Razgovarala: Sumejja Muratagić-Tadić
Frosina Parmakovska je u septembru bila gošća rezidencijalnog programa koji P.E.N. Centar organizuje u suradnji s mrežom TRADUKI. Tokom intervjua, sa spisateljicom smo razgovarali o tome šta za nju znači romaneskna forma, o sadašnjem pogledu na motive iz prethodnih romana, te o trenutnom projektu koji je završila tokom rezidencije.
U septembru si boravila u Sarajevu u sklopu rezidencijalnog programa koji organizuje TRADUKI u partnerstvu sa PEN Centrom BiH, ali nije prvi put da si gošća ovog programa. Šta je za tebe TRADUKI? Na koji način je dosad uticao na tvoj rad?
Za mene je TRADUKI jedna velika, značajna, dobra i prije svega, lijepa priča. Za mene lično, rezidencije su uvijek avanturističke i prati ih gomila nepredviđenih stvari. Poput one u pandemiji, u Sofiji. Ili sada, u Sarajevu, koja je, umjesto maja, odgođena za septembar.
Ali to se u oba slučaja pokazalo vrlo korisnim i produktivnim na kreativnom planu – rezidencije su bile o romanima čiji su svjetovi pod uticajem i djelovanjem okoline, a izvan moje kontrole. Imala sam druga divna iskustva s TRADUKI-jem, u Leipzigu, Podgorici, Cetinji, Skoplju, koji su, osim što su bili odlična prilika da se predstavi novoj publici, bila topla, ugodna prijateljstva.
Pretežno pišeš romane, za koje si primila brojna priznanja, i romaneskna forma je nedvojbeno “tvoja”. Imaš li još neku formu koja ti je posebno draga?
Pa da, to je roman, najugodnije se osjećam tamo jer se najbolje mogu izraziti. Prostor koji roman pruža omogućava mi da osjetim, istražim i u potpunosti (re)konstruiram cijeli svijet, cijele svjetove — unutrašnji i vanjski. To su svjetovi koji su nekad bili, koji nekad mogu biti, ali i svjetovi koji nikad ne mogu biti, a likovi su posebni kompleksi koji imaju prošlost, sadašnjost, a ponekad i budućnost, zavisno od njihovih izbora, pogrešaka, iskupljenja, zavisno, prije svega, od njihove zrelosti, što je proces kojem posvećujem posebnu pažnju u svojim romanima. Jer, likovi koji imaju burna životna iskustva i koji su se suočili s mnoštvom izazova, prepreka, nesreća, pa i društvenom stigmatizacijom i marginalizacijom ne mogu ostati imuni na to sve, neizbježno je da se nešto u njima promijeni. Upravo je odgovor na pitanje kako se oni mijenjaju, kako se izvlače iz takvih procesa jedan od najvećih, ako ne i najveći izazov u njihovom razmišljanju i stvaranju.
Tvoj roman Odbrojavanje objavljen je 2017. godine. Roman se, između ostalog, bavi i pravom na abortus (ne umanjujući time, naravno, odnose između majke i kćerke, između žene i muža, muževe porodice, patrijarhata u cjelini itd.). Kako danas gledaš na način na koji je tema u romanu obrađena? Je li se nešto promijenilo u odnosu prema ženama i njihovim reproduktivnim pravima u svijetu, u tvom pogledu?
Prije svega, ne bih se složila da je abortus tema u romanu, jer nije ni na koji način problematizirana niti je u samom fokusu romana, niti su u procesu pisanja uzete u obzir neke ideološke matrice (bilo koje vrste). Umjesto toga, riječ je o intimnoj priči jednog mladog ženskog lika koji je, u biti, mnogo kompleksniji i mnogo više bavi se problemima mentalnog zdravlja; odnosom i stigmatizacijom sredine prema ljudima s mentalnim izazovima; neiskustvom unaprijed opterećene mladosti; brakom u kojem se mješa mladost i neiskustvo s teškim posljedicama bolesti; nevjerom kao potrebom za bijeg od stvarnosti, od sebe; problemima s kojima se suočava mlada žena i mehanizmima s kojima se ona (ne) suočava u životu, u konkretnom društveno-političkom kontekstu, u sredini koja je mala, sklona predrasudama i osuđivanjima, označavanju, ali istovremeno svjesno kompleksna, bez ikakvog oblika samokritike.
Je li se nešto promijenilo u odnosu na reproduktivna prava u svijetu u posljednjih 6-7-8 godina, koliko je napisan roman — i ništa i sve. Imam osjećaj kao da je cijeli svijet okrenut naopačke i svi kriteriji za humani život su se srušili, sve vrijednosti su potopljene, a jedini način komunikacije koji uporno opstaje je najpogrešniji — šutnja i radikalna osuđivanja.
Neuspjeli abortus neimenovane junakinje, nakon što se ona pokaje zbog te odluke, fantastičan je primjer pro-choice stava — čak i kad se on ne slaže s mišljenjem većine. Kako si reagovala na tvrdnje da je kraj romana kontroverzan i konzervativan? Radi li se o “pogrešnom” čitanju ili o razlici u svjetonazoru?
Iskreno, nikad prije nisam čula takvu tvrdnju i smatram da je, u najmanju ruku, apsurdna. Ni u jednom trenutku u romanu se ne osporava odluka o pobačaju niti se osporava odluka o rađanju. Ni jedno ni drugo nije opisano na neki senzacionalistički način niti na način koji preferira, usmjerava, tumači. Ovaj roman nema ni moralni ni propagandni ton, već je ispovjedan, kroz narativ u prvom licu. Da, slažem se da je to pogrešno čitanje, i još gore, takva čitanja ugrožavaju slobodu umjetničke proze koja je u opasnosti da izgubi sve svoje čarobne osobine da pomjera granice i stvara beskonačno široke svjetove i odjednom postane predmetom etiketa i radikalnih interpretacija po principu “ako nisi s nama, onda si s njima” poput kolumne, dokumentarne proze ili najtrivijalnije objave objavljene na FB-u. Sam čin pobačaja u romanu neizbježno je tumačiti unutar lika koji ima mnogo složeniju priču, dalje u svojim uvjerenjima, znanju i iskustvima, njenom svjetonazoru, a odatle u širem smislu – život s kojim se roman završava, simbolizira potrebu za oživljavanjem svijeta, sistema koji nas stalno izdaje i ostavlja nas s vječnim pitanjem: “Šta još treba da se dogodi?”
Ni u novom romanu, koji si završila tokom ove rezidencije u Sarajevu, ne prezaš od teških tema. Baviš se ličnom i kolektivnom traumom, kajanjem i oprostom. Zbog čega si se odlučila na ove teme? Na koji način im pristupaš?
Tema za posljednji roman mi se nametnula sama od sebe, prirodno. Moja zemlja je posljednjih godina doživjela nekoliko ogromnih tragedija nakon kojih mislim da ljudi više nikad neće biti isti. Neki gradovi nose ožiljke koji će ostati zauvijek, vrijeme teče na neki drugačiji način označavajući datume tih nesreća, institucije se raspadaju po ko zna koji put i po ko zna koji put se pokazuje da tako više ne može — nešto se suštinski mora promijeniti.
Roman “Кривата Дијана” je roman o lančanoj krivici čiji ciklus počinje s jednom “zloglasnom” dječjom pakosti, ali prelazi u društvenu, kolektivnu krivicu. “Što još treba da se dogodi” je pitanje koje neprestano puše iza pisanih redova u tekstu, u životima likova, ali i u našoj stvarnosti općenito, a odgovor ne postoji u obliku uputstva s preciznim smjernicama, već je snažno utisnut u nužnost (u svakom od nas i u svima zajedno) da se nešto korjenito promijeni.
Šta nam još možeš reći o ovom projektu? Kakav je bio njegov put, s kojim izazovima si se suočila?
Ovaj roman sam pisala malo drugačije od svih ostalih — u mnogo kraćem, ali istovremeno mnogo intenzivnijem vremenskom roku. Pod snažnim uticajem posljednje tragedije koja je odnijela šezdeset mladih života, u djelomičnoj izolaciji zbog povrede noge, pisanje je ujedno bilo i snažna, neodloživa potreba i mehanizam za suočavanje sa stvarnošću. Najveći je izazov bio emocionalno se distancirati od događaja i cijelog svijeta predstavljenog u romanu, kao i pokušaj, pored svog tog bola, traume koja je postala prepoznatljiva odrednica našeg društva – da napišem barem malo nade za svijetlu budućnost … barem jednu obalu, jednu slamku za koju se može uhvatiti kada se oluje stišaju.
Šta planiraš poslije ovoga? Ima li nešto što želiš da radiš sljedeće ili želiš da se odmoriš? 🙂
Na kreativnom planu, vjerojatno ću se malo odmoriti jer, prema dosadašnjoj praksi, roman bi trebao lijepo da legne i da se polako od njega odvojim, pustim ga da ode. Imam neke druge planove za sljedeći period, vezane uz književnost, ali je malo prerano da pričam o tome u detaljima.
I za kraj, kad nam se ponovo vraćaš u Sarajevo? 🙂
Uf, prvom prilikom koju budem imala — odmah bih iskoristila da se vratim. Sarajevo mi je vjerovatno najljepša lična priča u 2025. godini, a dojmove tek trebam sređivati. Iz Sarajeva sam ponijela prekrasna mjesta, ljude, ali i mačke koje već prepoznajem, znam njihova imena i njihove priče. Nekoliko jedinstvenih susreta koji su bili, bukvalno, izuzetni, neobični i sudbinski; likovi kakve samo stvarnost u svom najekscentričnijem obliku može da proizvede, dovede na vaš put bez ikakvih najava i objašnjenja — najneočekivanije nam ih otkriva kako bismo čuli šta govore i zapamtili riječi koje zvuče i budalasto i nevjerovatno mudro. Nakon šoka od ovakvih izuzetnih događaja, oporavljam se i zahvalna sam što mi se to dešava sada i ovdje, jer osim što me čini boljim piscem, sigurna sam i da me čine boljim čitateljem, pa i boljom osobom. Evo, sve ovo i još mnogo toga što ne piše ponijela sam iz Sarajeva i čuvat ću to zauvijek sve do trenutka kad se vratim i upoznam nove likove i priče 🙂
