Bez mirisa mlijeka
U meni još krhotine razbijene flaše o noć,
u njoj
bijelo svjetlo što nikad ne ugasi glad.
Tvoje ruke, majko,
sad su pepeo pod noktima zemlje.
Ništa više ne teče.
Ništa ne grije.
Sjećam se daha što je mirisao na zoru,
na tišinu prije prvog metka.
Ti si znala
da me uspavaš između dva otkucaja straha.
Sad svijet ima ukus gorke vode.
Nijedna čaša nije mlijeko,
niti ijedna noć zna put do sna.
U meni se još mrsi toplina,
traži tračak zaborava,
ne pronalazi te.
Tvoje ime
kao mrlja po prozoru,
kao dim što ne zna čije je tijelo bio.
I ja
bez mlijeka,
bez majke koja je mirisala na
sigurnost,
na uspavanku.
Od tog dana
Mlijeko nikada nije imalo
Okus užitka,
Za mene je to sada bilo tvoje srce,
Bijelo i živo,
Sad, rasuto svuda po zemlji.
Skupljam majko, svaku noć u snu,
Kap po kap..
Kap po kap…
Kap…
Kap…
Kome sada pripada sramota?
Žene ovdje ne moraju da šute
Šutnja je dio naopake kulture
Žene šute da sakriju sramotu.
Sramota ne pripada njima.
Ali one je stežu zarivajući nokte u dlan
U ispovijestima traže da se označe
samo velikim početnim slovom.
Niko na svijetu ne zna tako šutjeti
kao silovane žene!
Podsjetite me šta je to smijeh!
Zarivena pod mahovinom
ispuštam krike u paralelne svjetove
Natapam snove male djevojčice.
Dozivam noćima obrise
koji su mi pripadali jučer
lice koje je nekada bilo potpuno
i moje.
Dozivam vlažnu travu
da tananim nitima nosi moje tijelo
da ga golica svo šumsko bilje.
Podsjetite me šta je to smijeh!
Ka(k)o da me nema?
Dok su knjige Sarajevske biblioteke gorjele
gorjelo je i moje mlado tijelo
i meso i kosti.
Po mom tijelu se pisala Nova historija
Stotine rukopisa naškarabanih
grumenima zemlje koje sam grčevito stezala
dok su se smjenjivali na meni.
Stotine rukopisa naškrabanih
krvlju koja je curila svuda
po mom mladom, bjeličastom tijelu.
Žarilo je kao lava.
20 godina kasnije
Vidim im lica svaku prokletu noć u snu
Nijednu noć više nikada nisam provela normalno.
Stojim pred Zidovima šutnje.
Razbijam kamenčić
u mozaiku Velike historije
Nudim svoju malu Istinu
u zamjenu za makar jednu normalnu noć.
Zaborav nosi haljinu bez šavova
…za sve žene čije se patnje nisu zvale historija
Zaborav ne dolazi s fanfarama.
On se uvlači kroz ključanicu
dok žena spava sa stisnutim šakama
i licem okrenutim ka zidu.
Njene su riječi arhivirane
u ladicama što se više ne otvaraju.
Sjećanja su požutjeli računi
koje niko ne plaća.
Patnja žene ne pravi buku.
Ona sjedi, šije dugme
na košulji nekoga ko je nikada ne pita:
Kako si? Gdje te boli?
Sjeća se
ali to niko ne traži.
Sjeća se majke što je krila hljeb
pod pazuhom za svoju djecu.
Sjeća se kćeri što se nije vratila iz škole.
Sjeća se muža
koji je šutio do smrti.
Zaborav nosi haljinu bez šavova.
Ne možeš je povući,
ni oguliti sloj po sloj.
Ona se lijepi za kožu,
pa više ne znaš gdje si ti,
a gdje je ono što nisi rekla.
U hodnicima muzeja
vise portreti ratnika.
Nigdje njena suza
što je pala na presušeno tijelo.
Ako je iko pamti,
onda to radi tiho,
kao što se moli
ili umire.
Pisma koja nisu stigla
Nisu one pucale.
Nisu crtale granice.
Nisu izgovarale parole koje su mogle ubiti.
Ali su skupljale zube sa poda,
i krpile tijela bez porijekla.
Na haljinama, krv tuđa,
na jeziku, riječi koje vrište.
Rat ne nosi njihovo ime,
ali u miru najviše šute.
Njoj je ostala soba s dvije dječije cipele,
jedna desna, jedna lijeva,
i prazna zdjela na stolu.
Njoj je ostala pjesma što ju je pjevala
prije nego su spalili kuću.
Na karti rata,
njezina bol je fusnota.
Njena šutnja, potpuna.
Ne zbog mira.
Zbog toga što niko ne pita.
Sakrila je muža ispod poda,
sina pod stolicu,
a sebe u zidove.
Sada je zid,
i žena,
i vrijeme.
Na kraju rata,
na spisku pobjeda,
njenog imena nema.
Samo broj.
U zagradi.
U podnožju.
U zaboravu.
Utkana u studeni
Kao nježna djevojčica sa šibicama
Promrzlih prstiju,
Šetam cigaru, koju inače samo fućkam
Stojim na željezničkoj stanici.
Studeni priča nezavršene priče
Svaki put sve nekako tužnije biva.
Smještam te na rub kaputa,
Ne znam zašto toliko stežem vilicu
Tek to osjetim kad krene da boli.
Pa gurnem jezik između zubi,
Kao da razdvojim gornju i donju.
A, stežem i ovaj rub kaputa
Kao da ću te tako sebično zadržati
U zemlji koju ću nazvati
“Zemlja potrošenih prilika” ili
“Zemlja nedovršenih ljubavi”
Ali, ne želim da zvuči patetično.
I volim i ne volim ovaj studeni.
Voljela sam te tog jednog studenog
Jako, baš ono ogoljeno, pravo, jedinstveno.
A, opet i pustili smo Nas jednog studenog
Kao neki zaokruženi ciklus
Vrtimo se, gdje završavam ja..počinješ ti.
Znam, ovo jutro klecat će mi koljena
Predat ću ti poklon za rođendan
Udahnuti miris zime
I miris tvog parfema.
I ti ćeš ostati samo još u mojim pjesmama.
Mirela (Bašić) Pehiljagić je rođena 1990. godine u Zenici, gdje završava osnovno i srednje obrazovanje. Potom zbog velike ljubavi prema jeziku i književnosti upisuje Odsjek za B/H/S jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici, gdje je uspješno okončala prvi i drugi ciklus studija, te je danas ponosni nosilac titule magistrice B/H/S jezika i književnosti. Na Filozofskom fakultetu je angažovana kao viša asistentica za oblast Književnost na Odsjeku za B/H/S jezik i književnost. Često ističe kako je upravo najljepši dio njenog posla upravo mogućnost da sa studentima dijeli svoju veliku ljubav prema pisanoj riječi.
Autorica je dvije zbirke poezije, nagrađivane zbirke “Rasplitanje misli” i zbirke “Kultura šutnje”, koju je odlučila posvetiti svim ženama svijeta. U zbirci dominira poetika ženskog pisma, gdje se pokušava dati glas običnim ženama,, koje su nažalost svu golgotu ponijele na svome tijelu, na kojem se krvlju pisala historija, te koje “u stisnutom grlu” čuvaju svoj glas, prigušeni glas, koji nosi Istinu. One u svom naručju ljuljaju bebe vasione, u koji žele ispustiti svoj krik i tragati za izgubljenim Sepstvom.
Mirela Pehiljagić je dobitnica nagrade za najbolju neobjavljenu zbirku poezije 2017. godine na poznatoj manifestaciji Risto Ratković, u Bijelom Polju. Godine 2019. osvaja prvo mjesto na festivalu Dani humora i satire ,,Vuko Bezarević” i nagradu “Mladi Tipar”. Pored poezije, bavi se lektorisanjem, pisanjem kratke priče, satirične priče, kao i pisanjem naučno-stručnih radova. U štampi je i zbirka narodnih predaja i legendi grada Zenice, pod nazivom “Prah sa njene sehare”, što je za autoricu značajno djelo, specifične tematike, te prva publikacija ove vrste koja se tiče grada Zenice u okvirima usmene književnosti BiH. Članica je P.E.N. Centra BiH.
