Dar
Sve je to dar
Mjehurići u vodi i đumbir
Kava i terasa
I vožnja ukrug biciklom
Kao da sam obišla svijet
U predvečerje.
I vratila se na prvu točku,
Gdje je sve počelo.
Svi sastanci ljeta
I dugi sati tjeskobe
Otprhnuti u mladosti
Kao američke kupine
I avokado, orah i kokos
I sve koštice iz nasada
Otpale kore drveća
Sabrane ispod naramka
Dar istočni nakon svega
Drži me na dlanu
Prebire moje linije
Života, produžuje srce
Prema svemirskom putu
Unedogled.
Stvaranje
U komodi su još duge samostojeće crne najlonke
Venera ih je ostavila među zimskim vunenim
štramplama i hulakopkama boje kože.
Među maramama s buvljaka i pamučnim
čarapama svih boja.
Noćni ormarići su preliveni voskom svijeća od
lavande i vanilije, dugi lančići od srebra i
bižuterijske kuglice kao igračke za nimfe.
Kakav je dan u kojem nema stvaranja?
Na brzinu skalpelom prerežimo sloj
patinirane prašine s letećeg androgina
i pustimo da iscuri blijedo plava krv
dvoglavih lica. U njihovim obrvama je tišina
i sve skriveno od očekivanja sabralo se u
jednu jedinu boru na čelu anđela bez krila
Samo stoji u kutu, čeka da polete ruke
i da se okrenemo na brzinu, zgrabimo tren
i u ogledalu raspemo te perle s brojalice.
Ti si tu, omotan tim spravama što stoje same
kao lutke, modeli iz podzemne rijeke,
spašen drugim svijetom s dna biserja
skutrenog na kraju zabave.
Stvaraš.
Raj
Djeca odlaze u raj
Džennet s rijekama vode
Mlijeka, i meda
Da ondje jedu plodove
Meke kao najslađe voće.
Sve vrste voća su mjesto
Sunca za kosti nalik
Napuklom štapu na
Rubu pustinje
Zatvora.
San
Možda je zbog spavanja
Kraj zatvorenog prozora
San bio galerija nekog
Kazališta u inozemstvu,
A protagonisti moji prijatelji
Likovni umjetnici
Jedan od njih me grlio
Kao pronađenu sestru
Sve dok veliki val
Nije odnekud spustio se
Po sjedalima
I gledam i sad tako zorno
Slikara kojeg odbacuje uvis
On je raširio ruke i noge
Kao kukac
I gledam ga kako pada na pod
I kako mu se razbija glava,
Produžuje život.
On je raširio ruke i noge
Kao kukac
I gledam ga kako pada na pod
I kako mu se razbija glava,
Produžuje život.
Krug
Automobil kruži petljom koja povezuje dva grada
Kao da je svemirski put
Ne postoje ulice ni gužve nema
Samo teče meteor ujutro kao rijeka
I kao da je drugi svijet.
Spajaju se dijelovi kruga,
Rasječeni i polomljeni
U obliku ceste, romana ceste
U kojem je sve bilo brzo
Susret, krik, tijela i eksplozija
Ostaci kosti na rubovima pustinje
Arizona našeg uma
Mog uma tvog torza
Je li bila antika
Zaboravljena lozinka
Život u tri zemlje
Vuku se tragovi iz jedne u drugu
Polako kao balege, trn i ruže
Miris na koži, tuširanje, pauza
I dotok vode u prsa
Da život poteče.
Pustiti
Pustiti treba sve
Nek teče
Ostati na mjestu
Bez davanja
Zastore zatvoriti
Kao da su žaluzine
I pore utrnuti
Ne bojati se svjetla
Samo skliznuti s tamne
Pjege na strop kao leptir
Kojem su krila ćelije
Potrganih latica
Skupljene u mali
Vijenac skratile put
U vječnost.
Djeca
Odgoditi odlazak u grad
I zgrabiti rukopis za uređivanje
Vilama bacati viškove riječi
I pustiti da tekst diše, da se znoji
I da se vrati dječja igra
Seks do besvijesti
I priča bez kraja,
Mit o Eurinomi
Zračnom začeću
Se raspao.
Na dnu kade leži kao
Noćni leptir spoljšten
Jutrom i vodom
Tuširamo se na brzinu
Puštamo da mlaz prođe
Preko bedra i da ostavi
Kaplju, i par izvana
Oko djevojčice
Budi kao školarka
S ključićem oko vrata
I fiksnim telefonom
Zovi majku u stanju
Opasnosti, predaj
Joj poziv vjetra
Da ovije tijelo kćeri
U omot pahuljice
Djeca pisci
Ničeg se ničeg
Ne skanjuju.
Upoznavanje
Kava uz obalu
I dugi hodnik kroz
Pećinu do utvrde.
I duboka jama.
U njoj kosti i bolesno
Srce, i tišina.
Netko je stavio sol
U šalicu, i posuo kosu
Bjelinom. Plave oči
Su bacile tri para biserja
Na pladanj, rekao si
Uzmi!
Raskršće
U mediteranskim mjestima
Između oleandra i platana,
U sjeni krošnji sitnog hlada
Pojave se raskršća,
Sjecišta između putova i cesta
Koja vode do plaže ili rive.
I u toj točci putnik koji luta
Omamljen sparinom
Može ugledati kip kako stoji
I kreće se na lahorastom vjetru
Treperi, nosi putokaz prema
Prozoru optočenom tišinom.
Sudbina je kao susret iznenada
Otvori utrobu ježinca i pusti
Je suncu da je peče i sagori
I da nastane prah i pepeo
I iz njeg novi život, danteovski
Obložen dodirom nepoznate
Ruke po vratu žene koja luta
U crnini užarenim gradićem
Tražeći spas, otkrovenje,
Wi fi i vodu da joj tijelo
Ispere samo površinu i ostavi
Sve drugo urezano u kožu
Kao fatum.
Filmske oči
Kadar prvi
Park i cesta, raskršće
Oronula kuća na obali
Bez prozora, s ružičastim rubom.
Kadar drugi
Susret i razgovor o svemu
Kadar treći
Niti se isprepliću s rukama
Klize mreže među prstima
Kadar treći
U dvorcu oratorij
Na rubu stijene dom djece s posebnim
Potrebama, parking i platane
Kadar četvrti
Tijela slijepljena smolom s borova
Otpalih iz nekog davnog vremena
Tišina.
Generička pjesma
Zamisli da si sad u dvadeset petoj godini, s
ispitima na vratu, bliži se jesenski rok
Polako se oblici rata zaustavljaju na šikari
Uz autoput. Tvoja je priča generička.
Stoput ponovljena storija o odrastanju,
O prvom testu za trudnoću i bijegu na Zapad
Sve se vratilo na početak.
Jezici su isti za sve. Nema pomutnje.
Govoriš i svi te razumiju.
Tvoje tijelo potvrđuju znakom
Zmijom, tetovažom Sunca i Mjeseca
Buđenjem u prašumi
Snovima o začeću
Bacanje u naručaj nepoznatom
Ako se dogodi kraj, da bude orgazmički
Kao mladost skrivena u arhivu, među žutim
listovima, prešana kao list. I ruža.
Sokovi ruže, apokalipsa, put na jug, tvoj ulaz
U ušće ranom zorom, s kormilom na reveru
Generička, kao svaka druga, opet naša
S puta prema vunenom jugu, melanomu
vjetra, izlječenju pustinje.
Glasovi
Film Wendersov o Lisabonu.
O djeci na ulicama, gangsterima,
o snimanju zvukova u gradu,
o glazbi Madredeusa.
Što učiniti kada se zvuk odvojio od slike?
Kada se slike pomiču, kreću u obliku migova,
Kao treptanje zamišljene dojke na ekranu?
Glasovi lisabonskih ulica su svakojaki:
Zvuk napukle noge, zvukovi crkvenih zvona.
Kad pomiješamo glasove, bez prisustva,
Vidimo samo zvuk ptice koja leti, slijeće
Na krov tvoje ili moje kuće, i ostaje.
Glasovi u filmu se presavijaju kao blagi
Otklon kamere od uspinjače koji juri.
Glasom me zoveš u omeđeni prostor,
Tu se riječ u tijelo preobraća, i uz taj uzvik
Srastanja, vidim posve jasno tvoj lik.
Oči
Odahnula sam.
Sve je na mjestu.
Sve sam napisala.
Probila se kroz zvučni
Zid između granica
Između etera i zemlje
Zadržala dlan
Ispričala se
Zatvorila kotao s vrućim
Uljem, prosula ulje
Ostavila tišinu
Ljubim te u srce
Piše na podu
Restorana
Uzmem svoju ruku
Položim je na jetru
I pustim niz rijeku
Riječi, da dođu
Tamo gdje su se
Rodile.
Ugašeni ekrani
Ugasiti ekran na tri sata
I pustiti da oblaci prodru
Do plahte preko otvorenog
Prozora, i da knjige puste
Korijen među rukama.
Mnoštvo korijenja.
I slike crnih jabuka i obrednih
Kupanja, i stanovi osuti gljivicama
I pjesnici između dva svijeta.
Ugasiti ekran i baciti zvukove
Svijeta u busiju ispred doma
U travu koja raste sumanuto
I u ruže s napola suhim laticama
Dizanje bilja nakon kiše
Život ljudi i zvijeri,
Dani jesenji kao kašike na
Dnu tanjura. Paše baš ta
Riječ. Žlica je od metala.
A paljenje svijeća je kao
Uskrsnuće svega, svjetlo
I poruke, propušteni pozivi
I tišina, do susreta.
Ljetna kiša
Oh, mister Faust, večeras dolazi
Olakšanje u obliku hladne kiše koja pada
Ravno na vrat vaše duboko stisnute požude.
Možete li okrenuti glavu od svog dvojnika, od
Bića koje se u vašoj podsvijesti klatari. I
odlazi.
Jer spoznaja je čista kao sočni plod
kontinentalne smokve, one koja minira prošla
iskustva, baca bombe pred propete gležnjeve
konja koji želi odjuriti daleko, kao da je neman.
Ljetna kiša naizgled tako banalna, bacila je
vaš
Zadnji demon u obliku žetona, u tamni kut. I
sad je moguć samo pokret lijevom nogom,
griz ploda koji se pod plećima stisnuo i
zaspao u popudbini pleternice. Kao samo
jedna žena.
Lišće
Početkom ljeta ušla
Je u stan čist kao
Svježe oprana rajčica
I zagrizla je tren
Otvorila nepce
Bacila se u more
Kao da će vječnost
Postati trajni mir
Pustila je hybris da
Plovi na dokovima
I rukama obgrlila
Tijelo. Od sveg
Je nastao kolovoz
Prošaran nitima
Večernje šetnje
Po psećoj
Plaži posutoj
Smeđim lišćem…
Sirovost
Sirov je okvir
Automobilska vrata
Otvorena da progutaju
Đumbir i kavu i bicikl
I haljinu osutu ružama
Skinu dokoljenku reptili
Prije puta preko rijeke
Otvoreni gležnjevi
I stisnuta brada
Rastegnuta bedra
Da prime ugriz
I bace platno
Preko retrovizora
Izgubi se u noći
Čovjek s tri naramka
Dima i sirovim pokretom
Razlomi srce, pretvori
Ga u kamen, i samelje
Kao kavu, dok se ona
Skriva ispod njegovih
Grudi, i mlohavih
Udova i čvrstog tijela
U isto vrijeme.
Ozdravljenje
Tri korita rijeke
I dugi arsenal utvrde
Jezici i upisi u tijelo
Sitne tetovaže šetnji
I oblaci na zalasku ljeta
Ružičasto sunce
Otisci svjetova na dlanu
Plaže s pjesmom i tišine
Plavetnilo očiju i park
Pun zemljanih tragova.
Ako ozdravimo, idemo
Putem vjetra, negdje
Gdje nema ničega
Baš niti jednog znaka
Da terminali postanu
Luke posute brodovima
Kao nebeskim strijelama.
Vožnja
Voziti se boltom
Prijepodne, dok je još svježe
Izlaziti oko kružnog toka na glavnu ulicu
Nakon kontrole,
S vozačem iz Kozari boka
U srednjim godinama,
Smijati se, pričati sa majkom
Ženom bez mrene
Je životna poezija.
Znate, moja vam je kćer još dosta nezrela,
Ali je skromna i pametna,
A nisi ni ti uzor zrelosti, majči
Kakva majka takva kći
Jedna voli zemlju druga knjigu
Podne je, slušamo priču o vrtu
I romskoj, pardon obitelji Cigića
Fućkaš političku korektnost
Farizeja iz salona, mi smo svi ljudi
Bogovi malih paprika i paradajza
I golemih bačvi oko kojih ljeti klize
Komarci, ako ne zatvorimo poklopcem
Tu vodu usred ničega.
I ako ne zafrknemo rukavima prije sutona
Dok je još tišina, poluprazan grad
Prije povratka. Početka škole
I novog kruga, mekog ciklusa
Sa Žitnjaka.
Kocka leda
Uzmi sa sobom kocku leda
Kaže, blizu mora, kraj stola
Pokraj kojeg je cvijeće
Buket, dar bezglavog
Stvaratelja.
Baš takvog. Koji ubire sjenu
Djevica u podne, i hrani se
Pažnjom stijena i hridi.
Ako uzmem sa sobom
Ledenu kocku
Sačuvanu u hladnjaku ispod
Rebara, u poprsju
Mogu pobijediti.
Biti ona koja leti biciklom
Ispod svodova noću
Dok psi laju ili spavaju,
A muške ruke spremaju
Kremu od zagrljaja
Da njome razmekšaju
Jedra. Da nađu led
U tijelu žene, oni bi se
Smrznuli, bacili kotače
Vjetru i pustili se vožnji
Suncu i pari ispod oblaka
Kad su dani kolovoški
Tek na početku.
