S Farukom Šehićem razgovarala: Milena Selimi
Nema osobe ili zemlje u Balkanu koja nije imala sopstveni rat. Na jeziku Šekspira ili Virdžinije Vulf sopstveni rat postaje i sopstveni jezik. Kako se zove Vaš sopstveni rat i sopstveni jezik?
Moj sopstveni rat se zove “naš mali rat” ili “naš Prvi rat”, kako ga ja nazivam u fikcijskom romanu (s autobiografskim elementima) Cimetna pisma, dijamantni ljudi. A zovem ga tako ironijski i autoironijski jer je rat lik u mom romanu, on je drevno i besmrtno biće koje želi da umre, jer je postalo jako staro. To je taj naš Prvi rat, koji nikako da umre i u stvarnosti, jer je njegov legat, kao i legat bilo kojeg drugog rata, nešto što nikad ne može do kraja biti arhivirano. Posljedice rata nisu samo mrtvi i ranjeni, zapaljeni gradovi, uništena zemlja, nego je glavna posljedica rata onaj fantomski bol – to je kada izgubiš ruku a počesto imaš osjećaj da te ona svrbi. Tako i mi, preživjeli, imamo te fantomske bolove, oni su u našem sjećanju. Mislim da rat za preživjele završava jedino onda kada oni prestanu biti živi. Svačiji rat ide zajedno u grob s onim ko ga je preživio. Ako postoji drugi svijet, onda se i tamo, u glavi umrlog nastavlja njegov Prvi rat, a možda se to i ne dešava. Možda fantom rata tada napušta zemne ljudske ostatke i odlazi parazitirati negdje drugdje.
Ja mislim Vaš rad pripada Balkanu no i putuje u Europu i dalje, kao novi modus književnosti. Kakav je osjećaj kada se objave Vaše knjige u prevodu? Da li to daje osjećaj slobode?
Drago mi je da tako mislite. Svakako knjige jednog pisca pripadaju svima, i treba da putuju kroz druge jezike, to je velika počast i privilegija za pisca. Tako moja knjiga postaje duhovna baština ljudi koje nikad neću upoznati u stvarnom životu. Knjiga živi svoj život u prevodu, jedan novi život. Jeste, to je zaista jako zadovoljavajući osjećaj slobode. Za mene je samo bivanje piscem osjećaj slobode. Ja sam kosmopolitski pisac.
U kojem gradu izvan Bosne biste voljeli živjeti? Gdje se osjećate slobodno?
Mislio sam da bi to mogao biti Berlin, ali gore nema baš puno slobode trenutno ako pogledamo njemačku podršku genocidu u Gazi. I dalje volim taj grad i uvijek ću u njega dolaziti. Berlin je moja duhovna postojbina/zemlja porijekla, u nekom od prošlih života sam sigurno živio tamo. Drugi grad je, naravno, Istanbul. Pupak svijeta. Najživlji grad na svijetu. Samo, s vremenom čovjek i gubi želju da živi u gradovima. Život pored rijeke i jezera u nekoj poludivljini bi mi bio znatno privlačniji.
Vrijeme, često pišete o njemu… Kažu da na Balkanu vrijeme teče sporo, ne kao u Evropi. Postoji li balkansko vrijeme koje nas sve može ujediniti?
Može nas ujediniti to što je Balkan mentalna kategorija, mi kao da želimo da ne pripadamo Evropi, jer je volimo i zavidimo joj istovremeno, osjećamo se kao Evropljani, ali znamo da smo samo skupina seoskih, nomadskih naroda koji imaju duboke komplekse prema bogatom i razvijenom Zapadu Evrope. Mi smo, ipak, Istok Evrope, i ja to volim, jer vidim koliko smo slični na mnoge načine. Ujediniće nas jedino to što smo siromašni evropski polusvijet izvan zidina nove Tvrđave Evrope. Kao što znamo iz polusvijeta, iz raspada, uvijek iziknu dobre stvari. U našem slučaju to je umjetnosti, a posebno književnost.
Kako se zove fantastična rijeka u Bosni Hercegovini koja Vam donosi duhovni mir?
Na prvom mjestu je Una, rijeka mog odrastanja i upoznavanja svijeta u djetinjstvu. Moj prvi dodir je bio onaj s vodom. Na drugom mjestu to je Neretva, na koju stalno idem u ribolov. Možda jednom napišem i knjigu o njoj, kao što sam napisao i o Uni.
“Moja domovina je od slatke vode…”, rekli ste. Možete li objasniti Vašu povezanost s vodom, rijekom? Zašto su ti motivi uvijek prisutni u Vašim tekstovima?
Zato što sam odrastao na vodi, u kući s čijeg prozora si mogao dohvatiti vodu (kada je vodostaj velik). Možda jer smo postali iz vode i građeni smo od vode. Rijeka Una se upisala u mene, ona je bila kao neka boginja zaštitnica za nas koji smo bili protjerani iz našeg grada. Tokom rata Una je bila granica, linija razdvajanja između nas i našeg neprijatelja. Ona je meni, lično, davala nadu da ćemo se vratiti u svoj grad i nastaviti svoje prijeratne živote. Kupanje tokom ljeta je bila prava svetkovina za nas koji smo živjeli na obalama rijeke Une.
Koji je Vaš omiljeni kutak u Sarajevu?
Omiljeni kutak je knjižara Buybook, to je ujedno i moj izdavač. Dugo godina je to bila terasa restorana Dva Ribara i mnoga druga mjesta, posebno kafići i jazz club Clou, koji više ne postoji.
U knjizi tema rata u Bosni izvire iz sjećanja i biva prerađena. Možete li objasniti proces pisanja, odnos stvarnosti i književnosti, a posebno značenje i značaj prirode u Vašoj poeziji/prozi?
U prirodi je sadržana i voda, moj odnos prema rijeci. Priroda je jedna velika utjeha, spas, barem za mene. Ona je vječna, a mi nismo, zar to samo po sebi nije harmonija. Američki filozof Emerson i Whitman (kao i drugi) su mi dali mogućnost da osvijestim svoju bliskost s prirodom. Cijeli roman Knjiga o Uni je o tome. Uskoro bi trebao izaći u Priština na albanskom. Vi kada skočite u neku vodu, bilo da je rijeka, jezero ili more, vi se stapate s prirodom, postajete jedno s vodom, možda to traje kratko, ali ako ste svjesno toga dok zaranjate prema dnu, onda možete uživati u tom božanskom osjećaju jedinstva s vodom i prirodom, jedinstva sa stvarima i pojavama koje daleko nadilaze ljudski život. U bliskosti s prirodom se krije tajna našeg postojanja. Mi smo neodvojivi od prirode, čak i kad smo napravili gradove i društva da bi se odvojili od našeg animalnog porijekla. Biološki, mi pripadamo životinjskom carstvu.
Gdje se osjećate najbolje u poeziji, prozi, drami?
Ne znam, ja sam tu transrodan. U drami se nisam okušao, ali poezija i proza, to mi je domaći teren. Zapravo, kritičari kažu da je moja glavna osobina pisca pisanje proze s jakom dozom poetskog. Tako da je to neki književni kentaur.
Uvijek kažemo: “Nikad više”, ali evo nas opet – s ratom u Ukrajini, Gazi. Iz pozicije nekoga ko je bio borac i osoba koja je preživjela rat, možete li prokomentarisati – zašto je svijet izgubio ravnotežu? Zašto Ameriku i Evropu nije briga za ljudsko društvo i rat u Gazi?
Zato što su temelji Evrope i Zapada kolonizacija, otimanje tuđe zemlje, probljavanje domorodaca, pljačka i rat. SAD braneći Izrael brani način na koji su i oni nastali: otimanjem zemlje i masovnim ubijanjem. To je jedan od razloga, a drugi su vjerovatno imaginarne i nadrealne prirode, a to je mržnja prema Drugom. U konkretnom slučaju Gaze mislim na islamofobiju i arapofobiju, te mržnju spram muslimana.
Kako se možeš spasiti od rata, kada su vrijeme i prostor linearni? Ko je Vas spasio u ratu?
Vrijeme i prostor nikad nisu linearni, samo ih naša svijest nama tako romantično predstavlja, kako bi se lakše nosili sa svime što život donosi. Ako shvatimo život kao neurotičnu žvrljotinu na papiru, a ne kao pravolinijski put od tačke A do tačke B, onda bi nam se život činio neprivlačnim. U ratu me spasila snažna volja za životom, ogromna snaga i energija koju sam imao, kao i ono što je paradoksalno spram volje za životom, a to je bila naša spremnost da svakog momenta poginemo za ideju Bosne i za zemlju Bosnu. Bio sam toliko puta blizu pogibije/smrti da mislim kako me je baš to održalo u životu.
“Izbacili su me iz stana, ulice i dijela grada samo zato što sam imao drugačiju boju očiju.” Trideset godina poslije, da li ste sebi ovo objasnili?
Ja racionalno znam zašto se to desilo, ali teško je uvijek biti racionalan, jer mi smo bića imaginacije za boljim svijetom od ovog u kojem smo, tako da je, zapravo, teško objasniti ljudsko zlo ukoliko sanjarite o nekom boljem društvu i životu. Nikad ne smijemo prestati sanjati i željeti bolji svijet od ovog u kojem smo, jer bi nam tada ovi život izgledali pakleno loše.
Kada razgovaraju s Vama, svi pokušavaju podsjetiti na rat, ratnika, zatim književna djela vezana za rat. Dozvolite mi da Vam postavim jednostavno pitanje. Koliko ljubavi ima u Vašem životu?
Da, dobro pitanje. Ljubavi ima puno, bilo je nje i u ratu, i da se nadovežem na ono pitanje o tome šta me je spasilo u ratu, pa, između ostalog, spasila me je i ljubav jedne osobe jer mi je to davalo dodatnu volju da preživim. Priroda je isto i ljubav, kao i ljubav prema vodi i rijekama.
Je li pisanje Vaša misija?
Neki ljudi kažu da jeste, ali ne bih pridavao moć i značaj književnosti koju ona danas nema.
Rekli ste: “Ne brinem za neuspjeh ljudskog društva. Zanima me apokalipsa koju stalno proživljavam.’’ Koja je univerzalna poruka za čitaoca?
To da se i u najgorim uslovima ostane ljudsko biće, to je najveća pobjeda. Moj djed i njegov brat su bili u konclogoru Jasenovac, i oni su nakon robovskog rada čistili svoja odijela, željeli su biti uredni čak i u konclogoru. Čovjek mora biti jači od okolnosti koje ga okružuju.
Jeste li pisac i uspješna osoba?
Pretpostavljam da sam kao pisac ostvaren i da se svakim danom ostvarujem, ali da sam uspješan u Sarajevu, to sigurno nisam. Ja sam podstanar i nemam zdravstvenog ni penzionog osiguranja, i nikad, kao pisac, nisam dobio nikakvu počast (čak ni onu najmanju) od države u kojoj živim. Tako da kao pisac jesam uspješan ali jedino u inostranstvu. U vlastitoj zemlji sam emigrant.
Nekada je Balkan mogao biti ponosan na svoju kulturnu teritoriju, kojoj je pripadao, danas je to samo znak, stvar, putni kofer. Je li to most preko kojeg se ide u Evropu?
Jeste, mi smo tranzit, ili samo prostor izvan zidina nove, desničarske Tvrđave Evrope. I dugo ćemo to biti.
Ponekad to nije samo potreba, već i izbor, izbor da budemo saradljivi, dobar susjed, želja da se ne uruši ono što je jedno za jedan narod: Bog, Identitet, Politika, Kultura. Trebamo li zaboraviti ili se sjećati, da idemo naprijed?
Ako gledamo kuda ide ovaj svijet onda on ide u skroz pogrešnom pravcu. Pa jedan od vodećih ljudi Trumpove Amerike ima tetovažu na kojoj je križarski poklič. To nije Amerika koju sam ja volio i cijenio, i čiju kulturu sam upijao. I ta pošast se širi svuda. Svi žele biti fašisti. Fašizam je u modi. U tom smislu i identitet, politika, kultura, sve to postaje oružje koje će kad-tad biti upotrijebljeno protiv nekog ko neće imati takve tvrde stavove.
Kako je Traduki primjer suradnje i razumijevanja na Balkanu književnosti? Poznajete li albansku literaturu i pisce ?
Poznajem radove Špetima Selmanija, Arbena Idrizija, Ali Podrimju, i druge kosovske albanske pisce, od onih iz Albanije znam Kadarea kao i svako što zna, od novijih pisaca sam upoznao nekoliko pjesnika i pjesnikinja na jednom festivalu u Prištini, ali generalno, nažalost, ne poznajem puno pisaca iz Albanije. Taj književni most bi trebao biti puno bolje izgrađen, a to je i vaš, prevodilački posao.
Možete li nam reći šta se danas dešava s Bosnom, polazeći od svog iskustva?
To je dosta teško pitanje. Ukratko: dešava se to da dvije susjedne zemlje: Hrvatska i Srbija žele da svoje ratne ciljeve sada ostvare političkim putem, žele mirnu podjelu naše zemlje, jer imaju nezajažljive ambicije prema terirorijalnom proširenju svoji državica. Osjetili su pogodan geopolitički momenat kada je islamofobija jako popularna na Zapadu i u SAD-u, a shvataju da se sa dolaskom Trumpa na vlast čak i granice država u Evropi mogu mijenjati. Bosna je kolač koji Srbija i Hrvatska žele da podijele. Naravno, nama Bosancima, Bošnjacima da ne ostane ništa. Mi to nismo dopustili u ratu, pa nećemo sada ni u miru bez obzira kako za naše komšije bila povoljna geopolitička klima. Mi nećemo nikad postati Palestinci, ljudi bez zemlje, nad kojima se teror provodi 70 godina, da bi sada kulminirao genocidom.
Šta biste željeli da se dogodi u našim zemljama?
Bilo bi dobro da uđemo u EU, ali ne ovakvu desničarsku i kriptofašističku, nego u neku normalnu EU, ali to se neće desiti za naših života. A volio bih da se desi to da nacionalističke politike konačno prestanu biti dominantne u našim državama i društvima.
Kada smo bili u Sarajevu, obećala sam da ću prevesti jedno od Vaših djela. Kojim djelom biste se voljeli predstaviti u Albaniji?
Vjerovatno bi to bila Knjiga o Uni, ali ona već izlazi na Kosovu, tako da onda to može biti knjiga ratne proze Pod pritiskom ili zadnji roman Cimetna pisma, dijamantna stvorenja. A možda bi trebalo obje knjige prevesti pa onda i druge.
