Ženska čitaonica [KRITIKA]: Herbarij južnih predjela

Marija Andrijašević, Zemlja bez sutona, Fraktura, Zagreb, 2021.

PIŠE: Matej Vrebac


Biologija nas uči da su endemi one biljne i životinjske vrste koje se rasprostiru na ograničenim područjima i ekosistemima, dok su stenoendemi usko lokalizirani na manja i uža područja. Negdje u Dalmatinskoj zagori, gdje Cetina svojim rukavcima grli krš i okolne predjele dinarskog krajobraza, jedna takva stenoendemska vrsta bi mogla biti Glorija Suton, junakinja romana Zemlja bez sutona. Gloriju, botaničarku specijaliziranu za skupljanje sjemenki rijetkih i ugroženih vrsta na rubnim krajevima planete, put dovodi u Sutone, zaseok sela Vrja, odakle je izniklo sjeme loze kojoj pripada. Povratkom u mjesto koje danas rijetki stalno naseljavaju, gdje svako svakoga zna i gdje međe kroje ljudske odnose, u pripovjedačici oživljavaju slike djetinjstva i vraćaju se u sjećanje lica voljenog Dida, a glavni razlog povratka u očev rodni kraj i Split, u kojem je odrasla, ipak je ćaća Žarko.

Nakon uspješne zbirke poezije davide, svašta su mi radili (2007.) prozni prvijenac Marije Andrijašević – komparativistice, etnologinje i kulturalne antropologinje rođene u Splitu 1984. – Zemlja bez sutona zaista predstavlja svjež glas u regionalnoj književnosti u okviru pojedinih tema u kojima se kreće i načina kako ih književnim postupcima obrađuje. U svome prvom romanesknom ostvarenju spisateljica strpljivošću i pažljivošću, vrlinama potrebnim jednom prirodoslovcu za izradu herbarija, presuje i slovima utiskuje raznolike teme: bolest, odnos roditelja i djece, razvod, prijateljstvo i odrastanje one generacije koju danas nazivamo milenijalcima te, napose, odnosa pojedinca-društva prema prirodi. Ono o čemu piše Marija Andrijašević jesu velike književne teme, a Zemlja bez sutona jeste veliki roman i već prepoznata knjiga dosad o čemu svjedoče nagrade koje je priskrbila: regionalnu nagradu Štefica Cvek te nagradu za najbolji roman u 2021. godini tportala.

Pripovijedajući u prvom licu, u roman nas uvodi glas Glorije Suton, doktorice bioloških nauka i ekspertice u proučavanju rijetkih sjemenki, dok jednog ljetnog dana stiže u mjesto Vrj, u pauzi između dvije istraživačke misije na udaljenim krajevima planete. Rodni kraj njena oca Žarka omogućit će joj da bolje istraži sebe, korijenje i zemlju iz kojeg je proklijao on i njegovi plodovi, susret s Jadranom, prijateljem iz djetinjstva, i njegovom kćerkom Altom te da prizove u sjećanje cijeli niz uspomena na voljenog Dida, odrastanje u Siromašnoj, kvartu Splita, i na tajnu koja ju je oduvijek proganjala. Uronom među stranice u imaginarno mjesto Vrj otvara se pred čitateljem unutarnja i vanjska geografija, odnosno dinarski mentalitet i njegov odraz u opisanim predjelima:

Vrj je gnijezdo savijeno na vrhu planinskog stabla koje, ako nisi znao kamo gledati, nije pružalo pogled nikamo posebno. Sjever, jug, istok, zapad, gdje god da se okreneš samo doline, brda, šume, suhozidi, polja, kravarice, gnjojine, pojilišta, sve ograničeno kanjonom Cetine i nedostatnim ljudskim okom. Vrj nije mjesto ili kako u novinama i pričama opisuju mala mista – galerija živopisnih, dragih, komičnih likova. (…) Čovjek je tu, kad polegneš oči na njega, poput Vrja – nikakav značajan prizor. Odraz zemlje koja ga okružuje. Suh, tvrd, šutljiv, sve dok ga nečim ne očešeš. I lako lomljiv, ali samo iznutra i nevidljivo.

(13)

Žarko Suton je tvrd i šutljiv, bar naizgled, a odnos samohranog oca i kćeri čini okosnicu romana: njih dvoje u pokušaju razumijevanja onog drugog i nerazumijevanja usred života koji se odvija(o) oko njih. A on je za Žareta bio sve osim lagan, kao i većini koji su od siromaštva u Zagori bježali prema gradu, i Glorija zna da njen otac poput mnogih muškaraca (i žena) iz Vrja boluje od neobične bolesti – ne može pokazati sreću ili ljubav. S druge strane, Glorija se ne sjeća majke, o njoj otac nije nikada ni pričao, a fotografije s njenim licem bile su skrivene i njoj nedostupne. Majčino napuštanje i njezina neprisutnost, kao značajan topos u književnosti, u ovome romanu otvaraju bitnu perspektivu djeteta, ali se nudi prostor za drugog, za objašnjenje i razumijevanje iznad svega, hrabro i nepatetično, baš kako piše Marija Andrijašević. Kroz dinamiku odnosa kćeri i oca se uspostavlja šira slika jednog mentaliteta već opisivanog kod poznatih prozaista tog kraja, s bitnom razlikom da ovdje temelj odnosa nije frojdovsko suprotstavljanje roditelju nego prevazilaženje tradicije osude ka shvaćanju da neko može želit da ti da sve, a ne moć, ne znat kako, od tog teškog života, te tuge i jada (215). Bolest kroz koju prolazi Žare i njezino naturalističko prikazivanje, bez metaforičkih slojeva o kojima piše Susan Sontag, posebna su mjesta vrijedna pažnje i još jedan dokaz o autoričinom umijeću ispisivanja bolnih tema bez nepotrebnog patosa. Završetak romana osvaja i zavlači se u srce čitatelja kojem pod ruke prispije Zemlja bez sutona, knjiga po senzibilitetu srodna Magdaleni Blažević, a po temama i perspektivama Dini Pešutu.

Na različite načine se ovaj roman može podvrgnuti feminističkoj interpretaciji, no zasigurno bi najdojmljiviji bio onaj kroz prizmu ekofeminizma. Zemlja bez sutona je knjiga koja baca svjetlo na čovjekov odnos prema Zemlji-majci, a taj odnos je u svojoj srži eksploatirajući koliko i sam patrijarhat na kojem počiva. Lik biologinje koja se trudi očuvati njezin djelić je utjelovljenje moderne heroine, uzor za neke nove generacije koji će tu zemlju naslijediti u ko zna kakvom stanju. Veza između Glorije i mlade Alte podsjeća na indijansku poslovicu koja kaže da zemlju na kojoj živimo nismo naslijedili od naših predaka, nego smo je posudili od naših nasljednika. Alta se ogleda u Gloriji, njen je zrcalni odraz i nova nada u nadolazeće naraštaje. Obje su djeca razvedenih roditelja, i obje su svoje, svojeglave i samonikle kao i biljke koje ih okupiraju u zajedničkom proučavanju flore. Glorijine riječi nas podsjećaju da ipak i mi sami_e možemo učiniti nešto, ali upozoravaju na jednu važnu činjenicu: (…) Zemlja ne umire, Zemlja nas se pokušava riješiti. Izašli smo iz lanca, izvršili invaziju, i sad smo njezina otvorena rana. Nego, šta god da se desi, dala sam sve od sebe. (162). Tako ovim romanom Marija Andrijašević uvodi u književnost našeg jezika ekološku dimenziju promišljanja našeg odnosa prema ambijentu u kojem živimo, na Zemlji koju nemarno uništavamo, što se već sada pokazuje kao jedno od gorućih pitanja opstanka čovjeka ulaskom u antropocen, geološko razdoblje koje odlikuje ljudski utjecaj na Zemlju. Tema je to koja će se nesumnjivo morati ozbiljnije razmatrati u aktuelnoj i nadolazećoj književnosti.

Ne može proći nezapaženo ni autoričin senzibilitet na jezičkom planu koji na kraju diktira gustu i nabijenu stilsku kompoziciju. Puni potencijal jezika u umjetničkom postupku se ostvaruje preko upotrebe dijalektalnih izraza i govora dalmatinske krajine i splitskog žargona u dijalozima, što ujedno odlično djeluje kao sredstvo u karakterizaciji likova i približavanju atmosfere. Jezik kojim Marija Andrijašević piše ovaj roman je izrazito poetičan, ritmični raskošan, ali skladan i pun lirskog potencijala, no čini se da bi sam tekst integralno bio prohodniji i čitljiviji kada bi za mrvicu bio razvodnjen i lišen ponekog deskriptivnog dijela, a sam užitak i efekat na čitatelja bi ostao isti. Narativni tok je građen kroz pripovijedanje u prvom licu, najčešće u obliku prikazivanja sjećanja i reminiscencija koje se granaju pa takva lirska zgusnutost izraza koji teži ka lirskom esejiziranju zna skrenuti pažnju s fabularnog toka. No, možda i ovaj kritičar previše sitničari nakon uvida koliko autorica može vješto baratati raznim potencijalima jezika.

Ipak, djelo spisateljice ovakve osjećajnosti i talenta oduševljava i obuzima, izazivajući empatiju. Kombinirajući dijalekt, naučni diskurs i jak lirski izraz, Zemlja bez sutona se nameće kao predivan i ozbiljan roman u razmatranju epohe antropocena, ali podjednako emotivno i promišljeno govori o ljudskom biću – odakle dolazi te kamo ide. Riječi proizašle iz ruku Marije Andrijašević ukazuju na ljepotu i smisao zapetljanog korova, koliko i na razgranatu krošnju raskošne ambicije. Riječ je o autorici čije se riječi primaju na plodno tlo, a likovi koje se nalaze sačinjavaju jedinstven herbarij, herbarij južnih predjela.


MATEJ VREBAC (1997) osnovnu školu završio u Fojnicu, opću-realnu gimnaziju Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu je magistrirao italijanski jezik i književnost i komparativnu književnost, s priznanjima za najbolje studenate Univerziteta u Sarajevu. Boravio na Erasmus + razmjeni na Univerzitetu Ca’ Foscari u Veneciji i Alma Mater Studiorum u Bolonji. Na Internacionalnom književnom festivalu Bookstan 2017. i 2020. osvaja nagrade za najbolju književnu kritiku u okviru škole za mlade knjževne kritičare. Angažiran je kao istraživač pri istraživanju bosanskohercegovačke queer historije koje provodi Sarajevski otvoreni centar. Zanimaju ga studije pamćenja i sjećanja, ginokritika, putopisi i emigracione književnosti. Pisao i piše za lgbti.ba, Novi Izraz, Život, prometej.ba, Književni blog i razne druge portale. Stigne i da prevodi.

Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.

 654 total views,  6 views today

Komentariši