Prevod: Jasna Šamić
Nova godina prije vremena
Da li je to stara riječ koju svijet ponavlja
kao iscrpljen dah u beskrajnoj molitvi?
Šta ostaje od Nove godine
kad Evropa zadržava dah na ivici haosa
i kad mir u Palestini nije ništa drugo nego ime urezano
na hladnom kamenu zajedničke grobnice?
Je li to vrijeme koje se iznova rađa
ili samo istrošen i mlitav kalendar
Čije se stranice okreću
ne čitajući slomljena tijela,
krike pomiješane sa suzama,
gluh prema nijemom kukavičluku
u kome svijet pristaje na nepopravljivo?
Na ovaj dan koji zovemo obnova
stojim pred krhkosti riječi nada;
kako slaviti prolazak vremena
kad se čovječanstvo ruši nad svojim ruševinama?
Kako govoriti o budućnosti
kad Evropa posrće prema ratu,
kad je mir u Palestini osakaćen,
pokopan u sućutnoj tišini pod ruševinama?
I šta reći
o masovnim grobnicama gdje sudanski narod polako nestaje, ne pod teretom zaborava,
već pod ledenim dahom ljudske ravnodušnosti?
Nova godina
ne može za mene biti
ni običan ritual
ni slavlje obasjano namjernim zaboravom.
Ne može biti nevina —
mora biti zavjet — vrisak — borba.
Obaveza u kojoj biram život
kad smrt postaje banalnost,
kad remeti interese ubica
kad je ideologije i vjera gaze.
Tamo gdje ja branim dostojanstvo i štitim čovjeka. Tamo gdje broje mrtve — koji su ipak naša braća — odbijam aritmetiku katastrofe
i brojim
samo svijest budnih.
Tamo gdje se proizvodi rat, ja
podsjećam i vičem da mir
nije slabost ni naivnost,
već najhrabriji čin,
najplemenitiji u svijetu koji ga je napustio.
Ako Nova godina još ima smisla
neka za mene bude znak odbijanja:
odbiti organizirani zaborav,
odbiti udobnu ravnodušnost,
odbiti da patnja naroda
postane obična kulisa historije.
I neka bude i obećanje — krhko, uporno i ljudsko: da ostanem biće uspravno kao koplje
dok svijet posrće
i dok samo vrijeme
izgleda gubi pamćenje.
Salah Al Hamdani
24. decembar 2025.
Nouvel An avant l’heure
Est-ce un mot ancien que le monde répète
tel un souffle épuisé d’une prière sans fin ?
Que reste-t-il du Nouvel An
quand l’Europe retient son souffle au bord du chaos et que la paix en Palestine n’est plus qu’un nom gravé
sur la pierre froide d’une fosse commune ?
Est-ce le temps qui renaît
ou seulement un calendrier usé et flasque
qui tourne ses pages
sans y lire les corps brisés
les cris mêlés aux larmes
sourd à la lâcheté muette
où le monde consent à l’irréparable ?
En ce jour que l’on nomme renouveau
je me tiens face à la fragilité du mot espérance comment célébrer le passage du temps
quand l’humanité elle-même s’effondre sur ses ruines ?
Comment parler d’avenir
quand l’Europe s’avance en titubant vers la guerre quand la paix en Palestine est mutilée
ensevelie en silence complice sous les décombres ? Et que dire
des charniers où le peuple soudanais s’efface lentement non sous le poids de l’oubli
mais sous le souffle glacial de l’indifférence humaine ?
Le Nouvel An
ne pourrait être pour moi
ni simple rituel
ni une fête éclairée par l’oubli volontaire.
Il ne saurait être innocent
il se doit d’être un serment — un cri — un combat. Un engagement où je choisis la vie
quand la mort devient banale
quand elle dérange les intérêts des assassins
quand les idéologies et la foi le piétinent.
où je défends la dignité
où je protège l’humain
Là où l’on compte les morts — qui sont pourtant nos frères je refuse l’arithmétique du désastre
et choisis de compter
les consciences des éveillés.
Là où l’on fabrique la guerre
je rappelle et je crie que la paix
n’est ni faiblesse ni naïveté
mais l’acte le plus courageux
le plus noble dans un monde qui y a renoncé.
Si le Nouvel An a encore un sens
qu’il soit pour moi celui d’un refus :
refuser l’oubli organisé
refuser l’indifférence confortable
refuser que la souffrance des peuples
devienne le décor familier de l’histoire.
Et qu’il soit aussi une promesse — fragile, obstinée et humaine : Celle de rester un être debout comme une lance
quand le monde vacille
et alors que le temps lui-même
semble perdre la mémoire.
Salah Al Hamdani
24 décembre 2025
Salah Al Hamdani je francuski pjesnik i glumac rođen u Bagdadu u Iraku, 1951. Od 1975. godine živi u Francuskoj gdje piše najviše na francuskom,ali i na arapskom jeziku. Kao protivnik diktature Sadama Hysseina, bio je protivnik i englesko-američke okupacije Iraka.
Salah Al Hamdani je upoznao torturu u zatvoru u Iraku, pa je zato i emigrirao u Francusku, najviše pod uticajem Alberta Camua, čiji je poklonik, naročito njegovog eseja Mit o Sizifu. Autor je brojnih knjiga napisanih i na arapskom i na francuskom jeziku, raznih žanrova (romana, poezije, novela) od kojih su mnoge prevedene na razne jezike.
Kao glumac, igrao je u više francuskih filmova, kao i na daskama čuvenog pariškog Teatre Chaillot. Kao režiser, adaptirao je na francuskim scenama, poeziju Yannisa Ritsosa « Tišina nije roza, nego bijela », (Le silence n’est pas rose, il est blanc , 1985.), a istovremeno je adapritao za scene u Španiji svoje vlastite tekstove pod naslovom El Hombre Rectangulo, 1986.
Među njegovim djelima, pomenimo tek ona
posljednja : J’ai vu, poèmes, (bilingue français-arabe), Éditions La Kainfristanaise, Lieusaint, 2023 ; L’arche de la révolte, poèmes, Éditions Le nouvel athanor, Paris, 2022 ; Ce qu’il reste de lumière suivi de Au large de Douleur, poèmes, Les Éditions Sauvages, Quimper, 2020 ; L’arrogance des jours, poèmes (bilingue arabe français), Editions Al Manar, Paris, 2019, Le veilleur, poèmes, Editions du Cygne, 2019 ; La sève et les mots, poezija, 2018 ; Contrejour amoureux, Pariz, 2016 ; Je te rêve (poema), Pariz, 2015 i mnoge druge.
![]()
