Održan program "Solidarnost umjetnika svijeta" posvećen ukrajinskom pjesniku, slikaru i humanisti Tarasu Ševčenku

P.E.N Centar u BiH u saradnji sa Međunarodnim umjetničkim festivalom “Sarajevska zima”, Muzejom književnosti i pozorišne umjetnosti BiH jučer je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH upriličio program “Solidarnost umjetnika svijeta” posvećen ukrajinskom pjesniku, slikaru i humanisti Tarasu Ševčenku. Razgovor su vodile Andrea Lešić, potpredsjednica P.E.N Centra u BiH, glavna urednica časopisa “Novi Izraz” i profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i profesorica Adijata Ibrišimović Šabić sa odsjeka slavistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Nakon što je program otvoren pjesmom “Oporuka”, koju je pročitala Lesia Laževska, a koju je Taras Ševčenko napisao prije 178 godina, i koja je zbog ratnog stradanja Ukrajine, aktuelnija danas više nego ikada ranije, profesorica Lešić je pročitala i obraćanje Julije Dragojlović, profesorice ukrajinske književnosti sa Filološkog fakulteta u Beogradu i prevoditeljice, u kojem je istakla važnost savremene ukrajinske poezije i književnosti, kao i ukrajinskih autora.

Ovo je bila prilika da se sarajevska publika upozna is a najznačajnijim imenima ukrajinske književnosti.

“Ukrajinska književnost i jezik ne izučavaju se ni na jednom univerzitetu u Bosni i Hercegovini, i u tom smislu naša kulturna javnost nema direktnog uvida niti direktne veze s ukrajinskom kulturom. Zahvaljujući prijevodima na ukrajinski jezik nekih od naših pisaca, ukrajinski čitatelji vjerovatno o nama znaju više nego mi o ukrajinskoj književnosti, i novi dvobroj časopisa „Novi Izraz“, sa tematom posvećenim ratnoj ukrajinskoj književnosti, nastojao je da pokaže i tu neravnotežu, kao i da je barem donekle ispravi”, pojašnjava profesorica Lešić.

Profesorica Adijata Ibrišimović Šabić ukazala je na sličnosti između bosanskohercehovačkog naroda i ukrajinskog naroda, kao i kulture.

U NASTAVKU PROČTAJTE PJESMU TARASA ŠEVČENKA

OPORUKA

Kad umrem, pokopajte me
Sred prostranih stepa,
Oko mene da se širi
Ukrajina lijepa,
Da iz groba mogu gledat
Livade i polja
I slušati bučni Dnjepar
Koliko me volja.
Pa kad on iz Ukrajine
Do u sinje more
Krv dušmansku ljutu spere,
Polja ću i gore –
Sve napustit i odletjet
Do samoga Boga
Da se molim… A sve dotle
Ne priznajem Boga.
Ustajte pokopavši me,
Okove slomite
I slobodu tad dušmanskom
Krvlju poškropite.
I u novoj porodici,
Slobodnoj, bez sjene,
Kojom dobrom, blagom riječju
Spomenite mene.

(1845.)

* Taras Ševčenko