Piše: Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ
ARGENTARIA
Nezavršen uzdah,
ukrućen pogled,
raspuknut kapak nezatvorene rane.
Nikad uzbrana jabuka,
samonikla, samorodna – naprasno struhla, na grani već.
U obruču od ljubavi,
popločanoj skeletima,
uzavrelog vremena.
Nije jecaj naknada za prosvjetljenje,
niti je dram nespokoja,
mjera za očaj što nas zaogrće.
Nije oprost dovoljan za pomirbu,
niti je ljekoviti zaborav – lijek nasušan.
***
Presahnuće dani dovedeni iz nepovrata,
raspršiće se sablasti prepletene kroz košmare.
Prestaćemo živjeti prošlost,
iz ništavila – probiće mladice.
Bude li bujao smisao,
smrt će izgubiti svoj.
Suprotno, bude li – i nade ponestaće.
