Intervju o moći usmene kolektivne tradicije povodom nove knjige autorice Mirele Pehiljagić „Prah sa njene sehare“ knjiga o narodnim predajama i legendama grada Zenice
Razgovarala: Emina Đelilović
1. Pored poezije, Vaše prve ljubavi, bavili ste se svojevrsnim istraživačkim radom, prikupljanjem narodnih predaja i legendi na prostoru grada Zenice, a što je u krajnjoj liniji rezultiralo knjigom „Prah sa njene sehare“ koja je nedavno ugledala svjetlo dana. Kako je nastala ideja da sakupite narodne predaje i legende grada Zenice u zbirku „Prah sa njene sehare“?
Nastanak ove knjige je došao iz potrebe da se sačuva ono što bi moglo nestati šutnjom i zaboravom. Tu se krije četiri-pet godina susreta, razgovora, tišine među riječima kazivača. Svaka priča koju sam zapisivala imala je svoje lice, svoj miris, svoju pauzu prije izgovorene rečenice. Taj rad nije bio samo akademski, nego duboko ličan. „Prah sa njene sehare“ je moj pokušaj da sačuvam duh naših predaka, vjerovanja, žensku tihu snagu, mušku potrebu za zaštitom i očuvanjem svega što je dio našeg identiteta i tradicije.
2. Koliko je trajao sam proces istraživanja i prikupljanja građe i kako je izgledao taj put?
Proces istraživanja i prikupljanja građe trajao je približno četiri do pet godina i predstavljao je dug, strpljiv i višeslojan put traganja za riječima koje su živjele u pamćenju grada. Građa je ekscerpirana iz historijski dostupne literature, ali i iz žive riječi kazivača, iz njihovih sjećanja, tišina između rečenica, pogleda koji su pamtili više nego što su usne izgovarale.
Terenski istraživački rad, intervjui i brojni pozivi vodili su me kroz mahale, sokake i avlije, do ljudi koji su u sebi nosili fragmente nekadašnjeg vremena. Svaka priča bila je kao zrno prašine iz stare sehare: naizgled sitna, ali natopljena značenjem, pamćenjem i duhom prostora. Tako je nastajala zbirka, iz susreta, povjerenja i potrebe da se ono što je živjelo u usmenoj tradiciji sačuva od zaborava i pretoči u trajnu riječ, te u knjizi imamo tako teme predaja o nazivima naseljenih mjesta, o značajnim osvajačima koji su povezani sa Zenicom, o demonološkim bićima,(kuga, mora, vile, prikazanja…), o vjerovanjima da je neka voda ili izvor poseban lijek, o vezi biljaka i ljudi, te na kraju donosim predaje iz narodnog kalendara, o nastanku zanimljivih naziva u tom čuvenom narodnom kalendaru.
3. Prema Vašem mišljenju, koliko je u okviru akademskih krugova, a s tim ste upoznati ne samo kroz studij nego i kroz angažman na Filozofskom fakultetu, prisutno izučavanje naše usmene književne građe?
U akademskim krugovima usmena književnost se često podrazumijeva, no ona traži živ kontakt, ljudsku blizinu. Fakultet daje metod, ali teren daje smisao. U učionici se uči struktura, na terenu se uči sve ono što život jeste. Mislim da se prava svijest o važnosti naše usmene literature rađa tek kada se stane pred kazivača, kada se čuje drhtaj u glasu i kada se spozna da svaka priča nosi dio identiteta zajednice. Svakako da se sa studentima izučava usmena narodna tradicija, ali općenito u odnosu na susjedne države, kao što je to slučaj sa hrvatskom usmenom narodnom tradicijom, mi daleko manje radimo na tom očuvanju naše kulturalne baštine, priča predaka, što će se nadam nekada promijeniti, a kod novijih generacija probuditi svijest o traganju, o značaju naše kulture, tradicije i svemu onome što čini naš identitet.
4. Koliko Vas je traganje za živom, usmenom građom, definisalo kao autoricu u smislu Vašeg kreativnog, pjesničkog doživljaja stvarnosti?
To traganje me je učinilo zapravo ponosnom čuvaricom naše kulturalne baštine i bez imalo skromnosti želim naglasiti da je ovo prva publikacija ovakve vrste, koja tematizira zeničko područje, u smislu detaljnijeg istraživanja i sakupljanja narodnih predaja. Naravno, u ovoj knjizi nisu sakupljenje sve, te sam odlučila da već nastavim i sa pisanjem drugog dijela.. Govor živog čovjeka, način na koji pamti, ono što bira da prešuti, ono što naglašava, sve to je kreativni prostor. Poetski govor nije udaljen od stvarnosti. On je njen odraz u tihoj vodi. Zbog toga moja poezija i proza stalno razgovaraju sa životom, a ne bježe od njega. Poeziju sam doživjela ozbiljno, da kroz nju dajem glas uniženom, malom, običnom čovjeku, čovjeku sa margina, baš kao što sam i kroz ovaj rad puštala da „žive“ sve narodne predaje, bez da sam davala nekoj prednost, a sve su čuvane upravo u sjećanju običnog malog čovjeka iz kolektiva naše Zenice.
4. Kakav je Vaš odnos prema demonološkim predajama, koje spominjete, kao što su more, vile, razne vrste prikazanja, koja su proizišla iz ličnog iskustva kaživača i kazivačica?
Posebno volim taj dio knjige, koji je na krilima riječi zaplovio u susrete sa nadnaravnim bićima, a te priče sam kao mala slušala na raznim okupljanjima kod nane i dede. Oduvijek su me fascinirali multiverzumi, tako da sam odlučila da im ovoga puta posvetim pažnju. Moj odnos prema demonološkim predajama nije tek istraživački, nego duboko dijaloški i intiman. U njima ne prepoznajem samo ostatke arhaičnih vjerovanja, nego slojevite narativne strukture kroz koje se kolektivno pamćenje jednog prostora pokušavalo nositi s onim što je bilo neobjašnjivo, prijeteće i sudbonosno.
More, vile, kuge prikazane kao ženske figure s kozjim nogama, kao i raznolika prikazanja iz narodnog imaginarija, nisu puki fantastični motivi, nego simboličke projekcije straha, bolesti, prirodnih nepogoda i moralnih opomena. One su personifikacije granice između poznatog i nepoznatog, života i smrti, reda i haosa. U tom smislu demonološka bića u predajama djeluju kao svojevrsni narativni regulatori zajednice, oni upozoravaju, kažnjavaju, ali i čuvaju.
Ako sagledam ta bića sa svoje književnoumjetničke pozicije, znam da su to arhetipske figure tame i svjetla, sjenke i iskušenja, koje se iz mora uzdižu kao pjena straha, iz šuma izlaze u obličju vila, a u vrijeme kuge dolaze kao stare žene s kozjim nogama, tihe i neumoljive. Akademski gledano, riječ je o dragocjenom sloju usmene književnosti u kojem se prepliću mit, religija, medicina, socijalna psihologija i etika zajednice.
5. Prema Vašem mišljenju, šta bi to bilo opiranje zaboravu u domenu usmene tradicije, kroz etičku odgovornost akademskih građanina?
Akademski rad i književnost često se doživljavaju kao dvije odvojene strane. Ja ih ne razdvajam. Akademska odgovornost me uči preciznosti, tačnosti i poštovanju prema izvoru. Književnost mi daje slobodu da udahnem život onome što istražujem. Smatram da je odgovornost autora da gradi most, da čuva jezik i da zna da svaka napisana riječ ima odjek širi od ličnog. Osjetila sam tako veliku potrebu da narodne predaje i legende spasim od zaborava, kao poklon ne samo svom gradu nego cjelokupnom usmenom književnoumjetničkom bogatstvu Bosne i Hercegovine.
6. Koja su Vaša očekivanja vezana za knjigu „Prah sa njene sehare“ ?
Moja očekivanja nisu velika u smislu broja čitatelja. Važnije mi je da knjiga pronađe one kojima je potrebna. Nadam se da će probuditi osjećaj prepoznavanja, topline, možda i neke tihe zahvalnosti prema precima koji su pričama liječili strah od svijeta.
7. Naslov djela često otkriva i razotkriva, on je prva prepreka s kojom se čitalac hvata u koštac. Da li nas „Prah sa njene sehare“ upućuje na žensku priču?
Naslov nosi dvostruki prostor značenja. Sehara je često ženska domena, prostor čuvanja uspomena, tajni, mirisa i traga ruku. Nije to samo ženska priča, ali ona u ovom mom slučaju polazi iz ženske perspektive čuvanja. Žena je vrlo često bila nosilac sjećanja u porodici. Prah je ono što ostaje, ali i ono što se podiže kada se otvori ono što je dugo bilo zatvoreno. Otvaramo seharu, punu sjećanja, vrijednih i značajnih priča o životu naših predaka, njihovom vjerovanju, a nadam se da ću ostati za buduće generacije upamćena kao čuvarica narodnih predaja i legendi.
8. Šta mislite o tome šta je potrebno jednoj knjizi da bi uspjela? Živimo u vremenu hiperprodukcije, odsustva realne književne kritike, književnost nije i ne treba biti idealni svijet, ali koje su njene mrtve, a koje žive tačke?
Knjiga uspije onda kada je iskrena. Danas se zaista živi u vremenu hiperprodukcije, no iskrenost i unutrašnja istina se ne mogu sakriti. Živa tačka u književnosti uvijek je ono što dira čovjeka, ono što ga čini ljudskim: ljubav, gubitak, strah, pripadanje, pitanje porijekla. Knjige koje su mrtve su one koje žele biti samo forma, bez duše.
9. Koji su Vaši naredni spisateljski planovi, slijedi li predah ili pak rad na novom tekstu?
Svi koji me poznaju, znaju da uporedo uvijek radim na više projekata, ali u zadnje vrijeme me posebno fascinira onomastika, te privodim kraju knjigu posvećenu etimološkom, stručnom, naučnom objašnjenju svih naziva naseljenih mjesta u Zenici.
