Lejla Žujo – Marić: Triler pod drugim suncem

Zlatko Topčić, Anadolovo pismo, Knjigoljubac, Brčko, 2023

Roman Anadolovo pismo Zlatka Topčića (Knjigoljubac, Brčko, 2023) zanimljiv je višeslojan tekst žanrovski određen kao triler. Na prvom narativnom nivou, slijedom žanrovskih konvencija, priča polazi od nerazriješenog ubistva, mogućih počinilaca i žrtve, lika istražitelja Nazifbeya i javnog prostora kao pozornice događaja koji je uzburkao jedan od osmanskih centara tada već oslabljenog carstva, uz neizostavni politički kontekst, zavjere i konspirativno djelovanje protiv sistema, sa ljubavnim igrama, neočekivanim prevratima, istinama i zabludama, te fantastičnim elementima na samom kraju.

Motivacija polazi tragom dokumenta da su na trgu Ferikoy krajem 19. vijeka u Istanbulu trojica muhadžera iz Bosne glavni osumnjičeni za ranjavanje ruskog potpukovnika Kammeraua koji je jašući konja tuda prolazio u trenutku ranjavanja iz vatrenog oružja. S obzirom na to da ovaj slučaj nije riješen zbog nedostatka dokaza, te da nosi literarni potencijal, Topčić fikcionalnim putevima ispituje mogućnost razrješenja istoga u čemu i uspijeva do kraja romana aktivirajući, kroz ovu osnovnu fabulativnu nit, i mnoštvo drugih pripovjednih rukavaca iz kojih se otkrivaju kolektivne i pojedinačne drame likova usmjerene ka otkrivanju počinilaca i razrješenju slučaja. S obzirom na vrijeme u kojem se događaj desio (kraj. 19. vijeka) u odnosu na vrijeme kada se raspetljava (više od 120 godina), pisac s pravom postavlja pitanje da li zakašnjela pravda ima smisla s obzirom na to da su vinovnici ovoga događaja već odavno prekriveni patinom vremena i da naknadno saznata istina ništa ne može promijeniti niti se suštinski može razumijevati kao pravda.

Dok se ispituju putevi dosezanja istine i razrješenja ovoga slučaja, sa sviješću da i konačna saznanja treba smjestiti u okvire mogućih dopisivanja značenja, ovim romanom su akutelizirane brojne teme koje su kroz bosanskohercegovačku historiju imale marginalan status ili su vremenom to postale. S obzirom na to da je radnja romana kontekstualizirana u okvire kraja 19. vijeka i da prati sudbine muhadžira koji su se iselili sa ovih prostora na tlo današnje

Turske, Topčićev roman sa duže vremenske distance otvara ovu etapu u bosanskohercegovačkoj historiji obilježenu prvim posljedicama povlačenja i političkog slabljenja nekad silnog Osmanskog carstva. Književno je ova tema bila aktuelna u pojedinim dionicama 20. stoljeća, najviše u njegovim ranim decenijama i to najuspjelije kroz prozu Šemsudina Sarajlića, književnika na razmeđu 19. i 20. stoljeća, prozaiste uklopljenog u obrasce preporodne književnosti i Abdurezaka Hivzi Bjelevca, pisca koji je u svom stvaralaštvu sublimirao klasične pripovjedne obrasce sa dahom romantičarskih strujanja i naturalističkih poriva otjelovljenih kroz psihologiju pojedinih likova. Kasnije se ova tema nametnula kao jedna od bitnih za razumijevanje književnog djela Huseina Bašića, bošnjačkog pisca iz Crne Gore, koji je svojim romanom Tuđe gnijezdo u modernističkoj paradigmi sa osjećanjem skepse i duboke otuđenosti umjetnički portretirao kompleksnost razdijeljenih svjetova utkanih u unutarnje pejzaže duha, a to će se osjećanje dramatično ponavljati i u prozi bošnjačkih pisaca s temom egzila potaknutog ratom u periodu 1992 – 1995. I dok se ova tema kao ponornica probija kroz meandre kolektivnog pamćenja da bi ponekad bljesnula na površini svoga toka, toliko se konstantnim pokazuje da su istinske žrtve i ovoga historijskog trenutka mali obični ljudi.

Na kontinuitetu književnog naslijeđa i pitanja otvorenih u djelima spomenutih pisaca, ali i na čvrstim izvorima svoga bogatog i žanrovski raznovrsnog stvaralaštva, te romana 28.6.1914. (roman, revizija) koji je ostao otvoren sa najavljenim nastavkom a sa uvjerenjem da nas pisac neće iznevjeriti već da će se, opet umjetničkim putem vratiti na eru kojoj niko nije vidio kraj, Zlatko Topčić aktuelizira temu iseljavanja ljudi sa ovih prostora, prvenstveno Bošnjaka, u Tursku dajući joj novi kontekst. Pri tome polazi provjerenim komunikacijskim putevima između različitih medija umjetnosti donesenih naplavama poststrukturalističke misli i postmodernih tumačenja stvaranja. U ovim konceptima triler jeste jedna od formi popularne kulture bliska drugim oblicima umjetnosti, posebno filmu. U slučaju romana Anadolovo pismo riječ je o dijaloškom umrežavanju tekstualne prirode: sa jedne strane na dokument, a sa druge na književni tekst.

Iz njihove međusobne komunikacije na prvom planu se uočava porijeklo zapleta i raspleta romana. Inicijalna intertekstualna veza jeste ona koja počiva na dokumentu iz arhivske građe datirana na 18.2.1880. i događaje na trgu Ferikoy u Istanbulu, a druga intertekstualna referenca je imanentnog karaktera i autoreferencijalne je prirode, te se može govoriti o ukrštavanju fikcionalnih i fakcionalnih elemenata u gradnji novog Topčićevog romana, postupkom bitnim i za njegove druge romane. Ishodište druge intertekstualne veze je u romanu 28.6.1914. i to na rubnim dijelovima teksta, u fusnoti, upravo iz onih otvorenih krajeva teksta kojima je najavljen

i omogućen nastavak romana. Sadržaj predmetne fusnote jeste pismo koje je Husein – efendija Užičanin, u trenutku pisanja pisma nastanjen u Istanbulu, poslao prijatelju Ibrahimu u Bijeljinu svjedočeći o novim kulturno – historijskim izazovima s kojima su se susrele izbjeglice tražeći mjesto pod drugim suncem. U ispovjednom tonu s jezgrom od bolnih sjećanja, tragova razorenog života do osjećanja bespomoćnosti i višestruke izdaje kako od Osmanlija, tako i od komšija pravoslavne vjere opčinjenih velikosrpskom ideologijom, prepušteni sami sebi na vjetrometini historije, nisu imali drugog izbora nego se zaputiti u druge krajeve i tražiti novi životni prostor i to kod onih od kojih su ostavljeni i zaboravljeni u svome zavičaju nakon viševjekovne vladavine i garancije sigurnosti. Bez iluzija o tome da će ih Osmansko carstvo ponovo zašititi, suočavaju se s novim oblicima marginalizacije i prekrajanja identiteta bez prava na vlastito ime, gubeći dostojanstvo, jezik, moć komuniciranja, te mogućnost da o sebi autonomno odlučuju. Svi ti kulturno – historijski izazovi oblikovani u unutarnje tjeskobe i dramatične identitetske lomove vrijedit će u narativnom tkivu Topčićevog trilera kao ključ u razumijevanju kompleksnosti odnosa kako na ličnom, tako i na kolektivnom planu čija međusobna uvjetovanost proključava u određenim historijskim trenucima donoseći mijene, prevare, ubistva, neistine, ali i prilike za nekim novim kretanjima na velikim pozornicama vremena. Ovo pismo će poslužiti kao prototekstualna referenca i važan okvir za rasplet radnje u romanu Anadolovo pismo.

Pismo jednog te istog čovjeka poznatog kao Husein ef. Užičanin u romanu 28.6. 1914. ili kao Husein Anadol u romanu Anadolovo pismo intertekstualno je postupkom citatnosti uvezalo ova dva teksta, s time da je njegov sadržaj u nekoj mjeri proširen u funkciji formiranja raspleta romana i detaljnije karakterizacije ovoga junaka i šireg konteksta te prelaska od jednog prostora ka drugom. Motiv društvenih migracija i izbjeglištva umjetnički je vidljiv na polju vlastitog imena junaka i njegove promjene, a na konceptualnom planu i u ovom Topčićevom romanu je potvrđeno da je neophodno govoriti o već ranije uočenoj selidbi likova, književnih motiva, tema, postupaka i pojedinih dijelova iz jednoga teksta u drugi čime se plete mozaik njegovog ukupnog djela kao još uvijek otvorene i nedopisane knjige, a dijalog između proizvoda vlastitog stvaralačkog umijeća pokazuje kao jedna od determinirajućih poetičkih konstanti. U intertekstualnom odnosu između romana 28.6.1914. i Anadolovo pismo ispisuju se nova značenja: retroaktivno na roman 28.6.1914. koji se romanom Anadolovo pismo (i pored revizije iz 2021. na prvobitno izdanje iz 2019. i trećeg izdanja iz 2023.) drži kao nedovršena knjiga čija aktuelnost ne iščezava nego se može prepoznavati u drugom historijskom kontekstu i na drugom geografskom prostoru, ali u žanrovskoj komunikaciji na relaciji roman – revizija i triler.

U njima se još jednom potvrđuje težište Topčićeve proze, a to je određenost čovjekova historijom i njenim tokovima, te njihov uzajaman odnos na poljima ličnog i kolektivnog gdje se oko nekog vanjskog događaja (pokušaja ubistva, atentata, brze promjene u ustaljenim tokovima života) propituju prostori (ne) dostizanja intimnih težnji i snova. Pored toga, neka od pokrenutih pitanja iz romana 28.6.1914. proaktivno traže odgovore u narativnom tkivu Anadolovog pisma nagovještavajući da se iz historijskih zakonomjernosti može makar i nakratko iskoračiti dosezanjem horizonata lične sreće i ispunjenja tražeći u ruletu vanjskih događaja priliku za oslobođenje od taloga koje nanose ustaljeni društveni kodeksi ili naslijeđeni kompleksi i porodični obrasci.

Ipak, to nije moguće ni u Sarajevu ni u Bosni, ni u 20. vijeku kao razdoblju koji boluje od viška historije i ratova, pa je zato prostorno – vremenski pomak unatrag u odnosu na 28.6.1914. koji nosi ogroman simbolički potencijal, nužnost jednako kao i autoimaginativno kretanje po prošlosti koja se sve više udaljava i gubi iz domena kulturnog pamćenja. Na taj način je trilerom zapravo propitana mogućnost bijega iz historijskih neminovnosti i zatvorenosti jednog Velikog vijeka, te sasvim sigurno i novih revizija jer su one, nažalost, konstanta balkanskog kulturnog kruga. Ovdje je riječ i o aktuelizaciji jednog važnog trenutka u oblikovanju kulturnog identiteta bosanskohercegovačkog društva, posebno Bošnjaka sa rubnih prostora koja su uvijek bila izložena historijskim potresima i otimanju uporišta u domu i zavičaju. Uz sve to, nikada ne smijemo izgubiti iz vida da su Topčićevi junaci posredno ili neposredno trajno determinirani historijom, tako da je moguće da samo iz jedne historijske epohe zakorače u drugu i dalje prepleteni nitima onoga što je historijsko iskustvo nataložilo i utkalo u svako ljudsko biće, a potom i u kolektive. U bogatom spektru likova u Anadolovom pismu kreću se izbjeglice i nesretnici Mehmed, Bekir i Osman, majke i one koje sanjaju da to postanu – Sofija/ Safija, Lejla i Begzada, očevi koji žele zašititi svoju djecu – Ibrahim – beg, Husein – efendija, talentirani Bosanci željni uspjeha: Nazif – bey i Janko Zapletikosić, nosioci političkih procesa i društvenih uloga, poput sultana Abdul Hamida, ljekara, šejhova, kadija i brojnih drugih ličnosti u igri viših političkih interesa – Irine Golubajeve, Poppudofova, Lunela i sirotog potpukovnika Kammeraua.

Propitivanje mogućnosti bijega kako iz polja tragične historije, ali i tradicionalno uspostavljenih porodičnih i društvenih odnosa najjasnije se uočava u književnom portretiranju ženskih likova, posebno pripadnica nekadašnje porodice Omerović, majke Safije/ Sofije i kćeri Lejle. Jedna od važnih gradivnih elemenata trilera jesu ljubavne priče u kojima se dinamično kreću likovi. U romanu  Anadolovo pismo  ženski  likovi unose ljubavni eros pred kojom

muškarci ostaju bespomoćni i pasivni, jer one razobličavaju njihove slabosti što je preneseno na polja braka kao intimne zajednice unutar koje se reflektuju svi veliki društveni procesi i u kojem ljubavne iluzije dobivaju sasvim novu vrijednost. To je uočljivo na relaciji Husein – efendija Užičanin – Safija/ Sofija, Lejla – Mehmed Domazet, Begzada – Bekir i Irina – pukovnik Kammerau. Čini se da je u prostoru oslabljenog carstva jasnije vidljiva i slaba muška uloga u bračnoj zajednici, a da je razdor između svjetova koji tvore jedan bračni još izraženiji i dublji o čemu svjedoči krhka bračna zajednica između plahog i nabusitog Mehmeda i Lejle, nježne jedinice Omerovića, bolničarke u bolnici na Šišliju, skoro hećimke i ljupke mlade žene, središnje emotivne tačke u ovom romanu. Paradigma rastakanja velikih carstava primjenjiva je i na unutarnje gibanje u porodičnim krugovima i promijenjenu dinamiku odnosa, kao i demistifikaciju braka i apsolutnih vrijednosti kakve su vječna ljubav, bračna vjernost koji od romantiziranih toposa postaju polja potčinjavanja i odmjeravanja moći u različitim aspektima.

Sofija/Safija, kćerka pravoslavne porodice Zapletikosić iz Bosne, udajom i prelaskom iz jedne tradicije u drugu iz siromaštva u trgovačke krugove kazuje da se nije promijenila, ni izdala već se samo našla i prepoznala, a ovaj stav u novom prostoru dolazi do vrhunca tako da je potpuno oslobođena sjećanja na sebe prošlu i spremna da kao Husein – efendijina bula, čiji je život posvećen islamskim propisima i ibadetima, izgradi novi identitet satkan od oprečnosti i relativizacija. Na unutarnjem planu, ponesena onim kako je zajednica prihvata, preuzima inicijativu nad bračnim i porodičnim odnosima svjesna nastalih društveno – političkih okolnosti i novog života pod drugim suncem gdje obezbjeđuje materijalne uslove čineći egzistencijalni stub porodice, a pritom je na emotivnom planu daleko od toga da je Husein – efendijina bula kako se u društvu predstavlja ironično ga odmjeravajući i aludirajući na njegovu muškost i snagu. U svemu dva svijeta, složni su u tome da Lejlu oslobode nesretnog braka, jer u tokovima svih mijena jedina je konstanta ljubav prema djetetu i želja da se kroz Lejlinu sreću sačuvaju zrnca nade u smisao života. Od Safije/Sofije, Begzade do Lejle primjećuje se da junakinje u ovom romanu odlikuje mogućnost iskoraka u odnosu na život koji bi imale u Bosni, te određeni redukcionizam gdje se pluralnost identitetskih polja svodi na jedan, bilo da je riječ o izgradnji društvenog statusa, održanju strasti i potrazi za ljubavlju ili ostvarivanje snova o majčinstvu, što je posebno prisutno u liku Begzade, Mehmedove nesretne sestre koja je tokom silovanja ostala trudna, a nakon toga više nije bila u mogućnosti da sa svojim suprugom Bekirom dobije dijete. Njena jedina misao, pa čak i uloga u ovome romanu jeste da sanja da postane majka što se, nažalost, neće ostvariti jer je njena utroba gnojna i teška od pokvarenog sjemena Mikajla Pušare, a čast uprljana i u očima njenog muža koji u svojim slabostima njenu žrtvu pretvara u

nevjeru, a ljubav prema njoj u prezir i nasilje. Ovdje triler priziva komunikaciju s Topčićevim dramskim tekstovima gdje se Begzadina sudbina ogleda u Almasinoj, a tragedija ženskog bića u ratu akcentira kao jedna od duševno najrazornijih u okvirima ljudskog roda.

Muški likovi, posebno Mehmed Domazet iz Užica i Mehmedov zet Bekir iz Nevesinja zarobljenici su trauma i sjena prošlosti (i jednog ubistva u zavičaju koje ih je trajno odredilo) koje ih pasiviziraju potčinjavajući ih i u najdubljim erotskim strastima, čine ih mrtvima dok su još živi, a sa druge strane i motiviraju na agresivnost i neuklopljenost u postojeće oblike društvenog života. Kao dvostruki drugi (i u javnoj i u privatnoj sferi), oni nose onaj historijski teret čovjeka sa balkanskih prostora gdje se gotovo u jednakim vremenskim ritmovima objelodanjuje da se nikad nigdje ništa loše nije dogodilo a da se nije ticalo i njih više nego ikog drugog. U retrospekciji koja vodi ka dubljem portretiranju Husein – efendije razdijeljenog između nekad i sad, tamo i ovamo, porodične i društvene sfere, a uz odrastanje u trgovačkoj porodici sa spremnošću da proda skuplje robu koju je dobio po nižoj cijeni otkrivaju se širi kulturološki elementi kojima je određen. Husein – efendija Užičanin ili Anadolac dolaskom u novi prostor živi podijeljenim životom pamteći sebe nekadašnjeg toliko jako da nije u mogućnosti da prihvati bilo koju promjenu u novom kontekstu – svaka je za njega izuzetno traumatična: od gubitka statusa, imetka, porodičnog autoriteta do gubitka simboličkih temeljnih dijelova identiteta kao što su vlastito ime i jezik, a kroz promjenu imena i vezu sa prostorom i vremenom iz kojeg je potekao. Ostaje tek preciznost ruke, te mnogo pisama koje je pisao, a malo dovršio i samo jedno otposlao; da ne zamagljuje sliku toga jedinoga iza koga stoji svim bićem. U njegovoj ličnosti nagovještava se spektar uzroka koji su ga u novom prostoru potpuno ogoljeli i učinili ozlojeđenim i nesretnim pokazujući da su određene historijske forme atrofirane, te da je svaki otpor prema novome uzaludan. Sve to opet nije slučajno jer će i u sarajevskoj gostionici Samek njegov rođak Muhamed Selimić, Topčićev junak iz još jedne fusnote iz romana 28.6.1914. u pripovijedanju svoga porodičnog porijekla i odjeći koja slavi krug kojem pripada, simbolizirati forme nekog starog vremena nemoćnog pred brzim historijskim mijenama na sarajevskim pločnicima. Za obojicu je odjeća simbol putovanja kroz vrijeme i statusni simbol, pa i u dalekoj Turskoj Husein efendija zatakne za pojas trofejni livor Zaimbeyov, od roda Selimića iz Vitine kod Ljubuškog, iz Bosne, kao znak begovskog nama i moći koja je presahla, i otisne se u čaršiju. Na ovim simboličnim poljima koje čine odjeća i oružje čuva se veza sa zavičajem i porijeklom, te brani pravo na porodičnu sreću i budućnost potomaka. Vodeći duboke unutarnje ratove koje pokreću traumatična sjećanja na bolne događaje u Nevesinju, jami Čavkarici i silovanju Begzade u porodičnom domu, Mehmed i

njegov zet Bekir trenutke kratkotrajne bračne sreće zamijenit će nepripadanjem, grubošću postavši teretom kako u funkcionisanju porodične zajednice, a tako i one šire, vanjske, kao potpuni gubitnici bez potomaka i prevazilaženja bolnih iskustava zbog čega će postati savršen plijen u igri mudrijih i otvorenijih ka životnim mijenama, te u političkim slagalicama koje vodi carstvo na izdisaju još jednom potvrđujući izdaju i beskrupuloznost. Sa druge strane, njihovo ogledalo je i Maks Emanuelovič Kummerau, dvostruka žrtva – i pucnja i trovanja pod sumnjivim okolnostima u bolnici, također plijen višestrukih izdaja i potpuni gubitnik u igri velikih, mrtav i prije zvanične smrti, pojedinac koji unatoč odlikovanjima nije doživio ljubav i istinsku sreću i paradoksalno, trenutke humanosti i ljudske topline doživjet će u bolničkoj postelji dok nad njim bdije Anadolova Lejla.

Višestruko je interesantna ličnost Nazifbeya koga Topčić uvodi iz niza razloga: na prvom nivou on je istražitelj, saznat će se da je i on porijeklom iz Bosne, da ga je otac Ibrahim sklonio od komšijske mržnje uputivši ga na studije u Istanbul, da je unatoč posvećenoj borbi za domovinu uz samoću i godine koje prolaze bez ljubavi i potomstva degradiran u službi kako bi neki podobniji imali bolji status, da je pismo iz 28.6.1914. zapravo pismo koje Husein – efendija šalje njegovom ocu, ali ga ipak u posljednjem trenu dobiva od autora postavši time istinski pobjednik, onaj koji izlazi iz polja gubitništva, kakvo je ispripovijedano pismom Husein

– efendije Užičanina/ Anadolca, u prostranstva lične sreće i zadovoljstva. Slučaj će se sam otkriti pred njim, od neženje će se vezati ljubavlju jer će Lejla izaći iz ranijeg braka s Mehmedom, žrtvovat će se za njih, a prapraunuka Lamija iskra života koja će biti njihov trag i podsjetnik na Lejlu u predstojećem vremenu kada sve drugo prođe i kada u iščezavanju svih formi ostane ljepota ljubavi ispunjena potomstvom. Na drugom nivou uz Nazifbeya Topčić uvodi elemente fantastike karakteristične za triler. Nazifbey se odlikuje netipičnom dužinom života, s vremenske distance od vijeka i više, (na pragu svoje dvjestote!) osvrće se na minule događaje sravnavajući i posljednje račune pred velikim sudom vremena. Preko svojih pleća preturio je jedan tegobni vijek i ostario ne samo od fizičkog protoka vremena, nego od količine nataložene historije u svim njenim uzburkanostima. Uz to, putem uvođenja ovoga junaka Topčić nastavlja svoje umjetničko kretanje poljima metafikcije i autoreferencijalnosti propitujući prirodu stvaralačkog čina te dovodeći u usku vezu proces pisanja i istražiteljskog postupka što nije slučajno jer upravo na tom tragu se otkriva pitanje istine i dolaska do nje, te uspješnog okončavanja neriješenog slučaja. Dakle, u Topčićevom svijetu stvorenom ovim trilerom, pisanje romana jeste jednako detektivskom rješavanju zagonetnih slučajeva, te slijedom toga pisac jeste zapravo detektiv čija fabula jesu neriješeni događaji, a žrtve i počinioci

slučajevi koje valja rasvijetliti i ogoliti pred licem istine. Potraga za istinom, makar i dockan, osjećaj odgovornosti prema dužnosti koju mora ispuniti istinom pokazat će se posebnom i dobit će svoje mjesto u literaturi šifrirana kao Nazif – beyov sindrom, otvarajući polja razgovora sa (pseudo)naučnim, ali i nečim novim što će tek biti predmetom interesovanja javnosti.

U tom autoreferencijalnom polju stoji i književno prisjećanje na samog sebe i svoje književne početke pod pseudonimom Gold Taucher. Vraćajući se uvijek na početke, na mjesto zločina, ispisujući otvoreni tekst gdje je svaki oblik komunikacije moguć, Topčić vodi dijalog i sa kontinuitetom svoga stvaranja i zbira identiteta, ali i objašnjava sopstvenu poetiku – njegovi slučajevi se uglavnom događaju u S i tek poneka epizoda u provinciji (…), njegovi protagonisti nisu ni zaista simpatični, ni zaista antipatični, a da se slučajevi ne završavaju na uvijek očekivani način, jasnom pobjedom dobra i bezrezervnom kaznom zla (…) njegovi junaci većinom nisu ni u potpunosti krivi, ni u potpunosti nevini, nego u odnosu na prilike mogu da djelaju u svakom pravcu.

U biografskim isječcima Nazif – beya iščitava se paralelno i u ključnim parametrima priroda Topčićevog romanesknog svijeta: prepoznaje se stvaralački/ istražiteljski afinitet ka onome što je poetika grada S (ne Stambola, nego Sarajeva) i zbir nerazriješenih događaja iz njegove historije, što je još jedna od intertekstualnih referenci na roman 28.6. 1914. gdje se ne smije zanemariti ni podatak da Nazifbey dobro gađa, ali ne zna da jaše pri čemu u autoironijskoj oštrici pisac još jednom skreće pažnju na sebe poigravajući se s istinom i podsjećajući na činjenicu da se i njegovo ime u savremenom prostoru digitalnih tehnologija povezuje uz atentat na Franza Ferdinanda, ali i općenito na ovu temu, koja, očigledno, u njegovom stvaralačkom opusu izgrađuje zapaženo mjesto.

Pomakom u prošlost u odnosu na 28.6.1914. roman Anadolovo pismo uspostavlja kontinuitet s uvijek aktuelnom temom odnosa malih ljudi i društvenih sistema kao što su carstva na izdisaju demistificirajući njihove političke snage i prikazujući ih kao slabosti i zablude. A upravo na takvu pozornicu stupaju već oslabljeni i spletom brojnih historijskih uvjetovanosti defmorirani ljudi s balkanskih prostora, posebno Bosanci potvrđujući se da nema zablude kojoj ne bijahu sužnji, ali da unatoč tome nisu glupi nego im pamet sporo dolazi.

Triler, određen tek žanrovski bez kontekstualizacije sa piscem i njegovim poetičkim modusima i stvaralačkim potencijalima, ne može biti valjano vrednovan. Osim što je ovim trilerom otvorio komunikaciju sa brojnim segmentima u kojima će svaki čitalac pronaći svoje prostor i mogućnost širenja spoznaja, Topčić dokazuje da je ovom formom moguće aktivirati i književno

pamćenje i podsjetiti se postmodernim umjetničkim postupkom na temu iseljavanja naših ljudi u Tursku krajem 19. vijeka, inače važno mjesto u oblikovanju novije bosanskohercegovačke književnosti i postepenog prelaska sa orijentalnih književnih utjecaja na evropeizaciju bosanskohercegovačke književnosti, osvježiti čestice toga pamćenja i aktuelizirati ga u 21. vijeku, vremenu novih izazova kako za interpretaciju historijskih činjenica, tako i za poimanje kulturnog identiteta čiji je književnost važan dio. Vrijeme kraja 19. stoljeća doba je u kojem nastaju prvi romani, a Topčićev triler kristalizira tu formu dajući joj novi kvalitet i pokazujući se da nijedna epoha nije završena već svaka tekstualnim putem može biti oživljena i jezikom materijalizirana kao književno djelo.

Anadolovo pismo, umrežen u Topčićeve stvaralačke moduse i shvatanja književnog teksta, dokaz je da ovaj pisac nastavlja širenje kapaciteta romanesknog stvaranja u intermedijalnim i intetekstualnim okvirma s interesom za male ljudske priče u vrtlogu metanaracija, prvenstveno historije. U njima snažno fungira autoreferencijalno prisjećanje na stvaralačke početke i forme sazrijevanja kroz mijene, kontinuitete i njihove potencijale jednog od najeminentnijih pisaca savremene bosanskohercegovačke književnosti.

Piše: Lejla Žujo – Marić

 1,209 total views,  6 views today

Komentariši