Goran Sarić | Baš nije čelik


Baš nije čelik

Za M. K.

Ne, to nisi bio ti, moj brat (a drugi nam otac i mati),
Što je šetao sa mnom, praveći krug Gradom,
kad me je ostavila J. D. Ne to nisi bio ti,
s kojim sam tada, na Partizanskom spomeniku

ispušio jebenu zadnju cigaru i šutke gledao
kako se, visoko iznada grada, i rijeke,
izand nas vije plavičastobijeli dim. Ne,
to nisi bio ti, s kojim sam usred rata

kopao grob umrlome ocu, Na čistini groblja,
sve mjerkajući šumu i padine okolnih brada,
očekujući pucanj. Mogli su nas skinuti k’o zečeve!
Ne, to nisi bio ti, s kojim sam, opet

usred rata, u baštici iza kuće dijelio
zadnju tikvicu, posljednji list raštike,
da bi nam moja mati, ni iz čega,
napravila tikvenjaču, japrak bez mesa.

Ne, to nisi bio ti. Onaj drugi, ššo i danas
prokleto liči na tebe, mi je, na tajnom
izlasku iz opkoljenog grada, čvrsto obećao
da će mi se, čim stigne tamo, namah javiti.

Nisi se javio. Nego sad, nakon toliko ljeta
Kad rijeka godina gadno je nabujala i
opet nam nema kud. I to virtuelno. A ja, bijedan,
mišljah da naše prijateljstvo tvrđe je i od čelika.


Loading

Komentariši