Andraž Rožman rođen je 1983. godine u Novom Mestu, a živio je u Mengešu i Ljubljani. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani i završio master studij na Fakultetu socijalnog rada. Više od 15 godina radio je kao novinar za list ‘Dnevnik’. Godine 2019. objavio je svoju prvu knjigu pod nazivom ‘Tri sjećanja – Između Haife, Alepa i Ljubljane’, a koja je bila u nominaciji za najbolji slovenski roman godine. Njegov roman “Titov sin” također je nominovan za najbolji slovenački roman godine. Posljednja objavljena knjiga “Ovo se ne može izbrisati” (2024), bavi se brisanjem 25.671 osobe iz registra stalnih stanovnika, mjerom koju je država Slovenija provela 1992. godine i koja se smatra birokratskim etničkim čišćenjem. Slovenski književni kritičari uvrstili su ovu knjigu u izbor “10 najboljih knjiga iz Slovenije” za 2025. godinu. Rožman trenutno živi u sarajevskom naselju Grbavica.
Razgovarao Đorđije R. Radulović, član PEN Centra u BiH
Petnaest godina ste radili kao novinar, a onda ste se okrenuli književnosti. Novinar preispituje, pisac nalazi i ono neizgovoreno. Šta ste kao pisac sebi dopustili, a kao novinar niste mogli? Postoji li nešto što ste iz novinarstva naučili da biste postali ‘bolji’ pisac?
Puno godina sam radio u novinarstvu, ali nešto mi je falilo zbog naravi rada i zbog uvjeta u kojima sam radio. Znate da u novinama nisu baš najbolji uvijeti da biste radili literarno novinarstvo, što sam ja htio. Uvijek sam volio reportažu, uvijek sam volio intervju, a nikada nisam imao dovoljno prostora za to. Trebao sam puno drugih stvari prije uraditi da bih došao do onoga što volim, a to je onda teško. Bila je ta balkanska, izbjeglička ruta otvorena, došao je veliki broj izbjeglica u Sloveniju. Iz Bliskog istoka, Irana, Iraka, Avganistana… Zainteresirao sam se za tu temu. Počeo sam pisati članke o tome u novinama. Upoznao sam jednog Palestinca rođenog u Siriji, pjesnika. Njegov otac je bio dio kulturnog kruga, a drug mu je bio Mahmud Derviši, slavni palestinski pjesnik. Od toga sam počeo. Napisao sam knjigu. Rekao sam – ja ću probati pa da vidim gdje ću doći. Počeo sam od onoga što znam, a ja znam biti novinar, znam praviti intervjue. Počeo sam graditi iz ove osnove, i poslije skroz proces rada naučio mnoge stvari. Prva knjiga je non-fiction, okarakterizirana je kao dokumentarni roman. Nisam izmislio stvari u toj knjizi, ali je dosta poetična, dosta je neke mašte u njoj, dosta mojih razmišljanja kako se povezuju dva čovjeka, jedan sa Zapada, jedan sa Istoka. To je lična priča mog druga. Kroz naše drugarstvo preispitujem, pišem o ratu u Siriji, o izbjegličkom putu prema Sloveniji, palestinskom pitanju i tome kako ljudi čekaju na azil u Europi, koliko su diskriminisani, obespravljeni. Na kraju sam otišao u Haifu, odakle je njegova porodica. On nikada nije bio u Haifi, naravno. Izrael ne da Palestincima da se vrate pa sam ja tamo tražio njihovu kuću koju on nikad nije vidio. Kuću od babe i dede. Pronašao sam je.
Kad me pitaju za definiciju šta je to što radim, to je na raskrsnici puno stvari. Bilo je i istraživačkog, literarnog novinarstva gdje se u nekim tačkama prelilo u literaturu. Uopšte u životu ne volim granice. Najmanje volim fizičke granice od Ljubljane do Sarajeva. Tako ne volim granice inače. Naravno, poneki put trebaš postaviti granice u odnosima. Radim to što imam na srcu, što volim, a upotrijebim ove alate što ih imam. Dok pišem knjigu, paralelno i učim. Teško sebe definiram za nešto. Bavim se pisanjem, bavio sam se novinarstvom, sad sam završio socijalni rad, što je bio nastavak moje druge knjige ‘Titov sin’. Ne volim sebe ukalupljivati. Ja sam čovjek i to je dovoljno.
Vaše knjige povezuju i različite vrste institucionalnog nasilja. Birokratija koja briše ljude, azili… Sistemi uglavnom djeluju kroz jezik procedura dok se posljedice događaju u nečijoj sobi, porodici, tijelu. Da li je jedan od zadataka književnosti da prevede hladni birokratski jezik u jezik ljudskog iskustva?
Apsolutno. Da otvaramo prostor glasovima, jezicima koji inače ne bi došli u javni prostor. Uvijek pitam sebe – šta meni daje pravo da pišem, zašto pišem. Kao pisac trebaš da razmišljaš o svojoj poziciji u svijetu. Kakva je moja pozicija u društvu i svijetu. Moja pozicija u društvu je ta da sam ja bijeli muškarac, imam pasoš Evropske Unije i to je vrlo privilegirana pozicija. Volim se našaliti da takvi muški glasaju za Trampa. Ja ne bih glasao za Trampa. Ako ja pišem samo o tome kako je lijepo drvo, kako su lijepe ptice, kako sam zaljubljen – mogu, naravno da mogu – ali trebam dati kontekst, dati neki novi ugao jer takvih kao što sam ja u istoriji bilo je i previše. I dalje je prisutna klasična perspektiva pisca koji ima svoju muzu negdje tamo, iznad svih je, politika ga ne zanima. Sve što je u javnom prostoru je politično, ne možeš izbjeći. Ako si odlučio da budeš pisac, onda si u javnom prostoru, a tvoj rad i stavovi su politični. Naravno, nije politično na razini politčkog marketinga kao što je parlament, dnevna politika. To je bezveze. Pričamo o drugoj, suštinskoj političnosti. Mi smo više politični nego predsjednici i premijeri. Htio bih da pokušam otvarati prostor glasovima. To je zamka, klizav teren jer pišeš o drugima. Koliko si drugima uzeo priče, koliko oni žele da pišeš o tome, koliko apropriraš likove, njhov bol i patnje, koliko si ti profitirao od toga. O svemu treba da razmišljaš svaki dan. Poneki put razmišljam o tome do bolova. Pričali smo o orijentalizmu. Ja ne bih želio biti orijentalističan pa i sad kad sam u Bosni i pišem knjigu. Ja se zalažem za Jugoslaviju. Jugoslavija još uvijek postoji u kulturnom smislu. Stvaramo naš zajednički prostor. Mene boli briga za granice. Iako postoje, ja ću živjeti naš, jugoslovenski život, što za mene nije samo metafora već i realnost. Nešto progresivno, multikulturalno…
Vodite računa o etičkoj dimenziji pisanja i djelovanja. U kojoj mjeri ona determinira Vašu rečenicu, teme?
U pravu ste. Etički dio mi je bitan i puno razmišljam o njemu. Sa knjigom o ‘Izbrisanima’ sam na kraju došao do tačke da sam sami sebi rekao da pretjerujem s time jer mi možda zbog toga uzima malo kreativnosti, pa ću se sa sljedećom knjigom malo opustiti oko toga. S druge strane sam sretan da sam odlučio napisati knjigu o ‘Izbrisanima’ tako kako jesam, a napisao sam je kao ‘roman glasova’ po Svetlani Aleksijevič. To je kao neka demokratična istorija. Da bi priče ljudi bile što autentičnije, svoj autorski ego sam stavljao sa strane. Mislim, da sam ovu knjigu zbog žrtava i značaja ove teme za slovenačko društvo morao napisat na takav način.
Da njima date glas…
Ja ne kažem da dam glas jer oni imaju svoj glas. Ja samo otvorim prostor za glas. Vrlo malo se uplićem, samo onoliko koliko se mora jer priča mora imati neku strukturu. Neke priče su više, a neke manje strukturirane. Htio sam da se prikaže šta se u izbrisanima događa. Uvijek spomenem Svetlanu Aleksijevič jer sam radio duge intervjue i kad radiš intervje s ljudima koji su puno toga prošli, uvijek je puno priče, ali suština je mala, kao neko zrno. Ja čekam na to zrno. Kad me nešto dirne, a i drugog čovjeka, tada imam osjećaj koji je teško objasniti. Čekao sam te trenutke kad sam s njima pričao.
Govorimo o knjizi ‘Ovo se ne može izbrisati’. U njoj se bavite ljudima koje je slovenska država devedesetih izbrisala iz registra stalnih stanovnika. Administrativni čin pretvorio je stvarne ljude u neku vrstu nepostojanja. Kako se književno govori o ljudima kojima je najprije oduzeto pravo da postoje u službenoj stvarnosti? Može li literatura omogućiti naknadno upisivanje čovjeka u svijet?
Književnost im ne može vratiti to što su izgubili, ne može vratiti živote, a možda može biti jedna karika u procesu oporavka. Ljudi su različiti pa nekima to znači više, nekima manje. Neki ti kažu, neki ne. Sjećam se gospođe koja mi je rekla da je to za nju katarza, da je to baš čekala, da je to bio sljedeći korak u njenom procesu. Neki drugi još uvijek nisu dobili dokumenta nazad, još uvijek su živjeli bez ičega. Ne mogu se oporaviti ako još tako žive. Šta uopšte znači mijenjanje svijeta? Moramo biti zadovoljni mali stvarima, a one vode do onih velikih. Ne moraš mijenjati osobu. Vi ćete se zajedno promijeniti u vašem odnosu. Literatura je alat dijaloga, komunikacije, pa i odnosa. Zanima me, kakve funkcije može imat knjiga, Kad pričamo o tome, moram spomenuti knjigu ‘Titov sin’. Priču istog čovjeka iz romana, predstavio sam i u prikazu slučaja na Fakultetu za socijalni rad. Njemu se nešto desilo, napravili smo pokret za njega, oko stana su bili neki problemi. Tu se vidi kako smo mi zajedno s njim gradili socijalnu mrežu. Prvo kroz knjigu, nismo znali što će se poslije desiti. Knjiga je i njemu i meni donijela socijalni kapital. To smo upotrijebili da vršimo pritisak na vlast, tako da je on dobio stan, a inače bi bio beskućnik. Da nije bilo knjige, priča se ne bi nastavila. Isto je sa ‘Izbrisanima’… Htio bih da je knjiga ljepilo za zajednicu. Jedan bitan dio knjige pišem o aktivističkoj zajednici, o izbrisanim i neizbrisanim aktivistima koji su se okupljali. Danas su se pogubili, nemaju prostor, neki su ostarili, neki su umrli. Meni je cilj sa knjigom da se opet vide. Stari drugari su se vidjeli. Imao sam osjećaj da je knjiga barem nešto malo povezala. Od ovih četrdeset ljudi, svaki je dobio knjigu. Htio sam im iskazati neko poštovanje. Insistirao sam da ja orgnaiziram promociju, a inače to radi izdavač. Organizacija je bila aktivistička. Drugarice i drugari su mi pomogli organizirati to. Jedan drug je skuvao grah i imali smo dernek do pet ujutro. Volim ljudskost.
Vrlo se jasno uočava u Vašem radu i priči da je prijateljstvo mnogo više od odnosa. Ono je način spoznavanja svijeta, možda čak i politički čin. Od nas se traži da brzo zauzmemo stranu. Koliko je važno ostati dovoljno dugo uz nekoga da bismo ga zaista upoznali?
Potrebno je družiti se, razgovarati. U novinarstvu je to praktično nemoguće. U literarnoj produkciji je slično. Ja sam spor. Na svakih par godina objavim knjigu. Ne pišem puno. Teško mi je pisati. U istom trenutku mi je teško i užitak. Taj paradoks teško objasnim, sigurno ima korjena negdje u podsvijesti. Nisam ja od onih što pišu svaki dan par stranica. Ideje vučem iz života, iz priče s ljudima. Svaka knjiga mi je donijela neko prijateljstvo. To ide paralelno. Vrlo je naporno ako tako radiš. Puno vremena ode, puno kafa popiješ. Na kraju je sve to O.K.. Družim se i s ljudima o kojima ne pišem. Ponekad se moram zatvoriti, osamiti jer inače neću ništa uraditi. Jedan dio mene voli druge, drugi dio voli biti sam i pisati.
U ‘Tri sjećanja’ počinjete od prijateljstva s čovjekom čiji život prelazi granice, jezike, identitete. Stičem utisak da Vam je važna jednostavna, ali politički snažna ideja – da drugog čovjeka prvo upoznamo kao individuu, a tek onda kao pripadnika neke grupe. Možemo li kroz književnost čovjeku vratiti, ono što politika uporno odbija – individualnost?
On svoju indvidualnost ima, ali nema prostor da je izrazi i razvije. Politika bi ga htjela svesti samo na brojku, a mi to ne smijemo dati. To se ne radi samo kroz književnost. Može se pokazati i kroz medije. Vjerovatno su u ovom smislu bitniji od književnosti pokreti i prostori, ljudi koji su prognani, koji su prošli sve najgore, koje je politika htjela uništiti i njihovi drugari, koji ih podržavaju. Ti se prostori moraju stvarati da bi svi mi živjeli zajedno. Najbitnija je stvar da se boriš, jer, kako su mi rekli neki izbrisani, brisanjem su ih prvo dehumanizirali, kasnije su se kroz zajedničku borbu opet humanizirali.
Književna kritika isticala je da su ‘Tri sjećanja’ dokumentarna fikcija. Kad je riječ o ovoj kategoriji tu postoji jedna nevidljiva granica. Čovjek povjeri svoju priču, a vi od nje napravite knjigu. Neovisno da li je to djelić, kako ste rekli, zrnce koje Vas pokrene ili je čitava fabula. Kako se nosite s tom odgovornošću? U kojem času životna priča drugoga prestaje biti samo ukazano povjerenje i postaje književnost?
Uvijek ih pitam i uvijek se stvara neki odnos. Desilo se da je odnos bio toliko blizak, da nisam morao ni pitati. To je isto kao u ljubavi. Kad si sa nekom osobom, kad se zaljubiš, kad ti je naljepše ne moraš ni pitati ‘šta ćemo sad’ jer znamo šta ćemo. To mi se par puta desilo i u pisanju na taj način. Sa Mohamadom je bilo tako, iako sam ga pitao mogu li napisati knjigu, ali mislim, da nisam ni trebao pitati. Pokušavam predstaviti šta sve znači biti u knjizi, da može biti opasnost. Drugi će čitati tvoju priču pa može biti svašta. U ovom slučaju nije bilo problema. Mada ih više puta pitam, provjeravam da li hoće. Napomenem da može s imenom i bez. Ne insistiram, ne pritiskam da mora. Posljednjih godina, oko komunikacije s ljudima, puno mi je pomogla ta škola socijalnog rada. Jezik socijalnog rada je vrlo asertivan, nježan, osjetljiv za ljude. To mi je jedna od najdivnijih stvari kod socijalnog rada. Druga stvar koja mi pomaže u komunikaciji, je psihoanaliza. Bio sam devet godina u psihoanalizi, tri-četiri puta sedmično. Ležanje na kauču i lanac asocijacija. Baš pomaže u odnosima, u pisanju. Pola knjige ‘Titov sin’ napisao sam iz vlastitiog iskustva pa moj lik leži na kauču. Sve je fluidno. Psihoanaliza je unutra iako je nisam studirao, a bio sam na granici pa sam se predomislio. Nisam upotrebio psihoanalitičke teorije, nego iskustvo.
U Vašim knjigama, ljudi s margine nisu samo predmet pripovijedanja nego i ljudi koji na neki način mijenjaju perspektivu iz koje posmatramo društvo. Da li ste tokom rada na tim pričama imali osjećaj da ne spoznajete toliko njihove živote, koliko raskrinkavate vlastite, prethodno neosviještene predrasude?
Sad ste me iznenadili. Dali ste mi izazov. Ti možeš imati vrlo pozitivan pristup, tako sam ja pozivao izbjeglice 2015.-2016. godine – dođite svi, ja vas volim – ali nisam znao puno o njima, kakve su ljudske sudbine. Onda sam počeo razgovarati i tek tad su se mi otvorile totalno nove perspektive, kao ogromno polje, koje prije nisam znao. Možeš imati i pozitivnih predrasuda. Velika greška je kad kažeš – svi su dobri. Nikad nisu svi dobri ni svi loši. Tek kad upoznaš ljude i razumiješ kontekste njihovih života, možeš prihvatiti stvari, koje se tebi iz tvoje perspektive možda čine loše (što ne znači loše u objektivnom smislu), tada se možeš takođe suočiti sa nekim lošim stvarima kod sebe. Inače ne volim, ja kažem, tu kršćansku binarnost dobra i zla jer sam u tome odrastao. Ne postoji dobro i zlo. Svi možemo biti svašta. Zavisi u kakvoj si situaciji
Kroz psihoanalizu sam osjetio kod sebe taj spektar, ako gledamo po bojama, od crne, preko drugih, do bijele što imam u sebi. Svi imamo od agresije, ljubavi, nasilja, a pitanje je koliko si ti sam svjestan sebe, drugih i konteksta, u kojima živimo. Ne bih htio biti nasilan i agresivan prema drugima. Mislim da bi većina ljudi htjela biti dobra prema drugima. Ali neko možda nema kapacitet za to. Imam predrasude i svi ih imamo. Došao sam u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo, prije godinu dana sa pozitivnošću, ali sam znao o Sarajevu tek osnovne stvari, možda sam ga i idealizirao, što takođe nije dobro. Grbavica je sad moj kvart, osjećam da je to moja kuća i saznao sam puno stvari o gradu. Totalno se mijenja perspektiva prostora, kao da sam tu deset godina, da sam dio društva. Tako da predrasuda ne mora uvijek ići u pravcu da si protiv stranaca, izbjeglica, da rasistički pristupaš, iako zna biti puno puta tako. Trebamo ih preispitivati, razmišljati o njima i pričati s ljudima.
Pomenuli ste Grbavicu. Živite u Sarajevu, gradu koji ima vlastito, veoma složeno iskustvo nestajanja ljudi iz službenih evidencija, ratnog raseljavanja, povratka i sjećanja. Kada čovjek promijeni grad, mijenja li se ono što u njemu prepoznaje? Postoji li neka sarajevska priča koju ste već počeli gledati očima pisca?
Više je takvih priča, ali u ovom momentu sam najviše fasciniran ženama Sarajeva, heroinama, čije su priče ispričane u knjizi ‘Žena borba’ (Crvena, 2026). Nekidan sam sjedio u spomen parku na Vracama i zamišljao da razgovaram sa Radojkom Lakić i Katom Guberušić. Naravno da će se nešto od toga naći u romanu pa i puno nekih drugih priča, ali htio bih da je fokus na feminističkoj perspektivi i preispitivanju patrijarhata iz vlastite pozicije, znači bijelog muškarca iz Slovenije. Mogu vam ispričati kako sam došao u Sarajevo. Bio sam mjesec dana na Tradukijevoj rezidenciji u Beogradu, puno sam bio sa ženama u crnom. Kroz druženja sa njima sam se više počeo interesirati za Jugoslaviju, koja mi je uvijek bila kuća. Sve ove republike mi nisu nikada bile strani prostor. Ne kažem bivša Jugoslavija, ne kažem Zapadni Balkan, regija, ja kažem Jugoslavija. Onda sam rekao – moram ići u Sarajevo, u srce Jugoslavije. Slučajno sam upoznao Vanju Šunjić. Pomogla mi je u vezi mog dolaska. Prvo sam došao dva puta po mjesec dana, u ljeto i jesen, a onda sam rekao da ću doći na duže. Preselio sam se, iznajmio stan na Grabavici. Odlučio sam da ću tu pisati knjigu, roman. Još malo pa ću ga završiti. Upoznao sam puno ljudi. Kad šetam Vilsom, uvijek nekoga sretnem. Imam par baš dobrih drugara. Planiram još ostati. Volim male kafane, neke prostore koji nisu toliko poznati. Odlično je što nisam baš u centru i osjećam da je to neki moj prostor, ta Grabvička ulica. Nisam ranije mislio da ću imati takav osjećaj. Teško mi je otići sad u Ljubljanu. Sve zavisi od prostora i šta ti se u njemu dešava, kakve ljude imaš oko sebe. Imao sam sreću, u Sarajevu imam divne ljude i lijepe stvari mi se dešavaju. Kad sam rekao da tražim jugoslovenski osjećaj, to ima Sarajevo, iako ljudi pričaju da ovaj grad nije kao što je nekad bio. Ne znam kako je bilo, ali ja još uvijek vidim to, još uvijek ima, možda ne kao prije, ali ima toga jugoslovenstva. Mi smo izgubili državu Jugoslaviju, ali naš zajednički prostor postoji i uvijek će postojati jer toliko je veza od Vardara do Triglava kulturnih, ekonomskih, političkih. A ima i ova, kako je ja zovem, crna regionala – Ljubljana, Banja Luka, Beograd. Mene ne interesiraju granice, ne želim puno razmišljati o njima. To nije dostojno čovjeka jer mu je imanentno da se kreće gdje on želi. Sve te granice bih ukinuo, i koliko se može, pokušavam ih ignorirati.
