S holandskog preveli: Goran Sarić i Goran Trkulja
Duhovi u Vojvodini
Noć je olujna, vlažna, tropska. Prozor otvaram širom jer želim da osjetim električni naboj izvana, a onda ga ponovo zatvaram iz straha da bi se munja, poput kakvog klatna, mogla uvući u sobu i za sobom povući čitav Hotel Moskvu, baš onako kako je prikazano na jednom od bajkovitih ruskih vitraža ovdje na stepeništu. Pred zoru se nebo iznad Beograda boji u ljubičasto, kao da se sva noćna vatra tu skuplja prije nego što se vrati suncu koje će dan, kao na roštilju, polako pržiti. Doručak je kraljevski – punim tanjir energijom, trebaće mi jer namjeravam da ponovo uhvatim nit bratstva i jedinstva i vratim se na traku koja spaja sve komadiće stare Jugoslavije, iako znam da već odavno nema jedinstva i iako je bratstvo u međuvremenu postalo zastarjela, beznadežno izgubljena riječ – ako je vjerovati određenim političarima.
Vojvodina je ime za sjever, za ‘kneževinu’, ime potiče iz 19. vijeka kada se Turci, Mlečani i Habsburgovci ovdje otimaju za vlast. Ko je odnio pobjedu? Turci, Slaveni, Mađari? Vojvodina će postati komad velike torte nazvane Jugoslavija, neraskidivo vezan za Srbiju ali istovremeno i mješavina manjinskih grupa, Rumuna, Rusina, Jevreja i Roma pridošlica svih strana svijeta. U fašističkoj Evropi prelazi u mađarske ruke pod čijom je vlašću bila sve do 1918. Poslije Drugog svjetskog rata Tito Vojvodinu opet pripaja Jugoslaviji, pa iako je imala isti autonomni status kao Kosovo na jugu, Vojvodina nikada nije pokazala separatističke namjere.
Vozim se panonskom ravnicom između kamiona, kroz pustu kako kaže karta, što je slavenska riječ za prazninu. Pusta je, ipak, sve prije nego pustara. Na mojoj staroj jugoslovenskoj karti, na ovom dijelu zemlje koji zovu žitnicom Srbije, njišu se polja žita. Ove će godine žetva biti jalova jer su srednjoevropske rijeke sve češće pogođene nevremenom. Šteta od poplava je vidljiva na svakom koraku: slomljeni suncokreti, iščupani borovi, mrtva žita, putevi zatrpani blatom.
Pored mene teče Dunav, pratiću ga sve do Novog Sada, a onda ću poći dalje, prema Hrvatskoj, ispraćen stotinama roda koje svoja džinovska gnijezda svijaju na uličnim svjetiljkama. Ovuda, do daljnjega, prolazi vanjska politička granica Evrope.
Panonska nizija (prema nekim kartama Karpatski bazen) zapravo je dno isušenog mora. Želim da, što je duže moguće, vozim pored Dunava koji je dugo predstavljao prirodnu granicu i Evropu presijecao na dva dijela. On nije lijep i plav kao u popularnoj melodiji Johanna Straussa, svojevrsnoj mirovnoj Marseljezi iz 1866. godine. On je plav ali plav kao pšenica, rekli bi Mađari i Jules Verne. Pročitao sam ovo u knjizi Dunav – biografija jedne rijeke Claudia Margisa. Žutoplav, smeđeplav, okerplav ili, jednostavno, mutan i blatnjav, što najviše pristaje onome što i sam vidim.
Usput zastajem u Novom Sadu, glavnom gradu Vojvodine, zovu ga i srpskom Atinom iako je potrebna prilično bujna mašta za ovakvo poređenje. Odlučujem da pokušam. U uzavreloj ravnici u kojoj je vojnička čizma ostavila jasne tragove, na raskrsnici moći i kulture, uz vodu – u ovom slučaju Dunav – uzdiže se Akropolj, Petrovaradin, izgrađen kao zaštitni bedem protiv „varvarskih“ Osmanlija. Mostobran, kolijevka otpora, tvrđava suverene vlasti i ljepote. Vozim jednosmjernom ulicom koja se kroz gradsku kapiju penje do brežuljka u pravcu Leopolda – ko je, do vraga, sad taj Leopold? Leopold je, saznajem kasnije, pripadao habzburškom visokom plemstvu, upravljao je Svetim Rimskim carstvom i bio djed austrijske primceze iz 18. vijeka, Marije Terezije, čija je strast za vanilijom učinila da je pola srednjoevropske arhitekture, od Krakova do Zagreba i od Beča do Ljvova, u nju bilo umičeno. Leopold je, dakle, djed polovine Srednje Evrope pa iako je, potpuno u duhu vremena, svojim pobunjenim protivnicima otsjecao glave, ovdje, u Novom Sadu, po njemu je nazvan najotmjeniji hotel na desnoj obali Dunava, smješten uz tvrđavu iz sedamnaestog vijeka. Sobe su preskupe ali se tješim mišlju da si čovjek u životu samo jednom priušti tako nešto. Sobarice su prestare da bi se mogle zvati djevojkama ali se ponašaju djevojački nestašno dok mi pokazuju apartman – krevet s baldahinom, kupatilo s kadom, pogled na vilinsku panoramu – dovoljno da se osjećam sretnim. Jesam li stvarno jedini gost u hotelu? Ispod mog prozora, duboko dolje, kod Dunava, vide se ruševine mosta – posljedica NATO-bombardovanja za vrijeme rata na Kosovu 1999. godine. Južna sestrinska provincija Kosovo, računam u glavi, nalazi se nekih pet stotina kilometara odavde; Novi Sad nije imao ništa s tim ratom, pa ipak smo „mi“ i ovdje dizali mostove u vazduh. Pred sobom ponovo vidim onaj optužujući pogled žene-vojnika sa fasade u Beogradu.
Lutam po brežuljku tvrđave nazvane Gibraltar na Dunavu. Na vrhu se kočoperi toranj sa satom prečnika od sigurno dva metra, na kojem velika kazaljka pokazuje sate, a mala minute, da bi nekadašnji mornari na dunavskim lađama lakše razaznavali koje je vrijeme, naravno pod uslovom da su bili upoznati s tajnom formulom.
Ljudi se i ovdje klanjaju svojim bogovima. Jedan od njih, bard s gitarom u ruci, gleda nas sa jugoslovenskih crno-bijelih fotografija dok sjedi na stolici ispod sata. Njegovo ime, Đorđe Balašević, s poštovanjem se izgovara u svakom kutku bivše Jugoslavije. On je, možda više nego svi političari, bio simbol jugoslovenskog jedinstva koje je – da, zaista jeste – postojalo. Kada je 2021. u šezdesetosmoj godini umro od posljedica pandemije, čuo sam da je to izgledalo kao da je Tito po drugi put umro. Svi su mu odali počast, a boja žalosti nije bila crna nego bijela. Mješovito porijeklo: mađarsko, hrvatsko i srpsko bilo je njegov zaštitni znak. Njegovo uvjerenje: mješavina kultura, bez fanatizma ili etničkog nacionalizma i, prije svega: antimilitarizam. Na pitanje odakle je, odgovarao bi, bez oklijevanja: iz Jugoslavije. Njegove pjesme služile su mi često kao jezičke lekcije.
Ponovo u apartmanu uživam u pogledu na Panonsku ravnicu i gradske tornjeve. Balašević odzvanja iz zvučnika mog laptopa. U njegovom glasu čujem odjek drugih srednjoevropskih i istočnoevropskih glasova: (stariji) Rus Bulat Okudzhava, (mlađi) Poljak Jacek Kaczmarski, svi bardovi svojih kultura. Balašević je jugoslovensku slavu stekao 1978. pjesmom Računajte na nas – koja već naslovom dosta govori o duhu tog vremena – čije bi riječi ciničnom slušaocu iz 21. vijeka svakako izmamile ironičan osmjeh. Bila je to himna generacije koja nije doživjela Drugi svjetski rat kao ni izgradnju komunizma ali se s njim, u duhu vremena, svakako solidarisala. Svojevrsna zakašnjela pionirska zakletva. Listam po opusu koji je ostao iza njega: vrvi od pjesama koje su ga učinile muzičkom legendom. Teško izborena sloboda, koja u svakom trenutku može biti ugrožena provlači se kao stalna tema kroz sve njih. U pjesmi „Računajte na nas“ on doslovno kaže da životu u Jugoslaviji „prijeti duboki vir“, da „nas čeka još sto ofanziva“, „ jer moramo čuvati mir“, te da je „sudbina budućih dana…“ u našim rukama i „mi znamo zašto smo tu“. Slutnja nesreće je sveprisutna pa ne čudi brza cinična reakcija slovenske punk-grupe Pankrti (Kopilad), koji su ponudili kontra-pjesmu: „Ne računajte na nas“.
U jednoj drugoj pjesmi iz 1987. godine Samo da rata ne bude Balašević proročki obznanjuje budućnost. S dječjim horom pjeva koračnicu o muškarcima koji odlaze na front ispraćani zabrinutim ženskim pogledima. Muškarci su pijani – ali ne od vina već od slutnji koje predosjećaju smrt. Tuga izbija iz svakog stiha. Hor grmi: „Znaš šta?…nek se glečeri razvale, večni snegovi otope… neka gromovi polude, samo da rata ne bude! Nek se zvezde uznemire, nek’ se planine pokrenu, vetri nek pomahnitaju, nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!“ U vrijeme klimatskih katastrofa i ovo bi moglo izazvati podignutu obrvu ali poruka je kristalno jasna: Balašević se radikalno suprotstavlja nacionalističkim političarima. Javno će, zajedno s hiljadama drugih, protestvovati protiv Miloševića, staviće na kocku i vlastiti život, zabraniće mu da govori i natjerati ga da proguta vlastite priče o pacifizmu. Četiri godine poslije, njegove slutnje će se obistiniti. Vlast ga je doživljavala kao smetnju, najprije zato što je kritički govorio o truljenju ideala (kao Žilnik u filmu Rani Radovi i Slobodan Šnajder u knjizi Doba mjedi), a zatim i zato što je prezirao agresivni nacionalizam. Rat ga je duboko potresao i od njega načinio cinika. Nedugo prije smrti, rekao je: “Jugoslavija nije valjala jer, da jeste, ne bi se tako krvavo raspala.“
Bard nedostaje svima. S njim je otišao posljednji jugonostalgičar.
S prvim zvonima s tornja spuštam se niz brežuljak. Sat s pogrešnim kazaljkama kaže da je dvadeset minuta poslije podneva, a u stvari je osam sati ujutro. Tvrđava je sagrađena na četiri sprata podrumskih lukova koje povezuju 16 kilometara dugi tuneli, presječeni širokim nepravilnim stepenicama koje vode prema selu u podnožju. Selo je, u stvari, tek zbrka napuštenih uličica po kojima se saplićem, ali na kraju, ipak nalazim put do mosta preko Dunava. Na sredini mosta jasno se vide stubovi starog, 1999. godine srušenog mosta kao što se u srcu Beograda i danas vide ruševine nekadašnjeg ministarstva vojnog. Vojvođanima teško pada što su bili kažnjeni za Miloševićeve zločine na Kosovu, skroz na drugom kraju Jugoslavije. S druge strane Dunava leži srce Novog Sada, šahovska tabla s ulicama oko zujećeg trga okrunjenog habsburškim palatama i tornjevima sa zlatnim šiljcima. Na sredini trga izdiže se bronzani div – Svetozar Miletić – pet metara visok spomenik čiji tvorac ne može biti niko drugi do Ivan Meštrović, hrvatski vajar čije sam radove, kao nagog Pobednika u Beogradu, već ranije sretao. Prvo što mi i ovdje pada u oči su dugi, tanki prsti diva, tijelo koje je u pokretu iako miruje, kaput koji se vijori, lavlja glava zagledana u nebo, ruka koja diriguje vjekovima. Miletić je bio najslavniji Novosađanin devetnaestog vijeka, gradonačelnik i borac za slavensku ideju.
Sjedam na klupu kod Hotela Vojvodina, između gradske vijećnice i katoličke crkve Imena Marijinog. Radije bih ovdje vidio spomenik nekog pisca – recimo, najvažnijeg od svih, Aleksandra Tišme, koji je postao sinonim grada. Radnja njegovih romana odvija se upravo na ovim ulicama, prije osamdesetpet godina, za vrijeme Drugog svjetskog rata koji je Tišma, pola Srbin, pola mađarski Jevrejin, ovdje doživio i preživio. Zavidim svakome ko ga je ikada sreo. Pripadao je generaciji mojih roditelja, gotovo vršnjak moga oca, rođen između dva rata i umro na pragu novog milenijuma. Generacija neposredno prije Žilnika i Šnajdera.
Čudom se može smatrati već i to da je Tišma doživio skoro osamdeset. Sudbina ga je proganjala i nekoliko puta se dvoumio da li da je preduhitri. Bio je predodređen da postane veliki pisac i to mu je na kraju uspjelo, ali je na tom putu nailazio na prepreke koje je i sam, često, podizao. U Budimpešti i Beogradu studirao je jezike, Francuski i Njemački. Radio je kao novinar prije nego što je dobio posao u Matici srpskoj, instituciji koja se brine za očuvanje srpske kulture. Kasnije će postati član Berlinske akademije umjetnosti. „Čini se da mir nikada nije uspio pronaći“, piše Guido Snel. „Misao o odlasku progonila ga je cijelog života. Zaustavljen u pokretu, nigdje kod kuće“. U mladosti bio je manijakalno opsjednut ženama, kasnije su ga samog opsjedali vlastiti demoni, demoni prošlosti. Njegovi likovi odražavaju njegov teški duh. Uvijek u potrazi za slobodom, a istovremeno rastrgnut sjenama rata, patnjom, nasiljem i krivicom. Pritiskalo ga je njegovo jevrejsko porijeklo ali i osjećaj krivice: kako je moguće da je on preživio Holocaust, a toliki drugi nisu? Njegovo djelo je teško i kontemplativno ali istovremeno duboko prožeto humanizmom. To što se suprotstavljao državnim direktivama i zalagao za nepartijsku demokratiju nije mu uvijek išlo u prilog. Njegov književni uspjeh stiže tek krajem sedamdesetih kada se već naziralo buđenje divljeg nacionalizma. Suprotstavljajući se Miloševiću i nacionalističkoj histeriji svoju je sudbinu učinio još težom. Na kraju se skrasio u Parizu. Njegovo djelo ostaće zapamćeno kao oda Novom Sadu, sastavljena od pet knjiga, svojevrsni pentptih: Knjiga o Blamu, Kapo, Škola bezbožništva, Vjere i zavjere i Upotreba čovjeka. Sa hvalospjevima prepliću se i kritike: previše je jevrejski, srpski mu je obojen mađarskim, odveć je mračan ali istovremeno on je hroničar svoga svijeta. U dnevniku je zapisao: „Lakše je pisati knjige – tako vraćaš ljude u život – nego se sjećati ljudi o kojima se više ne pišu knjige već ostaje samo bol za njihovim uzalud proživljenim postojanjem.“
U svim njegovim knjigama preživjeli u potragu za smislom idu ophrvani prošlošću i drhteći pred mrtvima. Ponekad su samo posmatrači, praćeni brojgelovskim duhovima, nekad se, iz puke potrebe da prežive, ponašaju odvratno i cijelog života se muče kopajući po starim ranama.
Ima još jedan duh koji me, prije nego što napustim Srbiju, progoni ili će prije biti da progonim ja njega. Pisac koji, iako odavno otišao, još pripada mom intimnom krugu. Ako je moj ormar s knjigama groblje na kojem svaka knjiga predstavlja jedan nadgrobni spomenik, onda je njegovo djelo mauzolej sa zlatnim anđelom na vrhu. Iz Novog Sada prema Hrvatskoj vozim u širokom luku preko Subotice, na sjeveru, uz granicu s Mađarskom. Subotica može imati razna značenja ali prvo koje vam pada na pamet je – subotnja pijaca. Ovdje je 1935. godine rođen Danilo Kiš, moj duh s nevjerovatnim korijenima: mađarskim, jevrejskim, crnogorskim, srpskim – maglovitim, kako je sam govorio – i konačno francuskim jer umire kao „džojsijanski prognanik“ u Parizu (‘kuhinji ideja, prijestonici književnosti’) u oktobru 1989. godine, tri nedjelje prije pada Berlinskog zida. Imao je tek pedesetčetiri godine i bio neoprostivo mlad, ali s onom srećom da pakao nadolazećeg rata nije morao gledati.
Uspijevam ukrasti tek par sati za Suboticu ali ipak dovoljno da se u njegovom svijetu, prepunom genijalnosti i neobuzdane želje za životom, osjetim kao kod kuće. Na Trgu slobode odmah mi se ukazala njegova bista, lijepo isklesana glava bujne kose i debelih zulufa. Arhitekturu Subotice, čitam u turističkim prospektima, nazivaju nadahnutom mađarskom secesijom s kraja 19. vijeka. Ja bih rekao da je bajkovita, s ogromnim kućama od medenjaka, sva raskošna, razigrana i grandiozna, okupana u pastelnim tonovima terezijanstva, kao torta u koju bi odmah da zagrizeš. Nekad, grad je nosio ime nadvodvotkinje i carice: Maria Theresiapel.
Claudio Magris, ranije spomenuti biograf Dunava, dobio je ovdje grčeve u želucu od „razvikanih boja, neobičnih ornamenata i orgije terasa, kao da su svi odbornici gradskog vijeća bili u Beču, Veneciji ili Parizu i odatle prekopirali po jedan komad“. To je tačno ali mene to uzbuđuje dok uživam u ogromnoj poslastičarnici u kojoj se osjećam kao patuljak u scenografiji načinjenoj od džinovskih poslastica i marcipana, krunisanoj čokoladnim ukrasnim vijencima. Kafu pijem zavaljen u vrtne fotelje pored Rajhlove palate, a kasnije prosecco na barskoj stolici izrađenoj u stilu belle epoque, pod platanima. Lutam po travom obraslim pločicama pored vitraža na sinagogi, kraj mliječno-bijele pravoslavne crkve, ispod karijatida, srebrnih tornjeva, bordeau-crvenih krovova i pozorišnih stubova falusoidnih oblika.
Previše je – ali i Kiš je, na čudesan način, takav. Otvori širom vrata mašte i povede vas u svoj svijet u kojem se život i smrt ne razlikuju jasno jedno od drugoga, baš kao i stvarnost i san. Čitao sam ga u holandskom prevodu hrvatske pjesnikinje Lele Zečković, supruge pjesnika Hansa Favereya. U Kišovoj zbirci Porodični cirkus, pored preosjetljive majke o kojoj pripovijeda s prustovskom nježnošću, središnje mjesto zauzima njegov otac Eduard – jedan od najživopisnijih likova u mojoj biblioteci. Živopisan, da, ali ipak ponajviše taman, sa svim nijansama crne melankolije. Danilo je bio mlad kad je izgubio oca ali su mu sjećanja na njega ostala uskovitlana. Otac Kiš bio je lakrdijaš, pijandura, neurotik i samoubica u nastajanju, u svemu problematičan slučaj, ali ga mi, uglavnom, vidimo očima djeteta, kao bure puno proturječnosti i neobuzdane mašte: „raskošan i elokventan, erudita i genije“.U međuratnom periodu Eduard je radio na turističkom vodiču kroz Jugoslaviju. Danilo je s divljenjem gledao u oca. Otac Kiš bio je mitski alhemičar, demiurg, božanski graditelj koji je u svoj Red vožnje drumskog, riječnog, željezničkog i avionskog saobraćaja pokušavao ucrtati sav promet svijeta. Kiš piše: „Obavijen plavkastim oblačićima dima svojih cigareta Symphonia, krvavih očiju, nervozan i pripit, genije putovanja, Ahasver (ili Lutajući Jevrejin), podsjećao je na pjesnika koji izgara u vatri vlastitog stvaralačkog zanosa.“ Red vožnje trebao je postati nova Biblija – ali takva „u kojoj bi sva Božja nepravda i ljudska nemoć bili poništeni“, „anarhistički testament“, „klica novog bratstva i nove religije“, „teorija univerzalne pobune protiv Boga i svih Njegovih nametnutih ograničenja“.
Kratki sažetak:
Jugoslavija je započela kao san. Plemeniti ideal ujedinjenja južnoslovenskih naroda. Ono što je uslijedilo bila je uzbudljiva storija: od kraljevstva do socijalističke republike, od turističkog raja do ratne zone.
U ovoj veoma uvjerljivoj knjizi, Johan de Boose putuje kroz bivšu Jugoslaviju, istražujući šta je ova zemlja nekad bila, i zbog čega se je raspala. Učio je njene jezike, razgovarao s ljudima iz svih krajeva regije i otkrio zemlju koja je ujedno bila i jedinstvena i univerzalna. Jugoslavija je postala razbijeno ogledalo Evrope. A sada, u Evropi koja se sve više razjedinjuje, jugoslovenska priča za sve nas ponovno postaje prokleto važna.
U Jugoslaviji se jedna velika priča odvija u obliku lične hronike o idealima, konfliktima i krhkoj umjetnosti zajedničkog života.
Johan de Boose je flamanski pisac i kolumnista. Studirao slovenske jezike i istočnoeuropske studije na Univerzitetu u Gentu. Godine 1993. doktorirao je poljsku avangardu. Jedno vrijeme je živio je u Poljskoj, danas veći dio vremena provodi u Istri, Hrvatska. gdje je proučavao rad avangardnog umjetnika Tadeusza Kantora.
Osim putopisne proze – poglavito o Istočnoj Evropi – piše i romane, poeziju i dramske tekstove. Najpoznatija djela su mu “Krvni svjedoci”, “Prokleto drvo”, “Prekinuti let”, “Onaj koji prelazni granice, putovanje kroz ruševne ostatke Željezne zavjese”…Putopisno-istorijska knjiga o Jugoslaviji Johana de Boosea je objavljena oktobra ove godine u Amsterdamu.
