
Piše: Jasna Šamić
Prevod: Jasna Šamić
Pier Paolo Pasolini bio je talijanski filmski režiser, scenarist, pjesnik, romanopisac i publicist. Rođen je 1922. godine u Bologni, a preminuo 1975. u Rimu. Pasolinijevo stvaralaštvo je često istraživalo socijalne i političke teme i izazivalo konvencionalne norme društva. Njegova filmska djela, uključujući tu i filmove poput “Accattone”, “Mamma Roma” i “Teorema”, često su shvatani kao provokacija zbog tematike i eksplicitnog prikaza siromaštva, seksualnosti i nasilja. Pasolini je bio i odličan pisac, divnih putopisa i odlične poezije. Upoznala sam ga davno i preko njegovih putopisa o Indiji, prvedenih na srpskohrvatski. Njegovo ubistvo 1975. ostaje nerazjašnjeno, a njegov život i rad i dalje su predmet rasprava i analiza diljem svijeta.
Dovoljan je trenutak mira
Dovoljan je trenutak mira da otkrije,
u dnu srca, tjeskobu,
bistru kao dno mora
na sunčanom danu. Prepoznaješ je,
ne osjećajući, patnju,
tu, u svom krevetu, grudi, bokove
rastavljena stopla, kao kod
raspetog na križu – il kao Noje
što sanja pijan, i naivan ne zna
za radost sinova, dok mu se oni,
tako moćni, tako čisti, rugaju…
dan se pružio po tebi,
u sobi, poput lava koji spava.
Kroz koje staze srce
mora proći da osjeti sreću, u ovoj
mješavini blaženstva i boli?
Dovoljan je trenutak mira pa da se probude
u tebi rat, i Bog. Tek su utihle
strasti, tek zarasla
rana, a ti već rasipaš
dušu ionako već prosutu
u snovima, koja ničemu
ne vode …
Snaga sam prošlosti
Snaga sam prošlosti
Sva moja ljubav tradiciji hrli
Dolazim od ruševina, crkava,
Oltarâ i zaboravljenih sela
Apenina i Prealpi
gdje su mi živjela braća.
Lutam ko luđak po Via Tuscolana,
po Appijevoj cesti kao pas bez gospodara.
Il posmatram sumrak, i jutra
nad Rimom, nad Ciociarijom, nad svijetom,
kao prve činove Posthistorije,
kojima prisustvujem, zahvaljujući knjizi rođenih,
po samom rubu pokopanog
doba. Monstruozan je onaj
što iz utrobe mrtve žene se rodi.
Lutam, ja odrasli fetus,
moderniji od bilo kog moderniste,
tražeći braću koje više nema.
Iz “Poesia in forma di rosa”
Kriza sreće
A onda mi tišina daje božanski
znak zahvalnosti za svijet.
Dječakovo oko zaustavlja mi zahvalno
srce, s radosnom okrutnošću.
Ne, ne možemo se oduprijeti prekomjernoj ljubavi, poljupcima
koje smo primali i davali u noći !
Želio bih da iščezne taj djelić ljubavi, smione
ljepote, zaustavi mi srce u letu.
Oh, ta luda kriza sreće
noć svetkovine, u jednom času
bio sam dijete i bio Bog: moj život ne zna više
osim želje za smrću.
1,724 total views, 2 views today