Osvrt na zbirku priča „Smrt Jamesa Joycea“, Marijana Grakalića


Marijan Grakalić – SMRT JAMESA JOYCEA

Simbolički odrazi smrti

Osvrt na zbirku priča „Smrt Jamesa Joycea“, Marijana Grakalića


~ MEETING JAMES JOYCE

If you have not yet met James, there is hope for another encounter by reading this wonderful book by Marijan Grakalic. If not in your dreams, then you can hear his whisper, at least in nature. Nature is a temple where living pillars whisper enigmatic words. A man passes through a forest of symbols, and they observe him with familiar eyes; like different echoes merging into a distant harmony, foggy and deep, wide as night and as light, thus related smells, colours and sounds. The book “Death of James Joyce”, by Marijan Grakalic, weaves mysterious visions and raises hope for a new meeting with the famous James.

M Raguž, prevod na engleski: Bianca Sakotic – Toronto ~


U priči „Smrt Jamesa Joycea“ je zapisano: „Nekad se vjerovalo kako su grobne rake u zemlji šupljine u Jupiterovom bedru, iste onako tamne i vlažne, kakve su i u drvetu u kojem žive puhovi.“ To nam sugerira da grob nije zatvorena kategorija, u smislu da spomenici, koji pokušavaju da očuvaju sjećanje, samo pate od jedne iluzije vječnog trajanja. Skriveni procesi preobražavanja se odvijaju smrću, a njima su izloženi i tijelo i duša, dok mermerni spomenik ima svoj zasebni život. Tako na primjer srednjovjekovni stećci, nadgrobni spomenici, žive svoju egzistenciju. Oni su odavno izgubili vezu sa tijelom pokojnika, koje je preobraženo u zemlji prešlo u neke druge oblike, a stećci sada žive jedan sasvim novi život, koji ima jako malo veze sa njihovom izvornom namjenom. U priči je zapisano: „Odbačena puževa kućica simbol je svetog groba, onog u kojem će se ponovo jednom, ako Bog dade, uskrsnuti i potom živjeti vječno.“ Smrt je problem trajanja i vremena, bilo da je to vrijeme i trajanje Nepostojanja. Ako je čovjek jednom živio, vrijeme nakon smrti, vrijeme Nepostojanja, je vrijeme u kojem traje njegovo Nepostojanje, jer se vrijeme koje je proživljeno ne može izbrisati. U priči „Smrt Jamesa Joycea“ piše: „Tada sam shvatio da je smrt nepromjenjiva što se tiče vremena, da je i samo vrijeme također neka vrsta cenzure, i da je dobro za literaturu da ga se oslobodi.“

Smrt je konačna preobrazba u nešto, a ne znamo šta je to – zapisano je u priči „Naš sin i otac Zeus“. Život je proces preobražavanja. Ti preobražaji su vidljiviji na duši, jer je to polje gdje se odvijaju oni istinski preobražaji. Tijelo se na kraju preobražava u zemlju, s kojom se sjedinjuje. Ono sraste sa zemljom, prelazeći u ciklične preobražaje, koje doživljava zemlja. Međutim, nije poznato šta se zbiva sa dušom. U priči je navedeno da je duša „zaručnica Božja“. Što nam sugerira da postoje neke Nevidljive sfere, koje prožimaju preobražaje duše. Mitovi upleteni u trenutačni život, duhovni su odjeci prohujalih vremena. Mit je duhovna kategorija, koja preživljava pod velom tajne, upliće se u stvarnost novih vremena. Mit u tom procesu doživljava preobražaje, ali nastavlja egzistenciju. Mi na tom primjeru vidimo kako sfere duše preživljavaju vrijeme i tjelesne okove, kako fluidno protiču preobraženi kroz vrijeme, kako vode jednu neobičnu egzistenciju, prijanjajući za nove dane budućnosti, koji pristižu

Priča „Parobrod za Ameriku“, također, govori o odlasku, kao što je smrt odlazak sa nadom u jedan novi svijet, tako da je brod koji vodi putnike u jedan novi svijet zapravo simbol smrti (brod koji nas vodi na drugu obalu), i nade za sretnijim nastavkom života. Taj San o Americi je često iluzija, jer nas i tamo čeka patnja preobražavanja, ili kako stoji zapisano u ovoj priči: „Vrevu nije smanjila hladnoća plavičasta predvečerja u luci. Miris znoja, duhana, rakije i zemlje koja mrtva čeka da prođe zima, kako bi obnovila bol i njegove drhtaje.“ Priroda na zemlji je u vječitom grču između postojanja i nepostojanja, između njihovog prožimanja i cikličnog smjenjivanja. Za umjetnost se kaže u priči „Večernja zvijezda“ da ima porijeklo u kosmičkim ciklusima i da ona nije „romantično svitanje duha“, već njegov „sveti pokrov“: „Ona je osebujno evanđelje slobode po kojem slikar slika da bi njegovi likovi živjeli i onda kada će ih pokrivati težak talog neizbježnog blatnog groba.“ Ne samo pojedinačni život, nego je propadanju izloženo vrijeme ukupnih naraštaja, koji se bore da produže što je moguće više svoje postojanje, ne birajući sredstva. O tom propadanju se piše u priči „Epoha Gmunda ili ratno roblje“: „A što uopće možemo očekivati kada su naši domovi prva zgarišta propadanja trule Evrope.“ Smrt je ono što obilježava nestanak čitave epohe, a taj proces prate velike povijesne drame, koje samo kao da su odjek tog kolektivnog straha naraštaja od nestanka, od potiranja. Takva povijensa drama, logori i progoni, nešto je što je obilježilo 20-to stoljeće: „Smrt u logoru nije ništa spiritualno, unatoč pričama, teorijama i krajnje nevjerojatnim idejama spasenja. Smrt je stvarna. Ona je posljedica straha, bolesti, neishranjenosti i očajanja. Sve vapi za bijegom, za promjenom.“ Smrt je sveprisutna, ona je upletena u našu svaku misao, ona se krije iza nje. Čak kad nas obuzme kratkotrajna vedrina, uvijek se tu prikrada misao o smrti, o konačnosti i prolaznosti. Tako da je smrt jedna od osnovnih čovjekovih preokupacija, jer kao i o Ljubavi, čovjek opsesivno razmišlja o smrti. Sa svakim sumrakom, sa svakim svitanjem, obnavljaju se misli o prolaznosti i smrti, koja je upletena u svaki mogući segment stvarnosti na zemlji. O tome se piše u priči „Božić 1918. Caričina rijeka“: „Gotovo bezglasno u ovom tihom božićnom sumraku teče voda u koritu Caričine rijeke. Nepregledna ravnica i njezine magle, njezino sivo mrtvačko ruho što je spaja s cijelom zemljom mrtvih, čije su duše predane svim vjetrovima…“

U priči „Slavenska sumornost“ se prepliće i dalje tema smrti. Spominje se tu Janus Pannonius, koji je opisao smrtovanje u jednoj elegiji, jer želi da se njegov pepeo obilježi stihovima. „Ljubav, bolest i smrt. Možda je sreća da sve u životu teče baš tim redom, jer je tako moguće lakše preplivati svaku rijeku i prijeći onaj put što vodi do groba.“ Smrt je neminovnost i samo plam svijeće u sumraku produžuje sjene ljudima okupljenim oko grobova, kako je zapisano u toj priči. Postoje periodi u povijesnom vremenu kada pritisak smrti postaje previše snažan, kada pritisne sve ljudske okolnosti. To je vrijeme stradanja, kada Tanatos nadjača Eros, kada Smrt potisne Ljubav na marginu, preuzimajući sve tvrđave ljudskog postojanja. To je kosmička borba, jer Eros (ili Ljubav) pokušava da povrati izgubljene položaje, da ljudskom životu povrati jedan kosmički balans. „Čovjek bez ljubavi je kao hram bez molitve.“ – zapisano je u priči „Zvono želja“.

Čak i kad to vrijeme smrti postane neizdrživ balast postojanja, život tinja pod njim, kao žar ispod pepela. U priči „Na dušni dan1922.“ je zapisano: „Sad žele da i nebo zovem drugačije i da ubijem u sebi onaj osjećaj za zemlju koji mi daju groblja i naši mrtvi.“ Smrt je podložna krivotvorenju, jer se često ljudsko stradanje uokviri u jedan društveno prihvatljiv okvir. To dolazi otuda što je smrt moćno sredstvo manipulacije, jer prodire u one osnovne strahove ljudske. Tada dolazi do toga da u smrti više nismo ono što smo bili tokom života, kako je zapisano u toj priči. „Neka svi mrtvi ožive, ako zbog ničega drugog, onda samo zato da kažu tko su i koje im je ime.“ Premda se u ovoj zbirci priča motiv smrti nameće kao vezivno tkivo, koje se svojim nitima provlači kroz sve slojeve, kroz sve narativne prolaze, to ne znači da ova zbirka ne zahvata vrelo života. Ali to je život koji gubi svoje vrijeme, život koji je pognut pod teretom starosti, jer vrijeme života o kojem se govori, sve više postaje kategorija prošlosti. Ali jedan narativni labirint životnih Fenomena je jako lijepo razvijen, dok je smrt samo neugodni gost, koji se prikrada i provlači kroz sve tajne prolaze vidljivog i nevidljivog.

U priči „Oholi hir“ je zapisano: „Ponekad me obuzme osjećaj da je vrijeme nestalo i da se zbog toga sve čini nestvarnim.“ Kad jedno vrijeme prohuji, a čovjek to vrijeme nadživi, onda on postaje poput prozirnog bića, čije postojanje gotovo da niko ne može posvjedočiti. Upravo u tim preobražajima se oblikuju sakralne dimenzije čovjekovog duha, jer mit o anđelima nije izmišljen, samo je potrebno mnogo vremena da prođe, dok ne spoznamo njegovu istinitost, a to je moguće samo ukoliko sakralni preobražaji zahvate i naše biće. Priča „Banova posmrtna maska“ je, također, obilježena temom smrti: „Moje lice neće biti izgubljeno. Duša će već otkriti svoju istinu kad dođe na konačnu ispovijed i kada se pretvori u ono što dragi Bog želi. Maska će međutim biti nova, ponovno napravljena da pokrije moje lice koje sam godinama imao i da takva, od sad i zauvijek svjedoči o meni, o tome kakav sam bio. Izostavit će se propadanje i trag starosti, uočljiva skepsa u očima. Maska, to ću u smrti biti ja. Bit ću ono što želim, ono što inače nisam mogao.“ Život može biti sila, koja je u stanju preobraziti sve, pa čak i smrt, zapisano je u priči „Smrt Kirova“. Premda se jako mnogo govori o smrti, tu nema teške atmosfere, koja „pritišće prema blatu i podzemlju“ (priča „Madež Miramare“). U priči „Danse Macabre“ se citira Evanđelje po Jakovu, gdje se kaže da trebamo tražiti smrt, poput mrtvih koji traže život. „Doći će smrt i neće imati oči. Sve je ona već vidjela.“, zapisano je u toj priči. Čitava ova zbirka priča traga za jednim vremenom koje je prohujalo, jer je sada 20-to stoljeće stvar prošlosti. To je jedno vrijeme koje ili je umrlo ili je u procesu umiranja. Baš kao more koje se povlači sa kopna, iza kojeg ostaju samo izolirane, pojedinačne barice sa morskom vodom. Takve su više ili manje sve ljudske sudbine, proistekle iz tog 20-tog stoljeća. Taj problem sažima priča „Ljudi umiru, gradovi ostaju“. Životi nestaju, ali gradovi kao korita rijeke života preostaju, s potencijalom da se poneki oblik prohujalih života zadrži i obnovi: „Sjetim se žene koje više nema i njenih prvih snimaka starinskom kamerom. Negdje još postoji film u kojem kao dječak trčim prema Mostu uzdaha, kao i slike načinjene u trenutku dok nas dvoje poziramo obučeni u kostime princa i princeze dječjeg karnevala.“ Ove priče zahvataju jedno povijesno odumiranje. To je svojevrsno iščezavanje vremena čitavih naraštaja, što više nije pitanje individualne sudbine, nego jedne kolektivne neminovnosti, i to je jedan veliki proces, kojemu podliježu povijesne zakonitosti postojanja ljudskog roda. To odumiranje povijesnog vremena je opisano u priči „Oporavak vječnog sata“: „Sve u životu blijedi. Mnogi događaji i sjećanja na njih postanu vremenom dio podsvijesti, selektivno, poput kucanja sata, pa ih se sjetimo samo ponekad, na pola šest, u podne, ili nikad ako propustimo zakazani trenutak. Vrijeme ima beskonačnu prirodu, poput grijeha, sat nas ipak na to može podsjetiti i onda kada se najmanje nadamo.“

Posljedni dio ove zbirke sve više zahvata to povijesno raspadanje, povijesnu smrt, jer nove generacije nasljeđuju jedan potrošeni svijet, koji je u stanju raspadanja, pokušavajući da na tim ruševinama uspostave vlastito kruženje, ali je pritisak povijesnog Tanatosa, koji se nasljeđuje, previše snažan, tako da on uveliko remeti želje novih naraštaja. Tako je u priči „Apokalipsa po pazinskoj jami“ zapisano: „Uporište za to daje nam upravo najveći od svih alkemičara Theophrastus Bobastus von Hohenheim Paracelzus u čuvenoj rečenici koja glasi: Veliko djelo može se izvesti jedino ako cio svijet uđe u majku (Zemlju) i umre. Dakle, solve et coagula, raspadanje i sjedinjenje, smrt i ponovno rođenje, povratak u maternicu radi napuštanja i razaranja postojećeg kako bi se ostvarilo novo tijelo, društvo, novi svijet i novo biće.“ Ova zbirka priča pokušava uhvatiti dijagnozu života, koji je izložen smrti, procesima raspadanja. Šta preostaje od života, čemu je sam takav život izložen? Na ta pitanja ova knjiga pokušava pronaći odgovore, ili postaviti barem poneko novo pitanje. Neko je nekad rekao da nema života bez promjene života. Prelaze postojanja između naraštaja prati smrt, velika drama, ali i brojni drugi složeni procesi. Procese odumiranja, individualnog i povijesnog, ova zbirka priča pokušava zahvatiti u njenim složenim odrazima. Tako je u priči „Udovica u sobi visokih sjena“ zapisano: „Smrt je mračni posao, naročito sada kad se podzemlje oslobodilo i sigurno ni zbog čega ne misli do jutra napustiti izgubljene slike grada.“ Sjećanja su jedino ono što istinski posjedujemo. Vrijeme potire sjećanja; ako ne pronađemo način da ih sačuvamo i učinimo trajnijim, gubimo sve. Tako da je oblikovanje sjećanja u jeziku, istraživanje prohujalih vremena, nad koja se nadvija magla ništavila prolaznosti, uistinu vrijedan posao. Samo na taj način se mogu otvoriti nove staze budućnosti, jer smisao života je traganje za smislom.

Autor: Marko Raguž

 1,626 total views,  18 views today

Вашият коментар