Piše: Savo Petrović
Doboj, grad o kome će Jugoslavija i svijet saznati nešto više tek u vrijeme i poslije izgradnje željezničke pruge Šamac – Sarajevo, duge 242 kilometra i izgrađene za nepunih osam mjeseci! Od aprila do polovine novembra, 1947. godine u Doboju je bilo sjedište Glavnog štaba omladinskih radnih brigada odakle se upravljalo i rukovodilo ovim grandioznim poduhvatom u kome su učestvovale hiljade mladića i djevojaka iz cijele Jugoslavije i iz 42 zemlje Evrope i Amerike. Kroz Doboj je još stenjao, vozio i pušio se stari dobri voz ćiro, uskotračnom prugom od Teslića preko Usore i Dervente do Bosanskog Broda, a tamo preko rijeke, zelene i bistre Bosne, nazirali su se novi most i nova željeznička stanica u koju će dnevno dolaziti i odlaziti u razne krajeve Jugoslavije i Evrope 160 brzih, ubrzanih, putničkih, lokalnih, teretnih i denčanih i kasnije poslovnih vozova. U sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća, od Sarajeva, preko Doboja, poslovnim vozovima stizalo se do Beograda i Zagreba za šest sati! Deset godina kasnije, nakon završetka izgradnje pruge, u Doboju je održan Prvi festival poezije Bosne i Hercegovine. Bilo je to 21. i 22. maja 1957, u vrijeme pune obnove zemlje i uz to poratnog siromaštva i teškog rada, ali i poleta i snažnog zamaha ka pristojnijem, ljepšem i pravednijem životu. U grad, na novu aveniju jablanova i topola, od željezničke stanice do zgrade nove banke, gdje je danas smještena Narodna biblioteka, jedna od najljepših u Bosni i Hercegovini, i gdje se samo godinu ranije gazilo blato, došli su mladi pjesnici i koračali dugom i lijepom ulicom prema zvijezdama pod plavim nebom čiju su predivnu boju dopunjavale stotine željezničara u plavim uniformama. Bilo je to bajkovito plavetnilo Doboja, sjedišta Željezničkog transportnog preduzeća sa direkcijom čija je zgrada i danas jedna od najljepših u ovom gradu. U Doboju i okolini ŽTP je imao oko pet hiljada zaposlenih!
U to vrijeme posvećivala se velika pažnja razvoju kulture, širokom i svestranom obrazovanju, i to u atmosferi vedrine života i optimizma. Tek stasali pjesnici donijeli su novi val svježine i mladosti gradu koji je i sam bio mlad i u vremenu entuzijazma krupnim koracima stremio naprijed.
Prije nepunih sedam decenija, odnosno šezdeset i sedam godina, dakle u maju 1957, predsjednik Kluba mladih pisaca u Doboju, profesor Edib Muftić, rekao je da je namjera organizatora bila da se ovdje okupe mladi književnici Bosne i Hercegovine i da pokažu šta pišu i da čitaju svoje pjesme i priče. U tome se i uspjelo. Ovi mladi ljudi su ubrzo zatim objavljivali knjige poezije i proze, eseje i zapise, bili poznati i ugledni novinari, intelektualci i ličnosti koje su obogatile književnost i kulturni život ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Jugoslaviji.
I zaista, tog proljeća Doboj je opet bio u centru pažnje. Ovog puta kao dvodnevna prestonica poezije, proze i lijepe pisane riječi. Od tada, ovaj grad je uvijek imao puno pjesnika i zaljubljenika u poeziju, kao i nekoliko izvrsnih novinara. U poeziji i novinskim tekstovima bilo je iskrene ljubavi, više dobra nego zla, više svjetlosti nego mraka. U svom eseju ”O pesniku” Jovan Dučić piše da je ”pesnik od svih drugih ljudi smatran najbližim božanstvu” i zatim ističe da ”Platon stavlja u usta Sokrata –-u jednom dijalogu učitelja sa rapsodom Jonom svoju definiciju poezije: pesnik je nešto lako, krilato i sveto – tumač božanstva”.
Doboj su tada, kao i 1947, zapljusnuli dah i ljepota mladosti. Grad je vidio, čuo i osjetio pjesnike iz cijele Bosne i Hercegovine – poete koji su na obale triju rijeka donijeli puno otmjenosti, ponosa, poleta, vedrine, topline i mladosti. To su bili dani kada su pjesnici poklanjali Doboju, Tesliću, Tešnju i Maglaju bukete svojih stihova i grozdove svojih priča, neograničenu ljubav i svesrdno izražavali svoju želju – živjeti, voljeti, raditi, pisati. Grad je bio pun radosti i vedrine. To je bilo vrijeme kada je sva Bosna i Hercegovina, kao uostalom i cijela Jugoslavija, imala jedan jezik, jezik razumijevanja i poštovanja čovjeka i njegove ličnosti i stvaralaštva.
U novom Domu kulture, svoje pjesme i priče tada su recitovali i čitali Velimir Milošević, Dobrota Lošić, Miroslav Milinović, Slavko Šantić, Radivoj Marinković, Ostoja Kisić, Kasim Prohić, Dušan Bursać, Branko Marčeta, Mirjana Ružić, Jozo Sović, Azra Karamehić, Nasiha Kapidžić i naravno mladi pjesnici i pripovjedači iz Doboja: Nikola Davidović, Feliks Pašić, Kasim Deraković, Ferid Čehić i Senad Malohodžić, te tako iskazivali i objavljivali svoje pjevanje i mišljenje. Bio sam sa petnaest godina najmlađi učesnik Festivala i na insistiranje Kasima Derakovića i Ferida Čehića pročitao tri pjesme. Petorica mladih dobojskih poeta bili su ujedno i glavni organizatori Festivala i osnivači Kluba mladih pisaca. Samo godinu dana poslije Festivala poezije u Doboju se 1958. godine pojavio list ”Glas komuna”, čiji je osnivač i glavni i odgovorni urednik bio pjesnik Rajko Skvarica i u početku rada jedini novinar poeta Kasim Deraković, čija će knjiga pjesama ”Trave na asfaltu”, štampana upravo te godine, najaviti jednog od najsuptilnijih liričara Bosne i Hercegovine i koji će potom objaviti nekoliko knjiga i otkriti više novih pjesnika u ovom dijelu Bosne. Doboj je bio grad koji je okupljao i volio pjesnike: negdje pred kraj osamdesetih godina 20. stoljeća imao sam namjeru da pripremim antologiju pod nazivom ”Stotinu dobojskih pjesnika”, a predgovor je trebalo da napiše Duško Trifunović, jugoslavenski i bosanski pjesnik, rodom iz Sijekovca kod Bosanskog Broda. Zbog ratnih prilika i neprilika ta ideja, nažalost, nije ostvarena.
Mladi pjesnici donijeli su novu svjetlost Doboju, vjerovali u ljepše sutra, u život i čast, i sve ono što su doživjeli prenosili u svoje stihove i priče. Samo nekoliko godina poslije Festivala u Doboju su rođena dva princa poezije – Kasim Deraković i Pavle Stanišić, princeza – poetesa Jozefina Krajinović Dautbegović, pojavila su se dva pjesnika seoske svježine i mladosti – Sreten Kovačević i Branko Jovanović, zatim metalac poeta i pripovjedač Božo Subotić i erudita Pero Roganović, u zagrljaj grada na tri rijeke primljeni su suptilni liričari Rajko Skvarica, Ivica Vanja Rorić i Jovica Đurđić, toplo su dočekane pjesnikinje Davorka Milutinović, Jovanka Stojčinović Nikolić, Fausta Šahović (Marianović), Zvjezdana Pavlović, a sa ljupkom dječijom poezijom razmahao se po brojnim listovima i u čitankama u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini Muharem Omerović.
Doboj – grad koji je volio pjesnike i u kome će poslije Festivala poezije u izdavačkoj biblioteci ”Paralele” izaći oko pedeset zbirki pjesama autora iz cijele Jugoslavije. Među njima su bili i kasnije poznati pisci Ranko Pavlović, Mirko Skakić, Ranko Preradović (Urednici biblioteke ”Paralele” bili su Kasim Deraković, Branko Jovanović, Savo Petrović i Pavle Stanišić). Doboj će godinama zatim imati dvomjesečnu manifestaciju Aprilski kulturni mozaik, Književni klub ”Ivo Andrić”, Amatersko pozorište, veliku i lijepu Narodnu biblioteku, najljepšu knjižaru u sjevernoj Bosni, časopis ”Značenja”, regionalni sedmični list ”Glas komuna”, radio stanicu, Muzej, Arhiv, dvije galerije slika u gradu i u nekoliko sela kulturno-umjetnička društva i horove, izložbe knjiga; gostovali su pozorišta i opere i književnici iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Banjaluke, Tuzle, Zenice. To je grad koji je nakon izgradnje pruga Šamac – Sarajevo, Doboj -Banjaluka, Doboj – Tuzla i drugim kolosijekom Doboj – Zenica, modernizacijom puteva i novim zgradama osnovnih, srednjih i viših škola počeo da se izvlači iz provincijske učmalosti i ulazi u red modernih gradova u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, gdje je kultura bila jedan od bitnih znakova i prepoznatljivih obilježja.
Poslije 1957. godine, u naredne tri i po decenije, sve do početka krvavog rata (1992. -1995.). svoje pjesme i priče u ”Glasu komuna”, biblioteci ”Paralele”, Književnom klubu ”Ivo Andrić” ili časopisu ”Značenja” objavilo je više od 150 autora iz cijele Jugoslavije.
A pet pjesnika sa dobojskih staza vinulo se u zvjezdane visine novinarstva, književnosti i kulture.
Feliks Pašić, saradnik ”Glasa komuna”, novinar ”Borbe” i Radio televizije Beograd, nekoliko puta izvještač iz inostranstva, pisac desetak knjiga, jedan od najvećih pozorišnih zaljubljenika, istoričar, hroničar i najbolji poznavalac srpskog i jugoslovenskog pozorišta, napravio je oko 150 dokumentarnih emisija, osnovao i uređivao pozorišne novine ”Ludus”, bio nekoliko puta selektor Sterijinog pozorja… Prevodio je pjesme i priče sa francuskog jezika; vodio i uređivao tv hronike Bitefa… Umro je u Beogradu 2010. godine. Prof. dr Nikola Davidović, saradnik ”Glasa komuna”, dopisnik Radio Sarajeva i ”Politike”, pisao je pjesme i lirske crtice, bio profesor Filozofskog fakulteta u Zadru, doktorirao na djelima Vladana Desnice. Bio je urednik časopisa ”Zadarska revija’ u kome je objavljivao poeziju bosanskohercegovačkih i posebno dobojskih pjesnika i eseje prof dr Mirka Skakića o Meši Selimoviću, Novaku Simiću i Desanki Maksimović. Pred rat morao je da izbjegne u Pariz, bio je član Udruženja književnika i PEN kluba Francuske, predavač na Sorboni. Napisao je pet romana: ”Apostoli”, ”Progonstvo”, ”Šeme”, ”Iluzije” i ”Amnezija” koji je najznačajniji i najveći u njegovom stvaralaštvu, čak na 1584 stranice. Umro je u Parizu 2012. godine.
Kasim Deraković, prvi profesionalni novinar ”Glasa komuna”, pjesnik, objavio je dvanaest knjiga poezije, njegove pjesme za djecu bile su uvrštavane u čitanke, osnovao Klub mladih pisaca u Doboju, bio urednik Izdavačke biblioteke Paralele. Zbirka pjesama ”Trave na asfaltu” Kasima Derakovića bila je prva štampana knjiga poezije u ovom gradu poslije Drugog svjetskog rata, u izdanju časopisa ”Korijen” iz Banjaluke. Pjesme su štampane latinicom i na ekavskom narječju. Bio je prvi Dobojlija, član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine čije su pjesme prevođene na makedonski, slovenački, ruski, engleski jezik. Kasim Deraković i Zahid Kremić bili su osnivači Književnog kluba ”Ivo Andrić” u Doboju. Umro je 1990. godine. U spomen na ovog pjesnika u opštini Doboj-Istok održavaju se Književni susreti ”Kasim Deraković”.
Senad Malohodžić, novinar ”Glasa komuna”, ”Slobodne Dalmacije”, ”Zadrugara” i Radio televizije Sarajevo, pisac 19 knjiga o poljoprivredi, zdravoj ishrani, sportistima i ratnim strahotama u Sarajevu. Uveo je i vodio popularnu emisiju ”Znanje-imanje” na Televiziji Sarajevo koja je emitovana iz mnogih sela Bosne i Hercegovine i Slavonije u Hrvatskoj. Bio je prvi novinar kome je Ivo Andrić dao intervju poslije primanja Nobelove nagrade za književnost, 1961. godine. Umro je u Sarajevu 2016. godine.
Ferid Čehić, novinar ”Borbe”, urednik ”Glasa komuna” i ”Oslobođenja”, poslije rata živio je u Švedskoj, u Upsali; pisac dva romana: ”Zablude gospodina R” i ”Nema više, fajront” i dvije zbirke pjesama ”Crni kabare” i ”Mostovi Firisona” i knjige zapisa, priča i reportaža ”Ljudi s tri rijeke”. Njegove pjesme i proza prevođeni su i objavljivani na švedskom. Rukopisi lirske proze ”Posudi mi svoju tugu” i romana ”Obmana završnjka” uništeni su u toku posljednjeg rata. U eseju o Feliksu Pašiću je napisao: ”Mi nismo bili vjernici, a imali smo svog Boga! Naš Bog je bilo naše prijateljstvo, prijateljstvo nas petorice, Nikole, Feliksa, Kasima, Senada i mene!”. Umro je u Upsali 2021. godine.Prominulo je, evo, nepunih sedam decenija od Prvog festivala poezije Bosne i Hercegovine u Doboju, još i danas za mene je taj festival božanstveni san o ljepoti, to je iskrena vjera u budućnost i snagu pjesništva, puna duha i srca. Miris tog vremena u mom Doboju, tom biseru poezije, ostavio je trag ne samo u meni i mojim zapisima, nego i u književnom životu dobojskog kraja i u književnosti Bosne i Hercegovine. I sada, kao dunje usred zime, zamiriše svaka pjesma i svijetli svaki stih tada mladih pjesnika. To proljeće, 1957, prozračno i mirisno vrijeme svježine i mladosti, poezije i ljepote, snage i poleta i sada živi u mojoj duši i, ovdje na toploj i sunčanoj Floridi, često me vraća u dane kada su pjesnici i poetese poklanjali svoje stihove i svoje srce gradu na tri rijeke i čudesno lijepoj aveniji jablanova i topola. Bio je to zaista jedan božanstveni san o ljepoti!
Literatura:
Dučić , Jovan, O pesniku u Blago cara Radovana, Beograd, 1932.
