Goli život
Adam Zagajevski u jednoj svojoj pjesmi kaže
Da se moramo zadovoljiti tijesnom ćelijom zatvorenika
Paučina je prekrila gradove, metropole, države
u stvari prekrila je sve ono što se zove kućom, domom
a sve je to protkano čežnjom da jednom je sve bilo ili će nekada biti drugačije
Izložena su naša tijela, ogoljena, decentralizovala
Moj sagovornik kao da diše dok putujemo ilegalno njemačkim planinama
Kao da kaže, nagni se
I ja se naginjem
I upadam u spore oči, kao Alisa spavam u padanju
Čujem kako kaže da izlaza može biti, a može i ne biti
Ostaje nam samo molitva
Bog će poravnati račune
On nije mrtav kao što kažu
Nije čovjek mrtav
Uzdahnem i pitam se jesam li čovjek, jesam li već mrtav?
Držim dah i vraćam se najbližoj zvijezdi, možda prašini
Mrtva je Evropa, mrtva je Amerika,
Na Istoku ubijaju tijala, na Zapadu dušu
Zar to nisu mitovi, sve te unije, sva ta priče o napadanju, nenapadanju
Jebote kao čikci smo u nekoj igrici koju smo kao djeca igrali, sjećaš se??
Pokušavam da se sjetim, ali stalno osjećam kako me diraju grube šake policajca
U koji od se kaput se zakopčam, još uvijek sam go i tresem se od straha
I gdje idemo, prigrliti smrt?
Rastapam se u nepreglednom horizontu, tkivo je meko, venama protiču vesele materije
Povijest je šizofrena ploča koja traži dobre robove.
Čovjek je neprevarena povijesna ideja, koju bi trebalo razumjeti na svakom jeziku.
Ili barem bi se moglo misliti tako
Tamo ćemo valjda uspjeti, ako uspijem dovest ću ženu i djecu
A ti možeš neku naći, neku Njemicu
Počinje da se smiješi, a zatim naglo zaustavlja pokrete usana
Koji ti je vrag, nije sve tako crno, ne daj se, drži se!
Udara me po ramenu
Ispred nas cvijeće zla opjevava svoje prepjeve
Raskitilo se dok hvatamo pogledom sjenke predvečerja
Čas mi se učini da vidim svoju majku, svog oca, svoju kuću
Sramežljiva crvena zraka sunca nagovještava da više ničega nema
Prizor bliskosti
U svom crnom kaputu s dubokim džepovima ponijet ću stotine malih bijelih dugmića.
Čovjek kojem se sazviježđe ukliještilo među očnim kapcima
Plakat će nad propalom maternicom tame na uglu naše ulice,
Prići ću mu sa željom da napišem pjesmu o bliskosti
tik ispod sjene koja ljuljuška noge na Mjesecu i porađa bol
Spojimo sve krajeve svijeta i dobit ćemo poraz
Kaže dok mi prstima dodiruje oči, nos, usne, jezik
Ostat ćeš sama i bez krika
Alef je umjetnik koji više nema šta reći, reći će prije nego mi zaspi u krilu
Moje se oči ne mogu zatvoriti.
Moji dugmići su se zalijepili na umornu galaksiju
Izmišljena naša djeca veselo s prozora posmatraju neobični prizor bliskosti.
Smrt gospođice Virđinije
Rekonstrukcija smrti gospođice Virđinije, nalaže da se njeno tijelo
Sastavi od raznobojnog kolaž-papira
Da joj se umjesto očiju ugrade dva mjeseca iz bašte
Da joj se umjesto kose stavi plava svjetiljka
Da joj se u ruku da crna olovka
Ne plaši se, sama će sebi nacrtati usta
Bit će crna i iz nje će izlaziti proljetne ptičice
Koje su zaboravile proljeće
Pisat će pisma po jezeru slovima savršeno preciznim
Kao što je opraštanje od zalaska sunca
Nikada ljepše neće moći izreći odlazim
Kao da je za okruglim stolom uredno sjeckala riječi od koji su nastajale pjesme
Taj joj je koncept uvijek bio sanjiv i nedostižan
Kao svi gradovi i jezici koje nije poznavala
A koji su se skvrčili u rumenilu njene uplašene rodnice
Virđinija, zapuhao je vjetar i za tvoju kolaž-kožu su se zalijepili ostaci kućnog i šumskog
bilja
Smrt je postala samo jednostavna bilješka
Dragi, godinama puštam da me siluju mračni atomi egistenzijalnog nemira
Medeja čeka da se otvore vrata
Medeja, tebe muž zove Medena, kada zatvara vrata kuće
Tebi je jasno da su ratovi obrnuto proporcionalni pupoljcima na tvom jeziku
I da se njegovi koraci broje do beskonačnosti
Dok se za tvoje medeno tijelo lijepe preplašene sekunde
Ti si napela kožu do bezbroj minijaturnih eksplozija
Sve stvari oko tebe, jadna su, pobožna, ponekad mrka djeca
Koju hraniš rozim riječima s primjesom dijalektičkih šupljina
Iako ne znaš da je smrt davno došla po njih
I da nema potrebe da ubijaš iz straha ili užitka
I da ti ista prijeti pepeljastim kostima
Bože, kako ti mrziš izgled ljudskog skeleta!
Kada legneš pretvaraš se u jedan nepomični
I tada se sjetiš kako je bilo glupo vrijeme kada si mislila
da je najljepše okupati se, leći u nebeskoj spavaćici na mekani oblak
Medeja, tebe muž s povratka ne zove nijednim mogućim imenom
Ti krpiš od praznih ljuštura gramatičke nepoveznice
Kako bi mogla oživjeti svoje pravo tijelo u ogledalu
I riješiti se geometrijske figure priglupe žene koja čeka
Izbaciti iz sebe osjećaj da će se sve riješiti iznenadnim smrtima
Usamljenih sedmica koje su se nagomilale kao papiloni po tvom trbuhu
Medeja, zapravo, nijedan muž nije otvorio tvoja vrata
Ni iz jednih pepeljastih kostiju nije iznikao cvijet koji bi ubrala
Dovoljno si dugo zaustavila vrijeme da si postala statua
Iz koje se proteže ruka smrti
San
Sanjala sam da sam rođena prije ljubavi
Da mojom sobicom lebde bijele kugle sitnih očiju
Nisu mi dale da postanem veća od njih
Sanjala sam da postajem ptica i da me nije
Briga što ne mogu uhvatiti vodu
Niti što nikada neću postati drvo
Sanjam da ubijam svoje nesretne kćerke
Raspoređene po uglovima svijetle sobe
ispunjene tamnim krvotocima
Ispred vrata sobe stajala je majka
Govoreći kako sam zla
Kako trebam biti zahvalna, sretna što imam dom pun ljubavi
Umjesto šta je to ljubav, upitala sam je zašto nikada ne uđe
Jezik
Kuda si krenula tako sretna
To je jezik ružičast u kojem mašeš ručicama
Tankim i bijelim oblacima mašeš
Kada dođeš iz daleke zemlje, negdje sa Sjevera
Posjetiš svoj grob i okačiš zastavice slobode
Livade su rebra tvrda i kvrgava
Potrgat će sve tvoje nevinosti
Nećeš razumjeti kada kreneš bježati od sebe
Tvoja haljina je raspukla tačno tu gdje miriše srce
Tu se slijeva strašilo noći pretvoreno u gaženje
Po pustopoljini u noćnoj tišini
Tu nema ništa
Osjeti
Zašuti
Tu nema ništa
To što se držiš rukama za bijele žice
I treseš ih da izađeš, da izađeš sretna
Tamo nema ništa
Tu ništa ne govori
Tu ne govori jezik
Tu se grob pretvorio u misao
Emina Đelilović-Kevrić (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici.
Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016), zbirku kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021), zbirku poezije “Moj sin i ja” (Planjax, 2021), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the boy Adi and computer“ (Stockholm projekat 2023), “Kratke priče o pokušajima izbavljenja” (Vrijeme, 2025), zbirku priča za djecu pod nazivom “Pisac pred sudom i druge bajke” (Off-Set, Tuzla, 2025) Članica je P.E.N. Centra BiH. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.
