora
parnih valjaka
potpunog izjedanja
tvoje prvo nalaženje
najedanput ostarjelih
smrtno tužnih pogleda
susreta u očima
ukočenih lica
i uz to uvijek iznova
kontrast šuma
uz to za tebe kao kontrast
njihovo marširanje
kroz karpate, dubokim snijegom
njihovo sklonište
grana od snijega
Njihovo sklonište u granama od snijega u kojima su već oko Božića hiljadudevetstočetrnaeste postali krmci fronta. Krmci fronta, piše pradjed, nakon borbi što su trajale sedmicama, i hladni, skromni obroci. Krmci fronta s punom bradom, rusinskim krznima. S rusinskim krznima na otvrdloj koži, da bi se spriječili neki nježniji titraji. Da bi se spriječilo da nervi zakažu, da te potpuno razore. Nasuprot tome željezna samodisciplina, bez iznimke gutanje, dresiranje, zatvoreno prihvatanje. Nasuprot tome udarci da se krene naprijed, protiv vlastitog slamanja, slamaju se naprijed
ljudi
bez borbene volje
bez borbene spremnosti
Protiv vlastitog slamanja njihovo je ubijanje
protiv vlastitog krika
bez svrhe.
Pitaš šta je irealnije između pradjedovih redova. Njegove molitve i nadanje, tako stalno neposredno ispred smrti. To neposredno uništavanje iz vlastitih ruku što postaju tuđe ili prekidi, prekidi u muzici u štabu divizije, to kad neko zapjeva
i otpjeva
tjelesa što
se nižu
Pitaš šta je irealnije. Šta je irealnije između pradjedovih redaka. Njegove medalje srebrenog sjaja za hrabro ubijanje ili njegovo utapanje u proljetni mulj. Njegovo zaostajanje pred očima što čekaju ili njegov zaborav ubijanja na odmoru. Njegova šetnja, kao da je zaboravio, u pauzi, koju ipak filtrira vojničkim očima: po mogućnostima položaja nakon pokrivanja, tako normalno kao za nas
još
filtriranje krajolika
u potrazi za zdravom vodom
riječima što lete
Nakon njegovog kratkog predaha, u dahu što se smirivao, opet ono automatizirano izvještavanje u procentima. U procentima palih kao spominjanje trupa u kojima se gube pojedina
lica
kako može smije
funkcionirati
u svemu tome
tuga zbog pojedinca
palog sina
kad se skoro i mora
računati s tim
kako se to pod junaštvo
podvodi
kako se za nju držimo
za čast
u svojoj smrti biti pojedinac
lice
baca
tako puno njih jučer
bez
lica
samo brojke
od kojih svaka pak
ovu smrt pojedinu
skriva
Moraš brzo naučiti da prevodiš: naprimjer, da tečno napredovanje znači otprilike pokolj, gaženje ubijenih nestalih bez traga. Da tečno napredovanje znači otprilike kao funkcioniranje zbijene mašine modernog rata, njegovog plina.
Da je u posljednjim ratnim mjesecima svako slovio za potpuno zalutalog, za nesposobnog idealistu, mentalno ograničenog, piše moj pradjed koji se ne oslobađa službe na liniji fronta. Piše o toj propasti iluzije, sve brže u ludom krvoproliću.
Piše o nataloženim tjelesnim čežnjama, pravim pravcatim fantazmama mesa, koje bi se utolie na onima što kolabiraju, nasred ulice, na konjima koji kolabiraju.
mogu li se pouke izvući iz tih uzalud
bezbrojnih
važe li te pouke i dalje
nakon svih tih mogućih mrtvih kojima je
pradjed umakao kao ogledalo drugih
čučeći u žutilovki
u strahu koji je
ledio
U žutilovki između motora što brundaju, praskaju, pucaju. Između krikova ljudi što čekaju svoj kraj.
Sasvim mehanička je njegova obaveza da ih razriješi, oslobodi pritiskanjem obarača, još jednom pritisnuti
automatski
tananim vrhom prsta
Piše o svijetlom noćnom nebu prije velike ofanzive. O tom svijetlom nebu od bujica metaka.
S tim uzburkanim bojama
opet neki kraj rata
uvijek iznova
bez rezultata
Piše o užarenom suncu zastoja kad je novi car u posjeti borbenim jedinicama. Kako je rekao, više pitao: Na Montellu je izgleda bilo strašno?
Na to pradjedov odgovor, odgovori za mnoge druge, i za mnoge druge i njegov cinizam: Tako je, Vaše Veličanstvo, lijepo nije bilo.
Već car skreće tu temu, već se čuje njegov drugi i posljednji pozi: Lijepo ste dekorirani, nastavite tako!
Na to odgovor pradjeda, njegov odgovor za tako mnogo drugih, i za mnoge druge i njegov cinizam: Tako je Vaše veličanstvo.
Piše kako sve agresivnije blijede boje, sve truhliji monarsi što dolaze. Sve više konačna ta nojevska politika, njeno okretanje od oluja što narastaju.
Ko je to vrijeme pregrmio pod osakaćenim saborcima, pregrmio kao neko ko je otvrdnuo, očvrsnuo u brizi od slabosti
Ko je dovde došao, piše pradjed,
mogao je tužno
zaplesati
tužno
plesati
da izbriše
da opet nauči
ljudsku bliskost
nježne ruke
pitaš kako može biti
da je uprkos toj težini
ponovno zaplesao
dok ti devedeset godina kasnije
s lakoćom koja se okreće
opet teško
s lakoćom koja se okreće
koja već prijeti
prijeti opet
opet naoblačuje
moramo li već kao
vi onomad
brzo
opet sakupiti
plesove
jesmo li ih
s vama već
izgubili
odjekuju i dalje
ti izgubljeni plesovi
koji se sad opet gube
odjekuju i dalje
kao uvijek iznova
izbjegle smrti
kao njegove močvare, više puta iskliznule
uvijek iznova baš u pravo vrijeme
na pravom mjestu
misliš da je slučaj
da je jednako irealno njegovo višestruko preživljavanje
kao preživljavanje svih preživjelih
kao padanje svih
palih i onih što opet
padaju
ovo pitanje pradjedovo
struji dalje k tebi
kako se pravda to
da te ima
dok je
tako puno egzistencija koje
su mogle da budu
mogle biti
prekinuto kao umjesto tebe
još i prije nego su postale
ovo pitanje pradjedovo
dira te, struji dalje k tebi
kako se povratnici
razoružavaju
nade
kako se ponovo snađu nakon
fronta
nakon stalne borbe za preživljavanje
u životu
u miru
od ogluhjelih strahova
ogluhjelih
vrhova prstiju
istodobno, usto, ipak
baš sad
njegove riječi
o jednom ljudskom postojanju
koje ostaje isto
o jednom ljudskom postojanju koje
se oblikuje
ne samo od rata do rata
nego ipak
baš sad
od kretanja
jednih prema drugima
Unatoč tome, baš sad, njegova ljubav, njeno sazrijevanje. Nadanje da će kruženje stati. Nadanje iza samo jednog otvorenog oka. Drugo oko zatvoreno da pomjeri strah od ponavljanja.
Dva desetljeća sa samo jednim snenim okom. Drugim budnim da u pravi čas osjeti opasnosti. Jedno zatvoreno, jedno otvoreno oko dok svi prastrahovi
podzemno sačuvani
ponovo kruže
pulsiraju kao jučer
pritom će otvoriti drugo oko: kad sinovi krenu na obuku, kad uđu u vojsku tri desetljeća nakon pradjeda, njihovog oca.
prije toga još jedan pokušaj da se zatvori
ono što se nastavlja
to i dalje djeluje
u njegovim recima
prije toga još jedan pokušaj da se uguši
ono što se taloži
što tavori
pod vlastitom kožom
Napomena o autorici
Sophia Lunra Schnack, rođena 1990. u Beču. Pjesnikinja i prozaistkinja. Studirala romanistiku i germanistiku na Univerzitetu u Beču, doktorirala na novom francuskom romanu. Objavljivala poeziju u značajnim njemačkim i austrijskim časopisima. Njen prvi roman Mokro drvo (iz kojeg smo priredili odlomke), objavljen 2023 u uglednoj izdavačkoj kući Otto Müller u Salzburgu, dobio je brojne pohvalne kritike. Dana 18.03.2025. priređena je književna večer s autoricom u Austrijskoj ambasadi u Sarajevu, u onoj vili, koju je prije više od 110 godina podigao upravo njen pradjed, glavni lik romana, koji je kao direktor B-H. željeznica u Austrougarskoj izgradio i prugu koja danas povezuje Sarajevo i Mostar.
Projekt njenog gostovanja u Sarajevu i prevođenja odlomaka iz ovog romana omogućio je Austrijski kulturni forum u Sarajevu.
V.P.
