Ferida Duraković:Dubravka

Trpno stanje

U četvrtak 23. marta smračio se sunčani dan u kojem je Dubravki Ugrešić svanula vječita noć.

U utorak 27. marta bio bi joj rođendan. Odlučila je zaspati, kao što je o svemu odlučivala sama: usamljeno drvo na brijegu izloženo olujama i sjekirama drvosječa. Dušinim nožem presijecala je niti koje su je vezale… za mjesto koje ju je htjelo privezati. Za suvišne ljude koji su (bili) lažni prijatelji i prijateljice. Za bolne i besmislene udarce koje joj je opetovano zadavao „zavičaj“. Za zemlju koje više nema, koja joj je davala prostora da diše šire i slobodnije, ali je i ona zaspala zauvijek, trideset godina prije nje, srca probodenog sabljom koja je iznenada i neumitno banula iz povijesti… Za život koji je izgubio rat kad je tijelo izgubilo nekoliko bitaka.

Prošle godine poslala sam joj poruku za rođendan, koji pada na dan što ga pamte naša bosonoga djetinjstva kao važan – ali sada sa sasvim suprotnim značenjem, jer nas je užasnuo i obeshrabrio rat u Ukrajini:

Na rubu rata

Na rubu pameti

Na rubu plača

Na rubu zime

Na rubu smrti

Ima rub mira

Ima rub razuma

Uma rub smijeha

Ima rub ljeta

Ima rub života

Tu ćemo se zagrliti

kao dva ostavljena djeteta

Kao dvije ostarjele žene

Kao dvije Kasandre:

Bolje pakt nego rat!

Bolje pakt nego rat!

Bolje pakt nego rat!

Na desetu godišnjicu postojanja PEN Centra u Bosni i Hercegovini – koji je osnovan 31. oktobra 1992. u Sarajevu opkoljenom sasvim spremnom teškom artiljerijom i snajperima bratstvujuće i jedinstvujuće Jugoslovenske narodne armije – dakle, 2002. godine PEN Centar u BiH dodijelio je Dubravki Ugrešić Nagradu za očuvanje dostojanstva književnosti u ratovima na Balkanu. Jedinu nagradu koju je PEN Centar u BiH ikad ikome dodijelio. Došla je s radošću u Sarajevo. Imali smo novaca tek toliko da joj platimo hotel, a umjesto nagrade (rekla je: „kao nagradu!“) dobila je sliku Affana Ramića, na kojoj se vidi ekspresionistička naznaka srušenog Starog mosta u Mostaru – s ponosom ju je držala na zidu svog amsterdamskog stana.

Godine 2012, na dvadesetu godišnjicu PEN Centra u BiH, 31. oktobra, na Dan vještica, Dubravka je u Ateljeu „Figure“ imala svoje autorsko veče s temom, između ostaloga, o spisateljicama na Balkanu, koje su vodili Dijala Hasanbegović i Nenad Veličković. Na završetku večeri predali su mi metlu i šešir kao simbol i podsjećanje na „Vještice iz Rija“, što je „naš najveći živi bošnjački pisac“ (pogodite koji od tri) ignorantski i arogantno protumačio kao (zamislite!) „opskurno“.

Prije pet godina poslala sam joj rukom izvezenu crvenu zastavu sa srpom i čekićem. Ne znam je li je držala na zidu, ali je rekla da hoće. Prije dvije godine kupila sam joj divnu haljinu od panama platna stvorenog za vez, golubje sive boje, na kojoj sam htjela izvesti dva crvena karanfila. Cvijeće naše mladosti. (Crveni se karanfili u Sarajevu godinama nisu mogli naći. Šta im je cvijeće krivo, pitam se.) Haljina do nje nije stigla zbog nekih ozbiljnih promjena u mom životu, kao ni goblen „Kozarčanka“, koji stoji nedovršen.

Zato je M. zasadio i uzgojio crvene karanfile za Dubravku. Koji su na prozorskom simsu preživjeli sarajevski snijeg i studen i sad me gledaju kroz okno i pomažu mi da ljepše plačem.

Dubravka je – ne zaboravimo – pisala i za djecu. Nomadu je prije tri godine dala ekskluzivno pravo da u „Djecimetru“ objavi tekstove za djecu koje do tada nije nigdje objavila. Moja F. odrasla je na njenim Kućnim duhovima, na jednoj od najljepših jugoslavenskih slikovnica za djecu (sa ilustracijama Branke Ćetković), i na Malom plamenu.

Ja sam uz Dubravku i njenu književnost, kao i uz njenu prijateljsku naklonost, odrasla u samopouzdanu i slobodnu ženu, koja možda ne zna šta hoće, ali pouzdano zna šta (više) neće. Hvala joj.

Titivillus

je potomak drevnih vragolana koji su zagorčavali život srednjovjekovnim prepisivačima. Kuća u kojoj ima knjiga, papira, bilježnica, olovaka, pisaćih strojeva, pravi je raj za Titivillusa. Titivillus je taj koji na knjigama pravi ona ružna „uha“: strasnim čitačima napravit će uvijek na krivoj stranici. Matematičarima će Titivillus s užitkom prebrisati važne formule, đacima će umrljati bilježnice i prije polaska u školu krišom „ispraviti“ zadaće. Piscima će Titivillus ukrasti stranicu na najnapetijem mjestu, urednima će pakosno pokapati stranicu tintom. Danas se Titivillusa najviše moraju bojati kompjutoraši: uđe li Titivillus u kompjutor, napravit će veliku zbrku. Uostalom, piscu ove knjige Titivillus zamalo upropastio naslov. Slagari su u zadnji čas zamijetili grešku i umjesto Kućni puhovi, kako je Titivillus krišom napisao u rukopisu, otiskali pravilno: Pućni kuhovi.

Kućni duhovi, ITRO August Cesarec, Zagreb, 1988.

Foto credit: Pexels

 1,399 total views,  3 views today

Komentariši