
Piše: Jasna Šamić
Adrienne Lecouvreur je bila uistinu glumica, koja svoju karijeru počinje 1717., u 26. godini života, u slavnom pariškom teatru, Comédie Française, gdje će briljirati, i steći slavu naročito intepretacijama djela Racinea i Corneillea. Sve to neće dugo trajati. Godine 1730., glumica umire, a njena misteriozna smrt stvoriće od nje legendu. Adrienne Lecouvreur je ušla u historiju i po tome što je bila predmet obožavanja čuvenog autora djela Candide, Voltaira. Oko njene smrti ispleteno je bezbroj priča od kojih je najčuvenija ona po kojoj je glumica otrovana buketom ljubičica, koji joj je poslala njena suparnica, princeza de Bouillon. Obje žene su naime bile zaljubljene u istog muškarca : grofa Mauricea de Saxea.
Godine 1849. Eugène Scribe i Ernest Legouvé inspirišu se Adrienneom, tačnije njenom smrću trovanjem i pišu dramu koja će vrlo brzo doživjeti veliki uspjeh, naročito kada se njome inspiriše i talijanski komozitor Francesco Ciela (rođen u Calabiriji, 1866, umro 1950. u Liguriji).
Istina je čini se ipak drukčija. Istoričari tvrde da je glumica Adrienne Lecouvreur cijelog života bolovala od Crohnove bolesti, a umrla u Volterovom naručju. Iza nje je ostao priličan broj njenih ljubavnih pisama grofu de Saxeu, od kojih su neka objavljena i u programu opere koja se ovih dana, januara 2024., daje u Parizu. Tu su i njena razmišljanja o glumi o kojima takođe piše svom ljubavniku. No, za pisce i za libretiste, kao i za muzičare, interesantnija je verzija o njenom ubistvu.
Opera koja nosi isti naslov kao i čuvena glumica, Adrienne Lecouvreur, a čija slava ne jenjava od 18. vijeka, biće prvi put postavljena u Teatro Lirico di Milano, 1902. godine. Moguće trovanje ljubičicama, koje je prvobitno Adrienne poklonila svom ljubavniku, grofu de Saxe, a koje joj je otrovane poslala natrag ljubomorna princeza de Bouillon, s ciljem da je kao suparnicu likvidira, biće u svakom slučaju temelj predstave Eugènea Scribea i Ernesta Legouvéa, koja će poslužiti i kao inspiracija libretistima skladatelja Francesca Cilea.
Pored toga, prisjetiću se ovdje da je i čuvena glumica iz Belle époque, Sarah Bernhard igrala Adrienneu u jednom nijemom filmu 1913. godine, inspirisanom pomenutom predstavom francskih autora, a potom će biti napravljen 1938. još jedan film, sa sopranisticom Yvonne Printemps, u franco-njemačkoj kinematografskoj adaptacijiji i režiji Marcela L’Heribera.
Godine 1993., ova opera ulazi u repertoar Nacionalne Opere u Parizu. Ali i danas, ona će ostati u sjenci mnogih drugih slavnih talijanskih opera, vrlo malo poznata široj publici. Ipak će se “igrati” i pjevati i 2015. u pariškoj Operi, a ove, 2024, premijerno će biti prikazana 16. januara u Operi Bastille. Njen režiser je David McVicar, za koga će u programu pisati sljedeće: “Režija Davida Mc Vicara, rafinirana poput Watteauove slike, oživljava uzburkano 18. stoljeće gdje su strasti na pozornici odjek strastima stvarnoga života. »
Imala sam sreću da prisustvujem premijeri ove opere, naročito stoga što je glavnu ulogu Adrienne pjevala Anna Netrebko. Uloga grofa dodijeljena je njenom posljednjem mužu, tenoru porijeklom iz Azerbejdžana, Yusifu Eyvazovu. Uloga princa de Bouillona, dodjeljena je u ovoj postavki koja će trajati desetak dana (potom dolazi nova postavka pjevača), Savi Vemiću, porijeklom iz Beograda, koji je u svom rodnom gradu studirao muziku, a potom i u New Yorku, u Metropolitan operi.
Za one koji ne znaju, podsjetiću sljedeće : Izgrađena 1989. za proslavu dvjesto godina francuske Revolucije, sa svojih 2745 sjedećih mjesta, velika dvorana Opere Bastille jedna je od najvažnijih i najvećih na svijetu. U usporedbi, Koncertna dvorana Opere u Sydneyu može primiti 2679 sjedećih mjesta, a Boljšoj teatar u Moskvi ima 1720 mjesta, dok Metropolitan Opera u New Yorku broji 3800 sjedišta.
Sala opere za vrijeme izvođenja Adrienne Lecouvreur, bila je dupke puna. Kao neko ko piše za medije, dobila sam besplatnu kartu, i određeno mi je mjesto u parteru, koje se smatra među najboljim. Jedanaesti red. Ja, međutim, nikad nisam zavoljela ovo djelo arhitekte Carlosa Ota. Glavna dvorana opere visoka je 20 metara, a među materijalima za gradnju se nalazi plavi granit iz Bretanje i kruškino drvo uvezeno iz Kine. Strop je od svjetlećeg stakla. Orkestralna “jama” može primiti do 130 muzičara, a može se i pokriti. Njena scena, po riječima stručnjaka, jedna od najmodernijih na svijetu, visoka 45 metara, široka 30 i duboka 25 metara, sa 9 liftova. Sve to jeste impresivno, ali preglomazno, naprosto neljudsko, hladno uprkos drvetu koji se računa u tople materije. Ali je akustika izvrsna. ”Misliš?”To je zato što su postavljeni mikrofoni na sceni sa strane, reče mi danas jedan prijatelj meloman, i zbog tih mikrofona on ne ide vše u operu. Ova hladna modernost opera na mnogo katova, jednostavno odudara od klasičnih opera koje su se od vajkada izvodile, posebno od čuvene opere Garnier u kojoj se danas održavaju samo baletne predstave, i čije ime je preinačeno u Palata Garnier. Čak je u modernoj operi Bastille prije više godina i Nemanja Kusturica imao jednu svoju “operu”. Ali zgrada je i dalje i ljepša i toplija od njegove muzike. Tačnije “muzike”. On, koji je ismijavao našu predivnu zgradu i salu Narodnog pozorišta u Sarajevu tvrdeći preda mnom da bi to sve trebalo spaliti, zgradu izgrađenu u austrougarsko doba po mjeri humanosti i ljepote, imao je u pariškoj operi svoju “operu” s “muzikom” Zabranenog pušenja, što se ne može shvatiti nikako drukčije nego uvreda za sve opere svijeta, kao i uopšte za klasičnu muziku. Kažu da je sala bila puna. Ne treba se čuditi kad znamo da u Parizu ima više od sto hiljada Srba. Ali bilo je i onih koji su stigli iz daleka, koji naravno nemaju pojma šta je klasična muzika, ni libreto, kao što ne zna ni Kusturica, i uživali u balkanskom neofolkloru. Očevici kažu da je scena bila pak odlična, i vesela, kao i guske koje su se šetale tom ogromnom pozornicom.
Uprkos, dakle, odličnom mjestu gdje sam sjedila, nisam mogla vidjeti lica učesnika. Zažalila sam stara dobra vremena kad smo mogli dobiti durbin da vidimo bolje detalje na sceni. Bez obzira na laude koje je sama opera uputila režiseru, režija je bila začuđujuće staromodna. Izvođači su u glavnom bili statični, i poput koncertnih pjevača, stajali u stavu mirno u prednjem dijelu pozornice, dok su drugi bili poput voštanih figura i ukočeni gledali onog čija je arija na djelu. Anna Netrebko, primijetila sam, pjevala je samo na lijevoj strani pozornice i u sredini, nikad ne prešavši na suprotnu stranu scene. Ovakve režije gledala sam ranije u našim jugoslovenskim pozorištima – operama, gdje su pjevači bili u glavnom nepomični na sceni. A u operi Adrienne Loucouvreur, diva-sopranistica je znala ponekad i da padne na pod, ali i tad je sve djelovalo ukočeno, skamenjeno, iako se ne može reći da nije dobro odigrala nesretnu glumicu. Dekor je bio u skladu sa režijom: starinski, a mene nije podsjećao na slavnog slikara, koga pominju u programu. Sve je djelovalo pretrpano iako vjerno epohi. Tu ogromnu scenu je takva scenografija i te kako smanjila i nije uopšte izgledala velika, nego upravo zagušena dekorom i autentičnom slikom prošlosti i pozornice na pozornici, salona princeze i prinčeva, i stana Adrienne Lecouvreur. Čak je i balet koji je bio tu u jednom času djelovao statično. Možda je sad sve to u modi, pomislila sam, žaleći što nisam mogla dobiti karte za operu Turandot koju je nedavno režirao Bob Wilson, kao ni za Belinijevu Beatrice de Tenda, operu koju će u proljeće režirati Peter Sallers. Oba američka režisira poznajem još iz vremena kada su bili samo teatarski režiseri, koji su u neku ruku revolucionirali pozorišnu mise-en-scène.
Da se ipak osvrnem na još pokoji « tehnički » detalj, za one čitaoce koji nikad nisu imali prilike prisustvovati nekoj operskoj predstavi u Operi Bastille u Parizu. Mislim prvenstveno na prilično neudobna sjedišta. Kako više nije u modi da se u operu svečano oblači, a mnogi gledaoci ne ostavljaju svoje kapute u gardarobi da ne bi kasnije morali dugo čekati na njih, još jedan loš utisak bilo je što ni jedan od moja dva susjeda nisu skinuli svoje kapute, pa smo se jednostavno tiskali. Ja sam srećom svoj zimski kaput bila ostavila u gardorobi.
Ali kako zažaliti takav spektakl, bez obzira na sve mane koje sam ipak odmah iznijela? Bilo je dovoljno znati da će tu pjevati Anna Netrebko, pa biti srećan što ću je uživo slušati, onu koju slušam skoro od samih početaka njene briljantne karijere. Karijere jedne od najvećih, ako ne i najveće sopranistice već više decenija u svijetu. To je bio glas slavuja, i skoro vanzemaljski pjev koji smo čuli sinoć, 16. januara 2024. u dvorani opere Bastille, sa izvrsnom dinamikom, sa izvrsnim i dalje zvonkim i prilično mekim glasom, glasom jednog nevjerovatno moćnog slavuja. Znam da je prilično banalno rečeno, i uvijek teško opisati tačno našu zadivljenost, ali ne želim da koristim sve one izraze novinarske, nego da ovdje iznesem svoje lične utiske ne samo medijskog kroničara, nego i pisca. Ipak, zadivljujuće je kako je ova sopranistica u stanju da otpjeva visoke tonove, držeći ih dugo u zraku, makar to značilo usporiti melodijsku liniju. Nakon svake samostalno otpjevane arije, to je bio trijumf.
Istu ulogu, Netrebko je pjevala i ranije, pa i u Beču 2017. Za sadašnju izvedbu bi se moglo reći isto što je rečeno i prije više godina: Boja tona kao da postaje sve ljepša, duboki tonovi su krajnje efektno izvedeni, visina i preciznost uvijek besprijekorni, kao i ekspresivnost i jačina glasa uvijek zadivljujući, a muzičke fraze izuzetne ljepote. Jedan od novinara zapisao je da “takva simbioza vjerojatno nije postojala još od vremena Callas ili Tebaldi”. Anna Netrebko je pjevala istu ulogu Adrienne i u Salzbourgu 2019, kada je bila izviždana. Ne znam tačno šta se desilo, ali se sjećam da sam pročitala u Mondu da je u posljednji čas bila zamijenjena jednom kineskom divom. Između ostalog su joj posljednjih godina zamjerali i to što se udebljala, a naličila je na pravu sirenu.
Na jednom koncertu je Netrebko pjevala Adrienne Lecouvreur i u Berlinu. Taj koncert se nije nikako dopao franucskom novinaru za koga je sve bilo neukusno. Ne zna da li je to bilo zbog niza elegantnih odjevnih kombinacija, neprestanih i suvišnih pokreta, ulazaka i izlazaka solista, umjetno “izrežiranih” trenutaka. Netrebko je neprestano kolutala očima, pravila grimase. Takvo ponašanje je bilo po novinaru u suprotnosti s likom Adrienne Lecouvreur, ”suverenom tragočarkom” po riječima Voltairea, koja je slavljena upravo zbog svoje skromnosti, jednostavnosti i prirodnosti glume. Anni Netrebko nije potrebna raskošna i uočljiva odjeća, mislio je novinar, niti pretjerano glumljenje dive da bi osvojila publiku. Pjevačica očarava već svojom prvom arijom “Io son l’umile ancella” (ponizna sam sluga), svojim senzualnim pjevanjem, punim i snažnim zvucima, nevjerovatnim nijansama u izvedbi – tih piano tonova, za što je pravi majstor -, i hrabrim visokim tonovima, beskrajne emocionalne snage.
Ja odavno uživam u pjevu Anne Netrebko. Za one koji je ne poznaju, rođena je u Rusiji 1971. gdje je studirala na Konzervatoriju u Saint Petresbourgu. Ubrzo se pročula i počela da pjeva u cijelom svijetu, naravno u Metropolitanu, Milanskoj Scalli, pored Pariza i i Salzbourga i drugih slavnih operskih metropola.
Na premijeri u Operi Bastille, 16. januara 2024, to je bio opet mladalački glas jedne izuzetno talentovane operske dive, kojoj je priroda podarila jedan od najlješih « tembre », tojest boja glasa. Uz to je ovaj put očito Anna Netrebko izgubila prilično kilograma. Do nedavno je bila više nego punačka, i tvrdila da ne želi da smrša i izgubi glas poput Marije Callas kad je poduzela strogu dijetu. Jedno vrijeme, u početku rusko-ukrajinskog rata, diva nije osudila invaziju Rusije na Ukrajinu, pa su joj zapadne opere otkazale učešće. Potom je priznala da je protiv rata, pa su joj Rusi od tad zabranili da pjeva kod njih.
Iako sama muzika remek djela Adrienne Lecouvreur nije uvijek zavodljiva, što je inače slučaj mjestimično sa svim operama, slušati Annu Netrebko bio je događaj koji ću pamtiti do kraja života. U nadi da nije posljednji. Svi ostali izvođači, iako u glavnom dobri, bili su u njenoj sjeni. Njen muž Jusif Eyvazov ovog puta mi se učinio slabiji nego kad sam ga slušala na ranijim koncertima gdje je učestvovao skupa s Annom Netrebko. Nakon svake samostalne arije, aplauz za Annu trajao je vrlo dugo. Na kraju je naravno trijumfovala. Svi izvođaći su inače bili nagrađeni aplauzom, osim Eyvazova kome su jedni pljeskali, a drugi vrištali u znak neodobravanja. Moja dva susjeda posebno.
Pored događaja same opere, interesantno je bilo posmatrati svu tu svjetinu, znajući da su karte za operu nevjervatno skupe. Zar stvarno ima toliko melomana pa da se karte, posebno one jeftinije, ne mogu naći ni mjesecima unaprijed. U Bayreuthu, gdje se održava festival Wagnerovih opera, karte se ne mogu naći nekoliko godina unaprijed. Moje mjesto na kome sam sjedjela, i vidjela doduše scenu, ali ne dobro i izvođače, košta skoro 200 eura. Pored mene je s lijeve starne sjedio jedan vrlo poguren stariji čovjek, u svom debelom kaputu, i prije početka opere buljio u svoj mobilni telefon. S moje desne strane, jedan vrlo elegantan, očito visok muškarac na kome su tragovi šarma ostali neizbrisivi bez obzira na već prohujalu
mladost, držao je svoj zimski kaput na koljenima i takođe zurio u svoj mobitel. Pošto sjedišta dakle nisu uopšte udobne fotelje, a redovi su vrlo uski, pružio je svoje noge do mojih i doticao ih. Uz osmijeh sam ih odgurnula. Što je bio povod da stupimo u razgovor, prije početka do koga je ostalo bilo petnaestak minuta. Za to vrijeme saznala sam da je bankar, da je studirao u Francuskoj, da je rođen u Beču, da je i ruskog i španskog porijekla, da ima brata bliznaca u New Yorku, da je po treći put oženjen i ima dvije bliznakinje za ženom koja je 35 godina mlađa od njega, da ima još dvije odrasle kćeri i unuke, da živi trenutno u Londonu. Da putuje svuda, posebno na mnoge operske izvedbe. Anna Netrebko je savršena, magnifique, složio se sa mnom. Ali ima još jedna koja je odnedavno postala slavna. Biće uskoro glavna. Pjevaće uskoro u Londonu Carmen. Zaboravio joj je ime. Da nije Elina Garancea ? upitala sam. Ma kakvi, ona je već prošlost ! Uh, pomislila sam, ta čuvena diva mezo sopran koja se proslavila skoro istovremeno kad i Anna Netrebko, s kojom je pjevala npr Duet cvijeća, već je za korpu za smeće ? Iako je nedavno pjevala upravo u operi Bastille Carmen. Susjed obećava da će mi na pauzi pokazati sliku te mlade, 25 godišnje talentovane najnovije operske zvijezde. Ali sam već čula da on stalno odlazi u Salzbourg na opere, da je obožavalac Wagnera, da voli više koncerte od opera (kao i ja), i da karte za koncerte u Salzbourgu koštaju 400 eura, a za opere 800 eura. Odlazi « naravno » redovno i u Bayreuth, a njegov brat nekad svaki dan sluša istu operu u Metropolitanu.
Za vrijeme pauze, pokazao mi je ime nove dive. Aigul Ahkmetschina. Turkinja, ili damica turkofonog porijekla, kažem. Ne, ne, odgovara, kao da je nemoguće biti Turčin i pjevati operu. Pogledala sam njeno ime, očito turkofono prezime koje dolazi od imena Ahmet. A onda smo vidjeli da je rođena u Rusiji. Koliko samo naroda živi u Rusiji, koji su uglavnom rusizirani. Dostojevski je rekao u jednom romanu : Zagrebi Rusa, dobićeš Tatarina. A onda sam se sjetila da je Met opera tražila novu divu, nakon što su Anni Netrebko zabranili da pjeva jer je voljela Putina, i otkrili ovu Aigul, koja je po riječima mog susjeda prelijepa i liči pomalo na Annu Netrebko.
Na pauzama sam posmatrala na prvom spratu samo narod. Ne, nije to uopšte bio trudbenički narod koji tu dolazi. To su u glavnom stariji dobrostojeći Parižani a možda i turisti, neki bogme i metuzalemi koji se vuku skoro po zemlji, presavijeni napola. Mnogi su pili šampanjac, a samo dvije, tri mlađe dame bile su obučene kao da će na Gala prijem u skoro prozirnim crnim čipkanim haljinama koje su brisale uglačani pod. Ostali su bili zimski obučeni, tj. bilo kako. Najviše redova ispred WCa. I moj bogati susjed je rekao da voli gledati ljude, ali nije se digao da prošeta na pauzi. Kaže da niko više nije lijepo obučen u Operi. Grozno, dodao je, on koji je na sebi imao očito izuzetno skupo tamno odijelo. U Salzbourgu nije tako, svi se jako lijepo oblače. A onda mi je pokazao i sliku svoje posljednje supruge, talijanskog porijekla, visoke i mršave plavuše, dobro njegovane ali daleko od ljepotica tipa Marelyne ili Brigitte, a onda i njihove dvije
bliznjakinje, koje ne liče jedna na drugu, kao ni on na svog brata. I pokazao mi sliku brata, blizanca, sasvim drukčiji od njega, posebno po stasu, jedva mu seže do ramena. Koji skoro svaki dan odlazi u Metropolitan.
Sa susjedom s lijeve strane nisam razmijenila ni riječi. Sjetila sam se svog prijatelja Michela čiji su roditelji bili bijeli Rusi, pobjegli u Pariz od Lenjina, a koji je često sklapao ljubavna ponanstva u pariškoj operi. Izgleda da su u operi ljudi začudno komunikativni. Moj susjed s lijeve strane, bio je najglasniji u vikanju « Ua » tenoru. Iznenadila sam se veoma zvonkom glasu tog, prilično starog susjeda. Bilo mi je žao zbog Anne Netrebko, ne znam zašto sam osjećača samilost prema posljednjem mužu sopranistice, koji je izgleda prilično mlađi od nje. Iako se ni meni nije dopao kao tenor. Moj susjed, bankar, čestitao je mom drugom susjedu i rekao da misli kao i on : Nigdje nijansi u pjevanju, nigdje dinamike, sve ravno ! Meni je rekao da bi svaki drugi bio bolji. Ja sam odgovorila « da, naravno to nije Pavarotti, kakva boja glasa se rodi jednom u sto, dvjesta, tristo godina ». Naravno nije Pavarotti, sa smijehom dodaje « moj » meloman, bankar. A i ja i on skoro u glas zaključismo da bi Roberto Alagna bio tu odličan. Za mene je Alagna danas najveći tenor, i najbliži možda Pavarottiju. Neponovljivom Pavarottiju. Sjetila sam se potom da će Angelina Jolie igrati uskoro Mariu Callas, za koju neprestano ponavljaju da je neponovljiva. Često slušam više
izvedbi, raznih diva, pa sam tako nedavno slušala Callas, Netrebko i Ljiljanu Molnar u izvedbi arije « O mio bambino caro ». Ljiljana Molnar je bila najbolja. Možda zato što joj je glas najtopliji, najmekši a istovremeno nevjerovatno snažan, začuđujući dok pjeva visoke tonove.
Lijepo je udaljiti se od francuskih medija, lijepo moći imati izuzetan doživljaj što je sve rjeđe u umjetnosti danas u Francuskoj. Ali je teško bilo ne sjetiti se djece u Gazi koja ginu u tom času dok skoro tri hiljade gledalaca oduševljeno plješće glamuroznoj Anni Netrebko – djece koja nikad ovako nešto nikad nisu vidjela, a neka od njih neće ni vidjeti. Tužan kontrast.
Kad sam bila dijete, išla sam često u naše pozorište na operske izvedbe. I čula kasnije oko sebe : buržujske priredbe koje će uskoro nestati. Ne, nisu nestale, bez obzira na brojne prevrate, agresije, ratove. Dapače, kao da su sve više u modi. Pošto je o Anni Netrebko riječ, ona pjeva kao i Beatlesi na stadionima, a proslavila se najviše koncertom u Moskvi prije mnogo godina, gdje je pjevala sa pokojnim, izvrsnim baritonom Hvorostovskyim, koji su maltene sve televizije svijeta prenijele.
Adrienne Lecouvreur de retour à Paris
Jasna Samic
Adrienne Lecouvreur était une actrice dont la carrière débuta en 1717, à l’âge de 26 ans, au célèbre théâtre parisien, la Comédie Française, où elle brilla et acquit une renommée particulière pour ses interprétations des œuvres de Racine et Corneille. Tout cela ne dura pas longtemps. En 1730, l’actrice décéda, et sa mort mystérieuse fit d’elle une légende. Adrienne Lecouvreur est entrée dans l’histoire, notamment en tant qu’objet d’adoration du célèbre auteur de Candide, Voltaire. Autour de sa mort, de nombreuses histoires ont circulé, la plus célèbre étant celle selon laquelle elle aurait été empoisonnée par un bouquet de violettes envoyé par sa rivale, la princesse de Bouillon. Les deux femmes étaient en effet éprises du même homme: le comte Maurice de Saxe.
En 1849, Eugène Scribe et Ernest Legouvé se sont inspirés d’Adrienne, plus précisément de sa mort par empoisonnement, pour écrire une pièce qui connaîtra rapidement un grand succès, notamment lorsqu’elle inspira le compositeur italien Francesco Cilea (né en Calabre en 1866, décédé en 1950 en Ligurie).
La vérité semble cependant différente. Les historiens affirment que l’actrice Adrienne Lecouvreur a souffert de la maladie de Crohn toute sa vie et est décédée dans les bras de Voltaire. Elle a laissé derrière elle un nombre de lettres d’amour adressées au comte de Saxe, dont certaines ont été publiées dans le programme de l’opéra qui se joue à Paris, en ce mois de janvier 2024. Cependant, pour les écrivains, les librettistes et les musiciens, la version de son assassinat était plus intéressante.
L’opéra portant le même titre que la célèbre actrice, Adrienne Lecouvreur, dont la renommée ne cesse de croître depuis le XVIIIe siècle, a été créé pour la première fois au Teatro Lirico di Milano en 1902. L’empoisonnement présumé par des violettes, que l’actrice avait initialement offertes à son amant, le comte de Saxe, et qui lui ont été renvoyées empoisonnées par la jalouse princesse de Bouillon dans le but de l’éliminer en tant que rivale, constituera de toute façon la base de la pièce d’Eugène Scribe et Ernest Legouvé, qui servira également d’inspiration au librettiste du compositeur Francesco Cilea.
En outre, je rappellerai ici que la célèbre actrice de la Belle Époque, Sarah Bernhardt, a joué le rôle d’Adrienne dans un film muet en 1913, inspiré de la pièce des auteurs français. Un autre film a été réalisé en 1938, avec la soprano Yvonne Printemps, dans une adaptation cinématographique franco-allemande réalisée par Marcel L’Herbier.
En 1993, cet opéra intègre le répertoire de l’Opéra national de Paris. Cependant, même aujourd’hui, il reste relativement méconnu du grand public, dans l’ombre d’autres opéras italiens célèbres.
Malgré cela, il a été joué et chanté aussi en 2015 à l’Opéra de Paris, et cette année, en 2024, il sera présenté à l’Opéra Bastille à partir du 16 janvier. Le metteur en scène en est David McVicar. Le programme de l’opéra indiquera, je paraphrase: La mise en scène de David McVicar, aussi raffinée que le tableau de Watteau, fait revivre le XVIIIe siècle tumultueux, où les passions sur scène résonnent avec les passions de la vie réelle.
J’ai eu la chance d’assister à la première de cet opéra, le 16 janvier dernier, d’autant plus que le rôle principal d’Adrienne était interprété par Anna Netrebko. Le rôle du comte a été attribué à son dernier mari, le ténor originaire de l’Azerbaïdjan, Yusif Eyvazov. Le rôle du prince de Bouillon, dans cette distribution qui durera une dizaine de jours (avant l’arrivée d’une nouvelle distribution de chanteurs), a été confié à Sava Vemić, originaire de Belgrade, qui a étudié la musique dans sa ville natale avant de poursuivre ses études à New York, au Metropolitan Opera.
La salle de l’opéra était bondée. Presque 3000 spectateurs ! En tant que personne écrivant pour les médias, j’ai reçu un billet avec une place au parterre, considérée comme l’une des meilleures. Onzième rang. Cependant, je n’ai jamais apprécié cette œuvre de l’architecte Carlos Ota.
La grande salle de l’opéra mesure 20 mètres de haut, avec des matériaux de construction tels que le granit bleu de Bretagne et du bois de poirier importé de Chine. Le plafond est en verre lumineux. La “fosse” orchestrale peut accueillir jusqu’à 130 musiciens et peut être recouverte. Selon les experts, sa scène est l’une des plus modernes au monde, mesurant 45 mètres de haut, 30 mètres de large et 25 mètres de profondeur, avec 9 ascenseurs. Tout cela est impressionnant, mais trop encombrant, simplement inhumain, froid malgré le bois considéré comme un matériau chaud. Par ailleurs, l’acoustique est excellente. “Tu parles, il y a des micros en bord de scène”, me dit un ami mélomane qui depuis ne va plus à l’opéra de Bastilles. Même dans cette moderne Opéra Bastille, il y a quelques années, Nemanja Kusturica a eu sa propre “opéra”. Mais le bâtiment reste plus beau et plus chaleureux que sa musique. Plus précisément, sa “musique”. Lui, qui se moquait de notre magnifique bâtiment du Théâtre national de Sarajevo en prétendant devant moi que tout devrait être brûlé, un édifice construit à l’époque austro-hongroise selon les normes d’humanité et de beauté, a eu sa propre “opéra” à l’Opéra de Paris avec la “musique” de Zabranjeno pušenje, ce qui ne peut être interprété que comme une insulte à tous les opéras du monde, ainsi qu’à la musique classique en général. On dit que la salle était pleine. Oui, il y a plus de cent mille Serbes à Paris, me dis-je. Mais il y avait aussi ceux qui venaient de loin, qui bien sûr n’ont aucune idée de ce qu’est la musique classique ni du livret, tout comme Kusturica, et qui ont apprécié le néofolklore balkanique. Les témoins disent que la scène était tout de même excellente et joyeuse, tout comme les oies qui se promenaient sur cette immense scène.
Malgré donc la place excellente où je me trouvais, je ne pouvais pas voir les visages des participants. J’ai regretté les bons vieux jours où nous pouvions obtenir une longue-vue pour mieux voir les détails sur scène. Malgré les éloges que l’opéra lui-même a adressés au metteur en scène, la mise en scène était étonnamment démodée. Les interprètes étaient en grande partie statiques, comme des chanteurs de concert, debout tranquillement à l’avant de la scène, tandis que d’autres étaient comme des figurines de cire, figées et regardant celui dont l’air était en cours. Anna Netrebko, j’ai remarqué, chantait uniquement du côté gauche de la scène et au centre, ne traversant jamais du côté opposé. J’avais déjà vu de telles mises en scène dans nos théâtres-opéras yougoslaves, où les chanteurs étaient principalement immobiles sur scène. Même dans l’opéra Adrienne Lecouvreur, la diva-soprano savait parfois tomber par terre, mais même alors tout semblait raide, figé, bien qu’on ne puisse pas dire qu’elle n’avait pas bien joué le rôle de la malheureuse actrice. Le décor était conforme à la mise en scène : ancien, et il ne me rappelait en rien le célèbre peintre mentionné dans le programme. Tout semblait surchargé, même s’il correspondait fidèlement à l’époque. Une telle scénographie a considérablement réduit cette immense scène et ne semblait pas du tout grande, mais plutôt étouffée par le décor et l’image authentique du passé et du théâtre sur scène, du salon des princes, et de l’appartement d’Adrienne Lecouvreur. Peut-être que c’est à la mode maintenant, pensai-je, regrettant de ne pas avoir pu obtenir des billets pour l’opéra Turandot récemment mis en scène par Bob Wilson, ni pour Beatrice de Tenda de Bellini, un opéra que Peter Sallers mettra en scène au printemps. Je connais ces deux Américains en tant que metteurs en scène depuis l’époque où ils n’étaient que des metteurs en scène de théâtre, révolutionnant en quelque sorte la mise en scène théâtrale.
Toutefois, comment ne pas apprécier un tel spectacle, malgré toutes les lacunes que j’ai tout de suite mentionnées ? Il suffisait de savoir qu’Anna Netrebko allait y chanter pour être heureux de pouvoir l’entendre en direct, elle que j’écoute presque depuis le début de sa brillante carrière. La carrière d’une des plus grandes, sinon la plus grande soprano depuis plusieurs décennies dans le monde.
C’était la voix du rossignol, un chant presque surnaturel que nous avons entendu hier soir, le 16 janvier 2024, à la salle de l’Opéra Bastille, avec une dynamique excellente, une voix toujours brillante et assez douce, la voix d’un rossignol incroyablement puissant. Je sais que c’est assez banal à dire, et toujours difficile à décrire précisément notre admiration, mais je ne veux pas utiliser tous les termes journalistiques ici, mais plutôt partager mes impressions personnelles d’écrivain. Cependant, il est étonnant de voir comment cette soprano est capable de chanter des aigus, les tenant longtemps dans l’air, même si cela signifie ralentir la ligne mélodique. Après chaque aria chantée en solo, c’était un triomphe.
Netrebko a déjà chanté le même rôle, notamment à Vienne en 2017. Pour la performance actuelle, on pourrait dire la même chose que ce qui a été dit il y a plusieurs années : le timbre semble devenir de plus en plus beau, les tons graves sont extrêmement bien exécutés, les aigus et la précision sont impeccables, tout comme l’expressivité et la puissance vocale, toujours étonnantes, de même que les phrases musicales sont d’une beauté exceptionnelle. Un journaliste a écrit que “une telle symbiose n’a probablement pas existé depuis l’époque de Callas ou Tebaldi”.
Lors d’un concert, Netrebko a chanté Adrienne Lecouvreur à Berlin également. Ce concert n’a pas du tout plu à un journaliste français pour qui tout était de mauvais goût. Il ne savait pas si c’était à cause de plusieurs tenues élégantes, de mouvements incessants et superflus, des entrées et sorties des solistes, de moments artificiellement “joués”. Netrebko roulait constamment des yeux, faisait des grimaces. Selon le journaliste, un tel comportement était en contradiction avec le personnage d’Adrienne Lecouvreur, “tragédienne souveraine” selon Voltaire, célébrée pour son humilité, et la simplicité de son jeu.
Pourtant, Anna Netrebko n’a pas besoin de tenues luxueuses et ostentatoires, ni de surjouer les manières de diva pour séduire. Elle enchante avec sa première aria “Io son l’umile ancella” (je suis l’humble servante), avec son chant sensuel, plein et puissant, des nuances incroyables – ces pianissimo, dont elle est une vraie maîtresse -, et des aigus audacieux et formidables, et une puissance émotionnelle infinie.
J’admire depuis longtemps Anna Netrebko. Pour ceux qui ne la connaissent pas, elle est née en Russie en 1971, où elle a étudié au Conservatoire de Saint-Pétersbourg. Elle s’est rapidement fait connaître et a commencé à chanter dans le monde entier, notamment au Metropolitan Opera, à La Scala de Milan, à Paris, à Salzbourg, et dans d’autres célèbres métropoles lyriques.
Lors de la première à l’Opéra Bastille, le 16 janvier 2024, c’était à nouveau la voix jeune d’une diva exceptionnellement talentueuse, à qui la nature a donné l’un des plus beaux “timbres” de voix. Cette fois-ci, Anna Netrebko a clairement perdu pas mal de poids. Jusqu’à récemment, elle était plus que dodue, prétendant ne pas vouloir maigrir et perdre sa voix comme Maria Callas lorsqu’elle avait entrepris un régime strict. Pendant un certain temps, au début de la guerre russo-ukrainienne, la diva n’a pas condamné l’invasion de la Russie en Ukraine, et les opéras occidentaux ont annulé sa participation. Ensuite, elle a reconnu être contre la guerre, et depuis lors, les Russes lui ont interdit de chanter chez eux.
Bien que la musique elle-même de l’œuvre d’Adrienne Lecouvreur ne soit pas toujours séduisante, comme c’est par moment le cas avec toutes les opéras, écouter Anna Netrebko a été un événement que je me souviendrai toute ma vie. En espérant que ce ne soit pas le dernier. Tous les autres interprètes, bien que généralement bons, étaient dans son ombre. Son mari, Yusif Eyvazov, m’a semblé cette fois-ci moins impressionnant que lors des précédents concerts où il avait participé avec Anna Netrebko. Après chaque aria en solo, les applaudissements pour Anna ont duré très longtemps. À la fin, elle a bien sûr triomphé. Tous les interprètes ont généralement été applaudis, sauf Eyvazov, pour qui certains ont applaudi tandis que d’autres criaient en signe de désapprobation. Deux de mes voisins en particulier.
Quoi qu’il en soit, il était très agréable de s’éloigner des médias français, agréable de vivre un événement exceptionnel ce qui devient de plus en plus rare quant à l’art en général en France aujourd’hui. Cependant, il était difficile de ne pas penser aux enfants de Gaza qui meurent à cet instant même, tandis que près de trois mille spectateurs applaudissent avec enthousiasme la glamoureuse Anna Netrebko – des enfants qui n’ont jamais vu quelque chose de pareil et certains d’entre eux ne le verront peut-être jamais. Triste contraste.
Enfant, j’allais souvent à l’Opéra de Sarajevo. Plus tard, j’entendais mes compatriotes dire :ces représentations bourgeoises disparaîtront bientôt ! Non, elles n’ont pas disparu, malgré de nombreux bouleversements, agressions, guerres. Au contraire, elles semblent de plus en plus à la mode. Anna Netrebko chante comme les Beatles dans les stades et s’est surtout fait connaître lors d’un concert à Moscou il y a de nombreuses années, où elle a chanté avec le regretté et excellent baryton Hvorostovsky, dont la performance a été diffusée sur presque toutes les chaînes de télévision du monde.
1,809 total views, 2 views today