S francuskog prevela: Šuhreta (Šura) Dumanić
1
Iza zatvorenih roleta zora je prodirala na plažu. Svijetle zrake stidljivo su ukliznule u sobu na isprane motive podnih pločica, bacivši vrške svojih pruga na blijedo lice Feriel koja je bila u dubokom snu.
Nadia se pridiže i na trenutak zaustavi pogled, promatrajući je. Feriel je u snu zbacila tkaninu kojom je pokrivala sebe i svoje gole noge, ležeći na bijeloj plahti, u zadignutoj spavaćici. Raširenih ruku, lica uokvirenog buntovnim kovrđama, ona spava, daleko od svega. Njeno tijelo i disanje ispuštaju blagi miris. Razoružavajući miris djetinjstva.
Nadia ustaje. Navlači svoju odjeću.
Ona izlazi iz sobe. Tiho, sasvim tiho zatvara vrata iza sebe. Na vrhovima prstiju prolazi kroz nepomično polutamno dvorište.
Ukradeni trenutci njenih tajnih susreta s morem.
Za koji trenutak, u zraku kojeg udiše, sreća. Ružičasta sreća, s ponekim bjeličastim oblakom koji promiče tamo daleko, u rumenilu tamnih brda.
Već od prvog koraka ona se predaje valu osjećaja koji izazivaju na njenoj koži lagano ježenje.
Dovoljno je spustiti se i tu je plaža.
Pijesak se rasipa pod njenim nogama lagano je bockajući, sve dok ne izbije na pustu rivu nestalnih boja.
Pred njom more, još uvijek u izmaglici, skoro stidljivo otkriva sebe, teško se izvlačeći iz zagrljaja noći.
Nadia ide dalje. Pozdravlja sunce koje se rađa poput početka svijeta. Sama je. Usamljenija i slobodnija nego što je to ikada bila. Onda trči, raširenih ruku, poput sna o ptici koja probija prostor a da je ništa i nitko ne može zaustaviti. Njena raspuštena kosa leti oko nje, šibajući joj lice. Zbacuje suknju koja, namočena bijelim šuškavim valovima, otežana, sputava njen ludi trk. Dalje, još dalje! Do stijena! Do granice razumnoga, tamo gdje prestaje svaka volja! Onda ne može više!
Zadihana, pušta se da padne na pijesak, kojeg su noć, vjetar, valovi nanovo poravnali. Oslanja se na neudobnu i hladnu stijenu. Trenutak da se malo ispuše.
Ruševne kuće nasuprot moru, još uvijek uspavane i utihnule, zatvaraju vidokrug. Upravo toliko da se osjeti zaštićenom.
Čega, koga se ona boji?
Svakoga jutra strah, ali još jače zadovoljstvo.
I, sada lagano, ona se vraća u tiho jutro.
Iznutra vrata se silovito otvaraju ispred nje.
U blijedom svjetlu stoji Đamel, njen brat. Čekao je nju.
Gdje si ti bila?
Njegovo je lice poput mrlje još bljeđe u sjeni, ali ona jasno vidi njegove stisnute vilice, i čuje njegov prigušen, skoro nečujan glas.
Gledala ga je blesavo, bez odgovora. Kako može?…
Gdje si bila?, ponovio je.
Spustila sam se…samo dolje, na plažu…, promucala je šapatom. Tresla se, uhvaćena na djelu, deliktu slobode.
U njegovim očima čita sve što nije izgovorio, sve što nije imao potrebu reći. Ne može se nekažnjeno šetati sama na pustoj plaži tako rano! Da. Ona to zna! Ali, to je ono što pojačava njezino
zadovoljstvo: osjećaj hrabrosti pred brojnim zabranama koje zauzdavaju njezin život.
On se naglim pokretom povuče unutra, zatvori vrata i okrenu ključ, pa ga izvadi. Onda se udalji, drhteći od ljutnje koju nije umio iskazati. Kao i uvijek.
Stojeći pred ulaznim vratima vidjela ga je unutra, okruženog njegovom šutnjom i njegovom ljutnjom.
Ona sjede u jedan kut dvorišta i sklupča se čekajući dan.
Prepuna tuge i iznurena, zatvori oči. U ime kojeg apsurdnog, neshvatljivog zakona ona ne može nešto reći, učiniti? Uvijek mora imati na umu što se smije a što se ne smije. Pokoravati se onima koji žele upravljati njezinim životom: bratu, majci, i svima drugima. Živjeti pod pogledima koji sude, koji odmjeravaju, koji nasrću i kažnjavaju. Neprestane povrede koje su joj ponekad budile želju za borbom, ali su je uglavnom ostavljale povrijeđenom i ranjivom.
Malo po malo tišina se oko nje puni nevidljivim brujanjem. Preko tankog lišća bugenvilije okačene elegantno na zidu dvorišta, pojavila se jasno svjetlost, neizbježna pobjeda zore nad tamom.
Majka će ustati za koji trenutak, otvorit će vrata njene sobe i iznenaditi se što je tako rano ustala. Ona će onda postavljati pitanja. Sve što izlazi van uobičajenog ovdje brzo postaje sumnjivim. Njenoj majci trebaju smjernice da bi upravljala svojim životom.
Nadia se podiže kako bi se vratila u svoju sobu.
Ništa nije poremetilo nevine snove Feriel koja je sve prespavala. Mora ih sačuvati.
Tiho, nježno, Nadia prebaci preko nje svučeni pokrivač.
2
Smešteni su u maloj kući koju je ujak iznajmio preko ljeta. Cijelo ljeto na obali mora! Skoro kao san! San, tako krhak da se ujutro jedva usudi otvoriti oči i prozore ka neobuhvatnom i plavom beskraju mora i uskomešanog neba.
Svakoga dana, otkako su ovdje, isto blještavilo, ravno u oči, ravno u srce!
Mala kućica na samom početku seoca: četiri sobe ukrug dvorišta kojima vode skoro skrivene stepenice uklesane u jednoj stijeni. Četiri potpuno opremljene prostorije. U sobi koju dijeli sa svojom sestrom Nadia spava na tlu, na jednom madracu.
Dovoljno je sići i naći se na plaži.
Sjesti na mjesto gdje pijesak ne žari ispod stopala, tamo gdje zamiru valovi, čije prskanje ponekad zahtijeva da se povuče.
Nikad, nikad se ne može zasititi.
Tu je Salim. Posvuda šeta svoje vitko, nespretno tijelo petnaestogodišnjaka, željno svježeg zraka. Boraveći na zraku i svjetlu, rastao je naočigled, poput biljke koja je pronašla svoj prirodni ambijent.
Tu je i Feriel, mlađa sestra, sva u neobuzdanom skakutanju i razdraganosti. Njeno tijelo preplanulo od sunca, teško se oslobađalo dječjih bucmastih naslaga. Brzo je naučila plivati, kao da ništa drugo nije radila čitavog života.
Potom, tu je i drugi brat, Đamel. Ta pritajena sjena koja nečujno prolazi kroz njihove živote…
3
Noću, otvorenih očiju, Nadia osluškuje. Sluša more.
More se propinje ka njoj poput lagane želje. Dahtanje. Valovima ritmično udara u njeno tijelo, ljuljuškajući je kao prvih dana. I dalje, i dalje.
I kada konačno utone u san, more još uvijek ljuljuška njene snove.
Ujutro, sunce silovito oblikuje vizure njenog vidika, raspršuje odmah izmaglice, razgoni jutarnje oblake. Apsolutno savršenstvo neba koje bi otjeralo svaku nejasnoću, uranjajući tamo u daljini u more, miješajući se s njim u savršenom sjedinjenju, tako snažnom da je to skoro bolno.
Ona sjeda pored vode i gleda s bolom u očima, na široko, blistavo more.
U maloj potpuno bijeloj kući uklesanoj u stijene gore, baš iznad mora, Nadia želi zaboraviti. Sve zaboraviti. Svoj život do sada. Sve što je razdire i što je sputava.
Prije svega taj rat koji ne usuđuje izgovoriti svoje ime, mnogo strašniji nego onaj drugi, onaj pravi, u kojem je neprijatelj neskriven, pa se s njim otvoreno suočava. Ta mračna lica puna mržnje na ulicama, na kućnom pragu. Mòra koja probada srca dolaskom noći i kada sviće, zaustavljajući dah. Crne koprene koje bi htjela zbaciti sa svog života. Smrt. Svaki dan obavještavaju o mrtvima, svaki dan odlazak na groblja.
Zaboraviti! Ona, Nadia, ima osamnaest godina, i želi živjeti. Živjeti svojih osamnaest godina protkanih nestrpljenjem, neodređenim željama koje izmiču. Napuniti ruke titravim svjetlom
ovih dana, laganih, zlaćanih, prozirnih na vrelini, u sreći jednog drugačijeg ljeta.
Zaboraviti uzduh vlage u njihovom stanu. Oštru simetriju zidova bez duše i ravnokutni namještaj.
Pustiti da u njoj titra ovo iščekivanje. Bez ideje odakle dolazi. To napeto i tvrdoglavo očekivanje. Pomalo poput mirisa jasmina koji krstari starim kvartovima grada, kada se u ljetnim večerima uzalud traži osvježenje iza zatvorenih roleta.
4
Alžir. Grad sa 1200 smještaja. Neki na periferiji grada.
Odavde, jedva se nazirući, more je tek nepomična, beskorisna mlaka, gdje brodovi zagubljeni u luci više ne sanjaju putovanja.
Za one u gradu, ljeto je nerazdruživi blok dosade i vreline zajedno. Dosada se protegne dužinom cijelog beskrajnog dana, nikakav pokušaj ne može je pomutiti i nikakav dašak zraka rastjerati.
Dani se nižu, potpuno slični, kada se ne otvaraju prozori, kada se ne vidi sunce koje se očajnički razvlači nad gradom.
Alžir, uvijek tako bijel, pada u inerciju pod nepodnošljivim plavilom neba.
Alžir se sada pojavljuje okružen tenkovima i vojnicima u odorama. Alžir započinje dan bukom detonacija koje cijepaju tišinu njegovih noći.
Danju, oni u gradu zauzimaju prazne prostore oko zgrada. Prašina, kamenje i otpaci. Dobavljanje vode između dvije nogomete igre. Ubijamo vrijeme, govore, ništa drugo do ubijanje vremena.
Kasnije, kada nastupi policijski sat oni se povlače u tamu smrdljivih prostora iza stubišta. Pokušavaju progurati noć i strah kroz šalu i smijeh. Nadia ih koji put čuje iz svoje sobe. Poneko zasvira na gitari, prigušeni refreni. Odgađaju što je više moguće trenutak kada se treba vratiti u malu sobu, previše mračnu, punu neiskazane srdžbe majke koja ih ne sluša – koja ih odavno ne sluša, i nerazumljive i grube ljutnje oca, koji s njima ne razgovara- koji odavno s njima ne govori.
5
Izgubljena na razmeđu dva svijeta koja su sada sukobljena, tko je ona?
Može li izreći svoja htijenja, ono što želi biti?
Može li to, skrivena iza svih slojeva koje je prinuđena navući? Govoriti, smijati se, koračati, oblačiti se na svoj način…
Stalno, posvuda je pod pogledima, pod težinom pogleda. Opsesivno.
Reći kako bi htjela biti živa bujica. Ali, ona nikada nije doživjela bujicu. Ona poznaje samo nemir i izloženost…
Poput cvijeta maka, bulke, skrivena u travi. Kudeljni smotuljci sve dok jednom ne dobiju latice. Grimizne, krhke haljinice od svile, koje ostavljaju na prstima tragove mekosti.
Možda još i ono prostranstvo pijeska jedva obilježeno puhanjem vjetra, otiskom stopala. Samoća.
Što ona voli?
Ona toliko voli svoju zemlju da, dok izgovara njeno ime, na usnama osjeti opori gorući okus pijeska i sunca.
Suze.
Što su učinili njenoj zemlji…
Malena, tako mala, izgubljena usred obnove okamenjene prošlosti, koju čudno odjeveni mantijaši, grabežljivci nastoje uspostaviti, mačem i nožem, naoštrenim njihovom mržnjom, neutaživom i razarajućom.
Živjeti!
6.
U tišini utihnulih jutara Nadia zatvara oči. Sjeća se.
Uspomene, pojavljuju se slike što se iz nepoznate dubine odbijaju o zidove njenog raznježenog pamćenja.
Bila je to jedna druga kuća, u drugom selu. Njenom rodnom selu.
To je bilo prije. Prije smrti oca.
Bila je to velika kuća, i ona bijela. U sigurnost visokih čvrstih zidova poput bedema.
Odrazi neba probijaju se kroz zlatnosmeđu vinovu lozu koja se nadvija iznad unutarnjeg dvorišta. Nježnost koja obavija svaki trenutak njenog života. Prije. Kada se u osmijehu njenog oca iscrtavala mirna sigurnost onih koji su znali da su voljeni.
Tišina dugih siesti prožima tiha šaputanja i prigušeni smijeh. I iznenada, u trenutku kada se prva sjena pojavila na stubištu – oh! to sporo puzanje! metež, vika. Žene izlaze iz soba gdje su se bile zatvorile. Kante s vodom, izvučene gore na greben iz dubokih bunara, bile su pobacane na užareno kamenje dvorišta.
Djeca su se naguravala u nadi da će dohvatiti koji gutljaj osvježenja prije nego što ih njihove užurbane majke izgrde. Brzo stavljaju na tlo ovčje kožice, velike našivene tkanine, a potom iznose velike bakrene tacne-poslužavnike sa šalicama čaja. Iz kuhinje se, još prigušeno, izmamljuju sasvim pomiješani mirisi mente i kave, toplih umiješanih kolača, za čije se komadiće svađamo.
Kako nas je bilo puno u toj kući! Još i više tijekom vjenčanja i rođendana, koji su se smjenjivali. Obiteljska kuća se napinjala, pod pritiskom iznutra. Jedino što je ostalo netaknuto bilo je dvorište popločano bijelim kamenom, uglancanim dječjima trčkaranjima.
7
Njena majka sjedi na svježim podnim pločicama. Sama. Zahvaćena mrtvilom, zaboravila je da sanja.
Čak i vrijeme ovdje drugačije teče.
Ona čeka.
Nepromijenjeno strpljenje ovih žena koje ne mogu ništa drugo do čekati.
Ona sada čeka svoju djecu. Nadia, Salim, Feriel. Trebaju se vratiti s plaže. Dvorište se puni vriskom, smijehom i pijeskom. Oni će se svađati oko cijevi sa česme, da bi isprali stopala čistom i hladnom vodom. Naguravat će se u kuhinji, gladni, spremni izjesti sve što im dopadne šaka.
Kasnije će doći drugi sin, Đamel. On će prijeći dvorište bez i jedne riječi, bez i jednog pogleda, i zatvoriti se u svoju sobu, odakle ne izlazi do vremena za molitvu.
8
Smrt njenog oca bila je za nju prva bol, prva rana.
Imala je osam godina. Jedan grubi, suhi glas opisivao je događaj koji se zbio. Glas njene majke možda – Nadia se toga ne sjeća.
Iste riječi, stalno.
Njen otac. Krenuo je kući jednog lijepog sunčanog dana u proljeće. Nije vidio ludi galop konja koji je išao ususret vozilu. Poludjeli konj udaran otraga, propeo se na auto, upravo iznad… Nije ga vidio.
Lom. Blještavilo prskanja stakla na suncu.
Lom prekinutog života.
Smrt, to je dugački krik koji je zaparao bistrinu proljetnog popodneva.
Ona je lice njene vlastite majke, izbrazdano suzama i krvavim ogrebotinama.
Ona je uskomešana gomila oko nejasnog oblika položenog na tlo, prekrivenog bijelom tkaninom. Oblika za koji su joj rekli da je njen otac…
Vrištanje, vrištanje u jedno vedro proljetno popodne.
Ona je mala djevojčica koja je izgubljena i zapanjena. Koja se suočila s očajem i krutom šutnjom muškaraca koji su na ramenima nosili dugački odar u bojama proljeća.
Glasovi koje nije mogla više slušati, koji su molili.
Mirisi kuskusa. Žene u zadimljenim kuhinjama.
Okoštala sjećanja, čiji šiljci i dalje šibaju njene snove.
9
Slike s plaže.
Navike se nastavljaju. Obiteljske. Skoro svakog dana u isto vrijeme. Ujutro i poslije podne.
Ustaljeni rituali : njen suncobran stavljaju na isto mjesto kao jučer, na isti način razmotavaju prostirke, i otvaraju stolice prije postavljanja.
Svi ovdje dijele isto ljeto i bez sumnje istu želju da djeluju kao da se ovdje ništa ne može dogoditi. Neobično očekivanje pri pogledu na policajce koji se u uniformama svako malo pojavljuju na plaži.
U vodi tijelo ponovo nalazi lakoću, zaboravljeno zadovoljstvo. I čela se još više nabiru pod jakim svjetlom sunca.
Govori se sada uobičajenim riječima, o šalama, običnim stvarima- uvijek dobrim, o temperaturi vode. Djeca, pod budim i opreznim očima majki ili starijih sestara, otimaju se za loptu, prskajući se i vrišteći.
Odavde se ne čuju plotuni ispaljeni iz oružja, krikovi, jecaji onih koji padaju pod suncem. Negdje. Možda ne tako daleko. Vraćaju
se tek kada sunce, spremajući se na počinak, počne bacati crvene fleke po mirnom licu mora.
A kada zadnje zrake sunca pređu preko mladih djevojaka u kupaćim kostimima, dignutih glava, lijepih i vedrih, valovi se upiru otiscima njihovih stopala.
Sa svih strana uvale nadvijaju se stijene poput lukova.
10
Molim te, ispričaj nam priču…
Njegov glas u svježoj sjeni dvorišta nije drugo do dugački šapat. Njegova ruka se gubi u gustoj kosi Feriel koja je upravo zaspala, uljuljkana laganim milovanjem.
Nadia govori. Kakva je to nagla nostalgija protkala njezin glas, čineći da se njene riječi kidaju na izlasku iz stisnutog grla? Ne zna da li majka sluša. Samo su još oči Salima, koji je sjedio na petama, svijetlile usred tišine.
Nikakav zvuk ne dopire iza odškrinutih vrata sobe u kojoj spava Đamel. Možda on ne spava. Možda se u mislima vraća u sjećanja nekadašnjih dana, zatrpanih gomilom novih događaja…
Molim te, ispričaj nam neku priču… To se također stalno ponavlja.
Komad prekrivača prebačen preko jednog stola postao je zid njihove kuće. Njihov kutak. I tu, poput staklenki poredanih jednih pored drugih, u mraku i toplini njihovih nepomičnih tijela, oni slušaju. Nadia pred njih razmotava leteći tepih i oni se ukrcavaju. Izvan vremena. Izvan prostora na koji je sveden njihov život. Riječju, ona razmiče prepreke i oslobađa svoju maštu, slijedeći blistavi i čarobni svijet, odakle će se vratiti zaslijepljeni.
Od malih nogu ona je osjećala, ona je znala moć, snagu, privlačnost riječi, koje pronalazi danas, jednostavno, lagano. Kao i prije. Kolikogod to neprestano tražili, ona je smišljala priče za njih.
11
Opružena na suncu, Nadia tone u toplu obamrlost.
Bez volje za pokretom, za otvaranjem očiju, samo da ništa ne ometa ovaj trenutak.
Olakšanje.
Na njenom tijelu, na koži – sunce, želja za sagorijevanjem. Dalje, žamor glasova, zapljuskivanje valova. Duboki, zaglušujući glasovi kao da su zatvoreni u školjki.
Feriel se povremeno pojavi pred njom. Samo na koju sekundu a onda nestaje u užarenom pijesku. Njena radost pršti u tisuću sitnih nezasitnih brzih vrtloga.
Njena majka nikada ne silazi na plažu. Tek pokoja pogrdna riječ silazi s njenih usana. Ona ne nalazi pravu riječ da ukori razvrat tih polugolih tijela izloženih suncu i pogledima drugih u ovim vremenima ponovno razgorenog, proklamiranog vjerskog žara.
„Da tvoj ujak Omar nije inzistirao…“
Ona gunđa, zgranuta i skoro ljuta jer ne može, jer ga ne umije odbiti. Pa to je njen brat, njen stariji brat!
Ona ulazi i izlazi iz kuće marljivošću mrava. Treba, svakog dana, oprati s puno vode stare ispucale pločice u svim sobama, prozračiti, izbrisati zidove, pomesti zrna pijeska koja škripe pod nogama. Ona ulazi i izlazi bez stanke. Kakvom žurbom su obuzeti njeni koraci? Svaki dan započinje iscrpljujućim baletom.
Ona zastaje, vraća na čelo maramu koja je skliznula, uzima krajeve svoje dugačke haljine i zakači ih za pojas, i krene za svojim poslom u kuhinji.
Za to vrijeme, opružena na pijesku, Nadia zatvara oči.
12
Kraj je tjedna. Oni koji odmaraju preko ljeta dolaze u valovima. Ljetni su to gosti drugačije vrste.
Dolaze rano ujutro uz veliku buku svojih zagušljivih i prašnjavih automobila, osvajaju cijelu plažu.
Tijekom dva dana plaža pripada njima. Silaze iz okolnih sela, oni zauzimaju mjesta odmah uz more. Oprezni. Oboružani torbama, tranzistorima pažljivo umotanim u plastiku, sunčanim naočalama, oni osvajaju mjesto sigurnošću onih koji znaju da su svugdje kod kuće.
Kreću se samo u grupama. Mladići, oni još mlađi, koje ponekad prate djeca. Dječaci uglavnom. Poneka djevojčica, još premlada za brak.
Boje njihovih dugih, šarenih bermuda, na kockice, za koje vjeruju da su u trendu.
Mnoga su zadovoljstva na plaži.
Pogledom na djevojku koja prolazi, pojačava se njihova želja pod pulsirajućim teretom frustracija skupljanih tijekom dugih maštanja u samoći, sjaj njihovih očiju se pomuti.
To su isti oni koji zabranjuju bilo kakav izlazak svojim ženama ili sestrama, iz straha da ne pobude požudu njima sličnih.
Uplašena zbog jedva prikrivene požude koju je mogla pročitati u pogledima što prate svaki njen pokret, Nadia se odrekla kupanja u te dane.
Kasnije se odrekla izlazaka iz svoje sobe.
Prve sjene, prve prisile. Poput nekog poziva na red, prijetnje neba, tako plavog.
13
Nitko ne želi odgovoriti na njena pitanja.
Ne možeš promijeniti svijet, odgovarali su. Kao da je već samo postavljanje pitanja uznemiravalo ljude!
Tako i u razredu, jer ona je htjela sve znati, razumjeti, uznemiravala ih je. Prvo u osnovnoj školi, potom u srednjoj. Morala se povlačiti, zatvarati. Biti u liniji. Ona je veoma brzo shvatila što je najbolje – treba povratiti, poput loše probavljene hrane, s istim gađenjem, sve što su je učili. Ništa drugo. Tek biti u skladu s onim što se od nje očekuje.
Tako je prošla kroz sve faze, sve do diplome. Sve skupa s čestitkama u njenom školskom svjedočanstvu.
Pravi će odgovor morati potražiti drugdje.
Sama.
14
Oko nje su se formirale grupe.
Dječaci i djevojčice. Zajedno. Njihovi pogledi, njihovi pokreti, njihov smijeh odzvanja poput izazova, drsko. Jedan se mladić udaljava. Malo poslije jedna djevojka. Njihove prikrivene, neodlučne geste… oni će se naći tamo, ispod stijena, s druge strane kupališta.
Snažne slike, tako slatke, pogotovo zbog straha koji ih obavija i prožima.
Nadia ne poznaje nikoga. Silazi sa Salimom i Feriel. Oni je ubrzo napuštaju, nestrpljivi za igru, nestrpljivih pogleda, ruku, života, nestrpljivi za pijeskom, vodom i svjetlom. Dok se ne iscrpe.
Ona najčešće ostane sama.
Dugi sati lijenosti i obamrlosti.
Poneki ulazak u vodu radi osvježenja kada joj sunce prejako prži kožu.
Feriel ima prijateljicu: Imene. Već nekoliko dana to je njena velika ljubav. Djevojčica koja joj je slična. Živahna i nasmiješena kao i ona. Tamne oči koje dominiraju licem. Kosa izblijedila snagom sunca.
Svuda idu zajedno. Drže se za ruke i kad skaču među valove. Razdvajaju se i ponovo nalaze u zlaćanim vodoskocima njihove bezbrižnosti.
Feriel i Imene. Imene i Feriel. Iste.
„Ona stanuje gore; vidiš li tamo, onu veliku bijelu kuću sa puno drveća okolo?“ Feriel pokazuje kuću utonulu u ogroman vrt čije je drveće skrivalo i jedan dio pročelja.
A onda navečer, Feriel je pozvana kod svoje prijateljice. Toliko je nastojala, preklinjala, da je majka najzad morala prihvatiti. Teška srca.
Sretna, ozarena, Feriel otvara vrata i izlazi. Vraća se prije mraka, to je obećala majci.
Nadia je gleda kako odlazi, njen nježni lik koji pleše po cesti. Nadia to još ne zna, ali ovo je trenutak kada počinje njena priča.
15
Proteklo je više od deset godina kako Nadia nije vidjela svoga djeda, otkako nije prešla preko praga velike kuće u kojoj je rođena. Nikada im on, djed po ocu, nije oprostio odlazak. Jer, oni su jednog dana samo pobjegli.
Ugledala ga je kako stoji ispred portuna. Duga tunika i bijela marama, besprijekoran. Najstariji od viđenijih ljudi u selu. Uvažavan do strahopoštovanja, slušan od svih.
Kada su polazili nije je ni pogledao, dok se pripijala uz njega kako bi ga poljubila. I okrenuo je glavu u stranu, ne pogledavši kad je krenuo automobil kojim je ujak došao po njih… Nije uočio znakove koje mu je cijelo vrijeme Nadia davala, čučnuvši iza automobila. Nije razumjela zašto.
Nepodnošljiv rastanak.
Kad god bi majka opisivala taj dio njihova života, Nadia bi ustajala i odlazila van.
Njezina majka priča. Ona se sjeća maltretiranja, ponižavanja, užasa koji je postao njezin život nakon smrti muža. Stavljena u rang kućne pomoćnice da bi mogla ostati, ona je trpjela sve nedaće bez riječi. Podnosila je svoje arogantne snahe, snažne zbog podrške njihovih muževa. Bez muža, žena je ništa. Ona govori o svom dugom zatočeništvu, o despotskom ponašanju djeda – s poštovanjem ga i dalje oslovljavajući sa sidi.
Sve do dana kada je njen stariji brat Omar – neka ga Bog blagosilja i sačuva od svakog zla! – nije izvukao iz te obitelji koja više nije bila njena. Oslobođenje, veli ona.
Nadia se ne sjeća maltretiranja i poniženja. Možda ih je pokopala u najdubljim i najnepristupačnijim dijelovima svoje memorije.
Ali znao je djed, taj strogi i šutljivi starac, ublažiti prema njoj svoju grubost. Sretala ga je ponekad, možda i prečesto da bi se moglo reći kako je to samo slučajnost, na putu za školu.
Bilo je između nje i djeda, sjeća se i danas, jedno čudno sudioništvo, neki tajni sporazum, znan samo njima.
Ona bi mu dala svoju ruku i onda su hodali zajedno. Često bi se zaustavili ispred velike knjižare u glavnoj ulici, i tu bi joj on rekao neka od svih lijepih izloženih eksponata u vitrinama izabere nešto što bi željela. Ona bi izabrala bilježnicu, knjigu, olovke, koje bi brzo skrila u svoju školsku torbu, da izbjegne mnogobrojnim gramzivim rodicama i rođacima.
Zbog njega ona zasigurno ima taj isti osjećaj svaki puta kad uđe u knjižaru, svaki puta kad otvori neku knjigu. Djed nikada nije išao u školu. Njegov otac, koji je odbijao svaki utjecaj zapadnjaka na obiteljski život, bio mu je to zabranio. Poslije se od ranih dana pridružio otporu. Međutim, on je imao veliko poštovanje prema znanju, prema pisanoj riječi!
Ona ga je slušala, sretna samo da bude s njim, da ga čuje kako govori, skakutala po cesti.
A poslije, koliko je patila zbog tog preseljavanja! Poput kukca uhvaćena u zamku, udarala je u zidove malenih soba, kamo ih je bio doveo ujak Omar. Osjećala se izdanom, dvostruko. Prvo od svoga oca, čiju je smrt osjetila kao neprihvatljivo napuštanje. Poslije od svoje majke. Zbog nje je bila odvojena od osoba i mjesta koji su za nju bili dragocjeni.
Ne, nikada snažno svjetlo Alžira nije nadomjestilo bistru i nježnu treperavost žaruljice, upaljene svake večeri na vratima jedne kuće koja više nikada neće biti njena.
16
Može li ona reći tko je njezin brat? Može li pronaći riječi?
Kojim riječima opisati šutnju? Jer, on nije do šutnja, njezin brat. Mrak i tišina. Ponekad se razjari, sijevne poput munje. Visok je, mnogo veći od nje. Mršav. Nevjerojatno. To je jedina stvar zbog koje je majka očajavala.
Nježan, rekla bi majka, ruku i pogleda s vidljivom željom da ga pomiluje, da ga zaštiti? Zaštiti? Bi li umjela?
Tek iznikla, rijetka brada zadržavala se poput pahuljaste sjene na još uvijek nesigurnim obrisima njegova ispijenog lica. Sjena prošarana područjima svjetla, sjaj njegovih duboko ukopanih crnih očiju.
Zatvoren, zakočen. Sve usamljeniji. Sve udaljeniji. Definitivno i neizostavno uvjeren da je ono što su mu neki rekli ima biti jedina istina, jedina pravda, pa i kada bi zbog te pravde trebala umrijeti nevina bića.
17
Od sada je Feriel svake večeri kod Imene. Svakog dana ostaje malo duže. Dani su tako dugi.
U tihom dvorištu svjetlost iscrtava prelijepe točkaste motive na blijedim zidovima, potom se lagano povlači, kao da žali.
Tišina. Tišina koju jedva remeti šuštanje prevrnute stranice.
Nadia čita. Lagani povjetarac nanosi rese s ruba marame prema njenim očima i ona se zabavila njihovim vezivanjem na glavi. Prelijepi dezen njezine haljine još zadržava nešto svjetla koje titra ritmom njezina disanja.
Krhki trenutak, kao da je okačen o niti te se uskoro, kako piše u Koranu, neće znati je li dan ili noć.
Nadia ne voli riječ sumrak.
Pod njezinim napregnutim očima, riječi koje je nastojala pročitati postajale su tek nejasni znakovi. Crni, na bijelim stranicama.
Za nekoliko trenutaka, tisuće tijela će požuriti, stiješnjeni jedni uz druge, ne ostavljajući ni malo prostora gdje bi se moglo provući zlo, kako se govorilo, tisuće tijela okrenutih ka svetim mjestima klanjalo se ničice u prostorima za molitvu, obasjanim jakom svjetlosti,.
Moliti, oh da, moliti kako bismo se udaljili od sila zla.
Moliti, u ime Boga Milostivoga i Milosrdnog.
Nadia čita. Ne čuje glas mujezina.
Ona čita kao da moli, s istim mističnim zanosom, istim pažljivim poštivanjem, istim zaboravom sebe i drugih.
Nije čula kucanje na ulaznim vratima, sve dok nije postalo učestalo.
Oklijeva prije nego što će ustati. Skoro posrćući, kao da je zaslijepljena od jakog sunca, kao kad se izranja iz sna, morala je zatvoriti oči da se privikne na iznenadni mrak.
Na nekoliko koraka od ulaza stoji nepoznati mladić, koji zuri u nju. Nadia pritiska prekidač da bi osvijetlila ulaz.
Zaklonjena iza njega Feriel ulijeće u dvorište. On je još uvijek tu, stoji, i nastavlja zirkati u nju bez ijedne riječi. Nadia ga je gledala, oslonivši se rukama o vrata. Ona ne zapaža njegove crte.
Bosa je. Lagana struja zraka poigra se s njenom haljinom, i rese marame lagano zaplesaše.
Dobro večer, doveo sam vam Feriel, reče; bilo je već kasno pa sam odlučio dopratiti je.
Ona ne odgovori odmah. I već se okrenuo, bez zastajkivanja.
Hvala, uspjela je promucati nakon nekoliko sekundi.
On se već udaljio.
Ona ponovo zatvori vrata i lagano se vrati u sada osvijetljeno dvorište. Zašto ju je tako dugo promatrao?
Feriel, pozvala je. Dođi ovamo. Reci mi, tko je to?
On? To je Karim, Imenin rođak. Nekoliko dana je već kod njih. Znaš, nije me htio pustiti samu u povratku, jer se već mračilo. Mama nije ništa rekla?
Ne. Ništa. Ali nemoj više kasniti. Riskiraš kaznu slijedeći put!
Znam, ali kako je kod njih bilo puno ljudi, propustila sam paziti na sat. Je li se Salim vratio?
Feriel je već otišla, žureći da nađe svog brata, i ispriča mu svoje doživljaje toga dana, da se izbrblja o tom životu koji se tako obilno razlijeva oko nje.
Nadia makinalno razveza čvor svoje marame. Zašto je onako gledao? Trebao je… ali uistinu, mora da je izgledala smiješno u toj haljini… prava seljanka! Oslobođena kosa pade u valovima preko njezinih ramena. Ona otpuhnu kao da se oslobađa neobične preokupacije i … potpuno promijenjena, slegne ramenima.
Ponovno kucanje na vratima. Salim, bez daha, mokre kose, upade u malo dvorište, donoseći sa sobom dah živosti. Namignu joj suučesnički, stavivši prst na usta, prije nego što će diskretno nestati kako bi oprao noge i obukao se prije nego što se pokaže.
Nadia žuri odgovoriti majci koja je poziva radi zadnjih priprema večere.
Sve je na svom mjestu.
Sjeli su oko niskog stolića ne čekajući Đamala koji će uskoro večerati, sam, u kuhinji.
Maissa Bey
AU COMMENCEMENT ETAIT LA MER
Editions de l’Aube, 2016., France
Samia Benameur (rođena 1950.), poznatija pod pseudonimom Maïssa Bey, alžirska je pedagoginja i književnica. Rođena je u Ksar Boukhariju i predaje francuski u Sidi-Bel-Abbèsu u zapadnom Alžiru.[1] Godine 1996. objavila je svoj prvi roman Au commencement était la mer. Njezina zbirka priča Nouvelles d’Algérie objavljena je 1998. i dobila je Grand Prix de la nouvelle od Société des gens de lettres. Njezin roman iz 2001. Cette fille-là nagrađen je nagradom Marguerite Audoux. Godine 2005. dobila je Grand Prix des libraires algériens za svoj dotadašnji rad. Bila je suosnivačica izdavačke kuće Chèvre-feuille étoilée. Godine 2000. pomogla je u osnivanju Paroles et écriture, kulturnog udruženja alžirskih žena.
Djela: Au commencement était la mer, novel (1996), Nouvelles d’Algérie, stories (1998), Cette fille-là, novel (2001) Entendez-vous dans les montagnes, novel (2002); English translation, Do You Hear in the Mountains (2018), Surtout ne te retourne pas, novel (2005); English translation, Above All, Don’t Look Back (2009), Sous le jasmin la nuit, stories (2004), Bleu, blanc, vert, novel (2006), received the Cezam Prix Littéraire Inter CE, Pierre, Sang, Papier ou Cendre, novel (2008), received the Grand Prix du roman francophone SILA, L’une et l’autre, autobiography (2009), Puisque mon cœur est mort, novel (2009)
