Ivana Golijanin : Pronalaženje smisla na pragu rasparčanih stvarnosti

This post is also available in: Bosnian (Bosnian)


Ivana Golijanin

Pronalaženje smisla na pragu rasparčanih stvarnosti

Saša Stanišić: Porijeklo, Fraktura, 2020., prevela s njemačkog Anda Bukvić Pažin

No one can save you from yourself.

Ran (Akira Kurosawa, 1985.)

Istinsko lice ovoga svijeta, neiscrpnu kompleksnost njegovih mijena, prepoznajemo kroz serije povezanih ili češće nepovezanih ispripovijedanih fragmenata. Smisao i tragedija tog svijeta dolazi pod ruku sa pričom naših života; zamršena stvarnost u stalnom kretanju, sveopšta raznolikost i prateće dogme čine našu egzistenciju poroznom, a pitanje porijekla jednom od rijetkih pouzdanih konstanti života kojem se, često sa strahovitim odupiranjem i kolebanjem, vraćamo i pokušavamo mu dati smisao.

Posljednji roman književnika Saše Stanišića, treći po redu nakon romana Kako vojnik popravlja gramofon i Uoči slavlja, nosi naziv Porijeklo (Herkunft) i za njega je autor 2019. dobio Njemačku književnu nagradu. Ovaj roman je objavljen na njemačkom jeziku, da bi ga godinu dana kasnije u prevodu Ande Bukvić Pažin na hrvatski jezik objavila hrvatska izdavačka kuća Fraktura, a najavljeno je i Buybookovo izdanje. Porijeklo je roman i to ga na samom početku, žanrovskom klasifikacijom, određuje kao tekst koji će meandrirati između stvarnosti i fikcije, a to će svakako napraviti otklon od (neupitne) autobiografske markiranosti.

„Fikcija kako je ja vidim, dodao sam, otvoreni je sistem od izmišljanja, opažanja i sjećanja, koji se tare o stvari koje su se doista dogodile.“ (18. str.)

Gledište koje je autoru bilo najprirodnije jeste upravo njegovo vlastito iskustvo obilježeno migracijama u kojem se prepliću fragmenti porodične istorije. Poetika fragmenta duboko je ukorijenjena u životnu građu iz koje crpi  i istoriju njegove porodice kojoj dom i porijeklo više nisu niti mogu biti stabilna cjelina. Uprkos nametnutim nacionalnim i ostalim negativno konotiranim rascijepljenostima, naratorova porodica koju u romanu pratimo u serijama kratkih i nekih manje kratkih kadrova opstaje ipak kao jedna cjelina – njeni su članovi, iako geografski razdvojeni, zauvijek zajedno povezani različitim pričama iz prošlosti. Stanišić pokazuje izvanredno umijeće oblikovanja iskustva u kraće crtice njegove mladosti, bakine starosti, majčinog i očevog mukotrpnog ali i srećnog života.

 Porijeklo čini mnoštvo sjećanja podijeljenih u poglavlja. Stanišić piše jezikom koji nam je obiteljski blizak, precizan, ponekad djetinje naivan ali uvijek nepogrešivo odražava stvarnost spomenutih situacija. Lice, riječi i uspomene bake Kristine sa kojom ulazimo i napuštamo ovaj roman postoje kao prateći lajtmotiv svih Sašinih rečenica. Posredujući prošlosti iz jedne sadašnjosti, Stanišić piše memoare i omaž svojoj baki Kristini. Ona i Gavrilo na obroncima Oskoruše „obavljaju sadašnjost i prošlost“ a roman Porijeklo u svojoj nekoherentnoj cjelini fragmenata „obavlja“ sjećanja i misli svoje i generacije svojih predaka.

Saša Stanišić svoju ispovijest razvija kroz prisni dinamizam kreiranja priče o porijeklu, uz brojna lucidna zapažanja,  u kojoj se zapliću hiljade lica, situacija i prizora: majka, otac, baka Kristina, djed Pero, nena Merjema, pradjed Suljo i prabaka Rumša, Jugoslavija, Višegrad, Oskoruša, crvenobijeli šal, djetinjstvo na Drini, kolekcija mačijih očiju odšarafljenih s registarskih tablica, uvjerenje da baka sve može i zna, Heidelberg, borba sa jezikom, ARAL-ova benzinska pumpa na grubom Emmertsgrundu, Emil, Rahim, Olli, Martek, Rike iz B razreda – eto živog tkiva ispripovijedanog kosmosa romana Porijeklo koje je istovremeno i bit stvanog porijekla, doma i porodice. Uprkos tome što je njegov život bitno odredila nacionalna pripadnost te rat u Bosni, Saša kojeg pratimo u romanu bira da u tumačenju svog identiteta slijedi one univerzalne humanističke vrijednosti.

„Porijeklo je konstrukt, kako god okreneš! Neki kostim koji ti navuku, i nosiš ga vječno. Kao takav, prokletstvo! Ili, uz malo sreće, kapital koji nije odraz nikakva talenta, ali daje ti prednosti i privilegije. (…) Porijeklo je baka. I djevojčica na ulici koju jedino baka vidi je porijeklo. Porijeklo je Gavrilo, koji na rastanku inzistira da ponesem njegovo prase sa sobom u Njemačku.“ (28. str.)

Autentično iskustvo u Porijeklu, na zadovoljstvo čitaoca, ne prelazi u sladunjavu ili neukusnu patetiku, već pisac kroz brojna pronicljiva zapažanja vjerno rekonstruiše u sjećanju posljedice raseljavanja, društvenu kritiku i ksenofobiju, te uz diskretnu jugonostalgiju pruža uvid u jedno neprijateljski raspoloženo lice svijeta u koje gledamo isuviše dugo vremena. Reflektujući pitanje pripadnosti i vlastitog „postanka“ Stanišić u romanu političkoj dimenziji tog pojma suprotstavlja onu subjektivnu i duboko ličnu.

Pisac u Porijeklu ne pravi otklon od smijeha te pojedina poglavlja, naročito ona koja portretiraju sudbinu mladog emigranta u Heidelbergu, emituju humor koji je u saglasju sa stvarnosti u kojoj se Saša i njegova porodica nalaze. U pitanju je roman koji je oslobođen sterilnih stega hronike i imperativa neupitnog istorijskog realizma. Osim toga ima još nešto što čitalac zapaža u Porijeklu, a to je da Stanišić svoju ispovijest o porodičnom porijeklu na okupu drži pripovijestima o snažnim i nepokolebljivim ženama iz svog života. Majka i bake su, pored težine prisutnih životnih okolnosti, o(p)stajale kao jedinstvo koje je čuvalo porodicu od potpunog rasipanja.

Stanišić će na jednom mjestu istaknuti kako je on „sebični fragment“ koji nije puno mario za porodicu i povezanost. Ipak, usuđujem se reći, Porijeklom se iskupio za taj odabrani usud. Od dječaka koji se devedestih pitao – „Zar nismo mi skupa slavili golove Crvene zvezde?“ i zaključio – „Očigledno ne.“ do muškarca koji je u životu svojih predaka i porodice, naročito bake Kristine, vidio smisao ljudskog. Patologiju porijekla zbog kojeg bi ljudi život dali Saša Stanišić ne razumije i svojim romanom nas uvodi u jednostavnost svijeta koju smo zamijenili negativnim prefiksima.

„Gladan sam i cvjetovi lijepo mirišu. Gledam prema razvalini kuće pradjeda i prabake i toliko toga ne razumijem. Ne razumijem princip koljena. Istinski religiozne ljude, jednako kao ni ljude koji ulažu novac i nadu u magiju, kladionice, homeopatiju ili gatanje (osim nene Mejreme). Ne razumijem inzistiranje na principu nacije ni ljude koji vole slatke kokice. Ne razumijem zašto bi porijeklo podrazumijevalo određene osobine i nije mi jasno da su mnogi spremni u to ime poći u boj.“ (241. str.)

Dva svijeta se sudaraju u dva različita vremena u ovome romanu: na jednoj strani to je tamni vilajet bosanskog rata i izbjeglištva, a na drugoj to je pak portret porodice u svim njenim nastajanjima i nestajanjima. Baka Kristina kao hroničar svog vremena i života te netaknuta priroda Oskoruše (po)stoji nasuprot rasparčanom svijetu koji se reflektuje prvo kroz njenu demenciju a onda i kroz krizu u koju je upao savremeni svijet. Stanišić emotivni rastanak od svoje bake ali i od svog čitaoca uokviruje u poglavlju pod nazivom Zmajska utvrda gdje ostavlja upozorenje da dijelove koji slijede ne moramo čitati po redu. Konstruišući svojevrsni mikro hipertekst u posljednjem dijelu svog romana Stanišić finalizira priču o svojoj baki. U nizu putovanja sa fantastičnim motivima autor se u ovom dijelu poigrava sa mogućnostima kako jezika tako i žanra. Smisao nas neće zaobići ma koju alternativu odabrali i na tom mjestu pisac zapravo implicira značaj i potentnost literature koja kombinujući fikciju i stvarnost uvijek može ponuditi neupitnu istinu o mehanizmima funkcionisanja života.

Stanišić svojim pripovjedačkim umijećem svjedoči o jednom svijetu koji je ratom razoren i drugom koji je stvoren na tim temeljima. Porodična istorija i pitanje porijekla se pojavljuju kao komponente turbulentnog života pojedinca koje su, istovremeno, i prokletstvo i izvor lijepih uspomena. Porijeklo odaje pisca bogate imaginacije i rijetke jezičke svježine koji sve fragmentarne elemente iskustva uspijeva cjelovito sjediniti u romanesknoj strukturi.

 1,462 total views,  7 views today

Leave a Reply