Piše: Ranko Pavlović
Nije ovo prikaz najnovije knjige Predraga Fincija („Gnome“, „Art rabic“, Sarajevo 2023). Nije ni tumačenje malo teže uhvatljivog žanra. Ovo je jednostavno poziv mogućem čitaocu da se primakne, jer – čeka
ga…
GOZBA…
izobiljem misli i treptajima duše. Ovo je, jednostavno, knjiga koja se ne prepričava, s nje se, kao na otmjenom prijemu, s poslužavnika, na vrhu čačkalice istesane od tananog srčanog mišića, uzimaju slasni (slasni i kad su pomalo gorki) zalogaji i zalivaju (ne britanskim) francuskim ili španskim vinima (ako se neko, slučajno, ne odluči za ljutu bosansku šljivovicu koja pali grlo). Jer, kad „Ukoso od mene stanuje kuća“, kako ne biti zapisivač slike, lirskog trenutka, impulsa; ko zna gdje će ta kuća biti kada je mi više ne
budemo posmatrali? I zato: „svaki mi moj tekst postao isto što i postojanje“. Jer, ako ne ostane svjedočanstvo, nestaće zauvijek. A kad nestane kuća koja „stanuje ukoso“ može nestati cijeli svijet. Nikako ne zaboraviti: „u dva reda mogu biti zapisane komande propisi zabrane, teško neke opće istine, možda tek njihove naznake ili osobne poduke, ali to ne obeshrabruje…“ Jer, „Što sam bio i što jesam mojim
tekstom postaje.“ U pisanju se ne treba plašiti prepreka. „S prvim slovom, u prvom redu začeto/ Ni u zadnjem neće biti okončano“, trajaće, „… iz sebe sama bivanje isijava“. U čemu je istina? U nepobitnoj činjenici ili u bezgraničnosti misli? Neka čitalac prosudi: „I um i mašta jednom dokuče:/ stvarnost je jedna a stvarnosti nam mnoge.“ Rat? „U ratu dobiju koji bore se za svoje./ Izgube koji bore se za bolje.“ Uostalom, definicija rata zapravo je smotana u Ratnu sarmu: „U pokrivaču sklupčan/ Strah“. U tome Iskren pisac: „Žrtva je svojeg pisanja,/ a samo ga ono od propasti spašava.“ Boga i vjerovanja što se tiče, teško je izdvojiti gnomu koja bi na neki način bila „reprezentativna“, sveopštija. Ipak, „U vjeri svojoj svoje potvrđuje./ U nespornom sve svoje raspoznaje.“
Mnogih tema se Predrag Finci u ovoj knjizi dotakao. I ne samo dotakao, duboko se udubio u njihovo suštastvo. A nekako naoko nonšalantno, mada, u suštini, vrlo smisleno. Teško bi bilo sve to samo i pobrojati. Uostalom, već je rečeno, ovo nije prikaz, analiza, kompletno kritičko osvjetljavanje. Ovo je samo želja da se skrene pažnja na knjigu i podstakne mogući čitalac da je potraži. Na kraju nalazimo nekoliko vrlo dobrih, zapravo odličnih pjesama. Ova koju sam izabrao možda i nije ona koja bi se mogla nazvati lučonošom, ali meni je bila zanimljiva po tome što je možda bolja definicija pjesme nego od bezbroj onih iskazanih u teoriji književnosti:
Očaj
Kad dohvati
nigdje pjesme
Samo očaj
a baš to baš otud
pjesma
Na početku ovog tekst(ić)a rečeno je da će to biti poziv na gozbu. Pa kad je tako, pustimo samog autora, Predraga Fincija, da nam indikativnom gnomom „Sloboda“ sam uputi taj poziv: „Dok je gospodara izvan tebe/ još nemaš sasvim sebe“.
1,213 total views, 5 views today
