ALBUM MOG DJETINJSTVA: SLIKA 4.

PRED VRATIMA SUSJEDE

DOK smo bili djeca, sestru i mene su svi vidjeli kao blizance. Mati nas je rodila u razmaku od godinu dana, ali smo stasom bili isti. No za nju, našu majku, ja sam uvijek bio onaj mlađi koji je trebao nečiju brigu. To je i sestri stalno govorila, tako ju je odgajala. A i mene.

Kad god smo bili sami, bez roditeljskog nadzora, sestra je bila vodič, zaštitnik, staratelj. I ja sam imao istu ulogu ako bi sestra zakazala u svojoj. Obostrana obaveza i obostrana odgovornost; istina, s nešto više tereta na sestri. Nagrade su bile duple ako bismo slušali majčine savjete i upute, jedna meni, druga sestri. I kazne također. Kada bi jedno od nas štogod zgriješilo, slijedila je pridika oboma, baš kao i poneke batine. Sljedovali smo ih po sopstvenoj krivici ili po krivici onog drugoga.

Mati nas je učila da uvijek budemo zajedno, da se ne razdvajamo, da jedno na drugo pazimo, i čuvamo. Kad god je neko od nas poželio ili trebao negdje poći, išli bismo skupa, držeći se za ruke.

Još od predškolskog uzrasta, mati nam je dozvoljavala da prošvrljamo oko kuće, niz ulicu, ali samo kao dvojac, u paru. U ta doba je na marindvorskim ulicama bilo malo automobila, kroz našu Gundulićevu bi danju prošla tek pokoja zaprežna kola, pa smo sestra i ja vremenom dobili i nešto veću slobodu kretanja. Slobodna zona protezala se od kućnog dvorišta do obližnjeg granapa , trafike i pekare, kasnije do radnog mjesta naše tetke Angele, koje je bilo u istoj ulici, ni stotinjak metara dalje od naše zgrade. Kada je tetka, koju smo mi zvali mama Angela, radila drugu smjenu, a bila je telefonista u gradskom preduzeću za distribuciju električne energije, mi smo išli do nje. Ona nam je redovno donosila poneki dobar zalogaj i puštala nas da se igramo u ograđenom dvorištu te firme. Tamo su uvijek bile tetkine radne kolege, dežurni monteri i dispečeri koji su radili popodnevne smjene, pa smo sve vrijeme bili pod njihovim budnim okom.

Svi susjedi su znali da nas mati šalje u obližnje prodavnice, redovno su nas viđali kako s cekerom u ruci silazimo niz stepenice. Poneki bi nas upitali da i njima nešto donesemo, kruh, cigarete ili dnevne novine. I davali bi nam novac za kupovinu. Mi smo to rado činili. Često je slijedila nagrada za učinjenu uslugu: neki slatkiš ili par novčića od kusura. Bila je to uvijek dvostruka nagrada – jedan slatkiš meni, jedan sestri, jedan novčić meni, drugi njoj. U tome nije bilo izuzetaka. Nikad.

“Ovo je za Anu, a ovo za Branu“, kazivale bi komšije dajući nam po lilihip, bombon, suhu smokvu ili nešto sitniša. A potom bi nam zahvaljivali za pomoć, i obavezno napominjali da pozdravimo majku.

Ana-i-Brano, tako su nas svi susjedi znali i zvali. Oni su nas uvijek viđali zajedno, posmatrali kao nerazdvojne, pa su nam u neko doba imena povezali u jedno. Nerazdvojnim ih napravili.


Jednom dok sam sâm silazio niz stubišne stepenice, otvoriše se komšijska vrata i na pragu se ukaza naša stara susjeda, gospođa Otilija. Zaustavi me pitanjem.

“Gdje ti je Ana, zar nije s tobom?“ I prije negoli stigoh odgovoriti, nastavi:

“Hoćeš li trknuti prekoputa do trafike i mom Ferdi kupiti kutiju Morave?“ – radilo se o cigaretama za njenog supruga. U ruci je držala žutu kovanicu od deset dinara.

“Hoću, teta Otilija“, spremno odgovorih, uzeh pruženi novac i potrčah niz stubište napolje. Začas se nađoh u Čebinoj ulici gdje je, na malom trgu, uz granap, vinski podrum i ribarnicu, bila trafika.

Kupih paklo Morave i ustrčah do vrata susjede. Pozvonih.

“Izvolite cigarete, tu je i kusur“, izustih zadihan.

Ona ih uze i kaza mi da pričekam časak pred vratima. Potom uđe u stan. Ja se obradovah, znao sam da će donijeti nešto za nagradu, to je uvijek činila.

“Brano, ovo je za tebe“, reče, i pruži mi bronhi, omiljeni dječji bombon. Davala mi je samo jedan, što me zbuni. Nisam znao kako da postupim, nego sam ukočen gledao u susjedu ne uzimajući slatkiš iz njene ruke. Načas smo oboje nijemo stajali, a onda ona prekinu muk.

“Zašto ne uzmeš, bombon je za tebe?“

Spustih pogled prema podu, pa odgovorih pitanjem:

“A za moju Anu?“

Susjeda, shvativši grešku, sva zbunjena progovori:

“Naravno, odoh donijeti još jedan.“

Ona uđe natrag u stan. Mene radost obuze od pomisli da ću i sestru obradovati.

autor Branislav Antov Mikulić (iz još neobjavljenog rukopisa)

 538 total views,  8 views today

Komentariši