Ženska čitaonica [KRITIKA]: Pred budoarima zakona

Svetlana Slapšak, Osvetnice, Laguna, 2022.

PIŠE: Hana Hot


Roman Osvetnice Svetlane Slapšak, u izdanju Lagune, osvježenje je u inače bogatom i raznovrsnom opusu autorice. Slapšak potpisuje preko šezdeset knjiga, brojne studije iz oblasti lingvistike, antičke i komparativne književnosti, balkanologije, kao i studije roda, brojne eseje, kolumne i rubrike. Za razliku od njena prethodna dva romana, Ravnoteža (2017), koji je donekle zasnovan na likovima iz stvarnog života, i Škola za delikatne ljubavnike (2018), ovaj roman je njeno „čisto uživanje u fikciji“. Dodatno, roman je veoma autentičan i zbog književne obrade tematike silovanja i osvete: „Napravljeno je dosta dokumentarnih obrada, koje su izvesno vredne, ali skoro ništa o osveti – a ni pravih slučajeva osvete nije bilo. Silovane žene bile su u literaturi, u svom životu i u društvima u kojima su živele, za jednokratnu upotrebu. Zato mi se činilo da treba taknuti u tu temu, inače prepuštenu patrijarhalnim gospodarima, koristoljubivim autorima i autorkama, i misliti kako im se moglo pomoći, šta im je bilo najpotrebnije: ljubav i briga drugih žena, ljubav, u svakom obliku“, ističe Slapšak. Obrada ove tematike zahtijevala je mješavinu žanrova: u ovom slučaju, krimića i ljubića. Roman prati policijsku istragu u kojoj glavni junaci Seladon Senkovski, viši inspektor pariške policije i Zaga, saradnica UN-a i Haškog suda, istražuju slučaj ubistva Borivoja Čekerušića, počinjenog iz osvete žene silovane u ratu 1992-1995, Žanete Fazlagić iz Bosanske Krupe. Radnja romana se odvija u Parizu, Beču, Pragu, Njujorku i Vermontu.

Naslov i naslovna stranica su veoma sugestivni. Primjećujemo da je naslov u ženskom rodu i množini, a priča prati osvetu jedne žene, što znači da se njena osveta amplificira i poprima opseg kolektivne osvete. Dodajmo tome i jedan podatak iz „burne“ biografije Svetlane Slapšak. Autorica je i sama više puta sakcionisana, optuživana i praćena, kao jedna od urednica satiričnog časopisa Frontisterion, čiji je prvi broj 1970. zabranjen. Njeno antiratno i feminističko djelovanje nerijetko su bili sankcionisani. Ne dijeli li i ona pomalo sudbinu optužene Žanete koja biva oslobođena krivice zahvaljujući pomoći Zage i Sela? Stoga roman Osvetnice stoji možda i kao namjerna odluka autorice da dijeli sudbinu sa svojim likom. Plavi bedrinac na naslovnoj stranici simbolizuje žensko tajno udruženje koje pomaže u procesuiranju zločinaca i zaštiti žena žrtava silovanja i funkcioniše kao aluzija na roman baronice Eme Orči ’Crveni bedrinac’, s razlikom da crveni bedrinac tu simbolizuje tajne herojske podvige muškarca. Time aluzija na crveni bedrinac služi kao savršena analogija i uspostavljanje sistema jednakosti među spolovima.

Roman je sačinjen od uvoda, dvanaest poglavlja i epiloga. Sam uvod liči na prologe koje su pisali antički pjesnici za svoje teatarske komade. Slučajnost? Ne bih rekla, ako uzmemo u obzir autoričinu sklonost antičkoj književnosti. Posebno interesantno je primijetiti dijelove u kojima Zaga, umjesto policijskih izvještaja, piše pjesme o Žaneti. Pored žanrovskog miješanja, ovdje imamo i miješanje formi, što podsjeća na antičke forme poput menipske satire. Uvod je autoreferencijalan, autorica njime objašnjava hibridno žanrovsko određenje „krimoljubne feminističke utopije“ – između krimića i ljubića – njihovom, kako kaže, erotskom povezanošću:

Ljubić i krimić su, moglo bi se reći, erotski povezani. Moje odbijanje da ono što je napisano odredim kao ljubić ili kao krimić odnosi se upravo na tu vezu. I u tom smislu, preuzimam odgovornost za svrstavanje ovoga romana u krimoljubnu feminističku utopiju.

(10)

Ovdje eros treba shvatiti kao životnu energiju koja se suprotstavlja tanatosu koji utjelovljuju rat i silovanje.

Skoro polovina romana prati kretanje i svakodnevnicu istražitelja u potrazi za počiniteljem ubistva Borivoja Čekerušića, čije je tijelo zamrznuto a potom odloženo na Trg Konkord u Parizu, ispred spomenika koji predstavlja grad Ruan, dok se osumnjičena Žaneta pojavljuje tek u petom poglavlju nazvanom „Bečki zaplet“. Da je ova priča mnogo više od lične priče žene silovane u ratu, i da je uzdignuta na nivo kolektiva pokazuje i samo shvatanje zadatka od istražitelja pariške policije Seladona Senkovskog, odmilja zvanog Sel (francuska riječ za „So“):

Shvatio je još mnogo ranije da ga ne podstiče težnja za istinom ni za pravdom, ni za kažnjavanjem, ni za samouveravanjem u beznadežnu niskost ljudskog roda, ni za razumevanjem lavirinta psihe… i postalo mu je jasno da ga u tome što radi goni pre svega želja da u pojedinačnim slučajevima pročita kolektiv, navike i običaje, istoriju ljudskog roda.

(16)


Zato nije slučajno da u svojim subotnjim flanerističkim šetnjama do pariških knjižara Sel uzima knjigu o historiji Jugoslavije ili upravo vodi razgovore o ratu 1992-1995 sa svojom saradnicom Zagom, koja je bosanskog porijekla.

Prvi podaci o žrtvi Borivoju Čekerušiću otkrivaju da je riječ o četrdesetogodišnjaku, šverceru oružja, da je ubijen revolverom, kastriran i zamrznut. Kasnije doznajemo da je vrijeme provodio u lokalu u predgrađu Sen-Deni gdje su nastupale striptizete. Toga, za njega kobnog dana, Žaneta se pojavljuje kao plesačica u lokalu, prethodno osmislivši svoj osvetnički plan. Interesantno je primijetiti da su imena glavnih likova inspirisana umjetnošću i važnim feminističkim figurama – Sel dobiva ime zbog majčine muzičke opsesije barokom, a Zaga po hrvatskoj književnici Zagorki. Marija Jurić Zagorka je poznata po svojoj borbi za ženska prava, a to je ono što i Zaga radi boreći se da Žaneta kao žrtva silovanja bude oslobođena krivičnog djela ubistva motivisanog osvetom. Stoga nije slučajno što se oni pitaju mnogo više o simboličkoj utemeljenosti ovog zločina nego o dokazima. Naročito je interesantna, sa feminističkog gledišta, simbolika postavljanja leša na Trg Konkord, gdje je za vrijeme Terora bilo mnogo giljotiniranih ličnosti, među kojima se posebno izdvaja Olimp de Guž, francuska spisateljica koja se borila za ženska prava i autorica Povelje o pravima žene i građanke (1791). Ovaj čin ubistva tako dobija dimenziju borbe svih ugnjetavanih žena kojima se uskraćuju prava, a Žaneta zastupa sve žrtve silovane u ratovima. Trebalo je obilježiti teritoriju, baš kao što su je i ženska tijela obilježavala u ratovima:

Ženska tela obeležavala su nove, osvojene teritorije, upad u tuđu, nasilno brisanje klasnih i kulturnih razlika. Nikakvog plana za decu nije bilo. Glavno je bilo poniziti žene.

(36)

Tako ovaj roman nerijetko poprima i formu eseja kroz razne, kako unutrašnje tako i dijaloške, razgovore junaka o aktuelnim temama, poput femicida, o figuri tzv. „femme fatale“ (aka „Vamp“), o zabrani nošenja vela, o stereotipima o ženama, o zagrobnom životu i evropskim grobljima, o subverzivnosti Disneyjevih ženskih figura, raznim slučajevima osvete u historiji itd. Umjesto kao progonitelji, ovdje istražitelji igraju ulogu Žanetinih saveznika. Tako se mijenja narativna shema po kojoj bi heroji (Zaga i Sel) trebali da uz pomoć pomoćnika – Polin i Selove komšinice Olge – dođu do traženog objekta (Žanete). Shema se mijenja tako što u trenutku pronalaska Žanete, i Zaga i Sel joj jasno ukazuju da su oni njeni pomoćnici. Ovdje se osveta definiše kao „oslobađajuća okolnost“, ne kao zločin:

Zakon je jasan; osveta može da posluži samo kad se objašnjava olakšavajuća okolnost, i to nije nužno uspešno u odbrani. Mi se trudimo da je zaštitimo da bi olakšavajuća okolnost postala zločin drugih, da bi smanjila njen zločin, možda je i oslobodila.

(132)

Tako iz Beča, gdje se pronalaze osumnjičenu Žanetu, Zaga i Sel se kreću sa njom u raznim smjerovima – preko Praga do Amerike. Žaneta, u bjekstvu iz Beča, sreće Ozrena, koji je preživio ratne strahote, ali izgubio svoje dvije kćerke i sina. Ljubav koja se rađa iz njihovih hotelskih razgovora o sjećanju na rat je „kosmički plan povratka u njihova tijela“:

Dva zaverenika, trenutno sigurna i zaštićena, izvode kosmički plan povratka u svoja tela, do konačne pobede i osvajanja onoga što je njihovo, a bilo im je surovo oteto. Ti i ja, jači od mržnje, nasilja, smrti. Mrmljamo slatke besmislice, ližemo rane, taremo se uz sreću drugoga, prskamo posvuda svoju sreću.

(184)

Preplitanje dvije ljubavne priče, poput dvostruke ekspozicije na filmu, prikazano je na sintaktičkom nivou:

Hoćemo li zapamtiti ovo mesto? – upitala je Zaga Sela.

Ja sigurno – rekao je Sel – pogodila si mi misli.

Zapamtiću ovo mjesto – rekao je Ozren Žaneti.

I ja – rekla je Žaneta. – Ovdje sam se preporodila.

(185)


Sjedinjenje između muškarca i žene ovdje je izraz povratka ljudskosti, zato ne čudi Ozrenovo pitanje Žaneti, nakon što mu napravi frizuru: „Nesrećo, što si me u čovjeka vratila!“ (174), kao kosmički povratak u svoja tijela, ali po cijenu da izgube „vlastitu sobu“:

On je sad bio tu, u njenoj svakodnevici, neizbežan u svemu, telesan, neko ko je disao uz nju, i njeno telo bilo je stalno ispostavljeno njegovom. Nigde više nije bilo njenog prostora, njenog zatvaranja u mehur samostalnosti i zadubljenosti. ‘Izgubila sam svoju sobu’, pala joj je na pamet Virdžinija Vulf. ‘Idem da kupim cveće?’ Nasmejala se sebi.

(113)

Ove dvije priče su i sudbinski povezane, kada Žaneta priznaje Zagi da joj je ona skrojila sudbinu :„Imaš tog svog tipa, plaću imaš, i to dobru, putuješ svijetom… šta bi ti još htjela? A ja sam ti donijela baš to, to „još”!“ (299) Taj izraz sjedinjenja sa drugim nalazi svoju savršenu primjenu u samom činu ubistva silovatelja:

[…] Dok je pratila Čekerušića, planirala, izvodila strašni čin, stalno joj se činilo da to radi neko drugi, pored nje; neka druga Žaneta, mašina koju je stvorila, Kada je izvela svoje, mašina je odjednom nestala. Sad, u Beču i posle, mašina se ponovo pojavila, ali postala je sastavni deo nje.

(219)

Ženski likovi su ovdje sjedinjeni, i to preko motiva plavog bedrinca. Plavi bedrinac, čiju smo simboliku već tumačili, provlači se kao motiv koji spaja ženske likove u ovom djelu: on je u obliku minđuša Polin, više komandantkinje, motiv na Zaginoj ešarpi, na prstenu i marami kod Olge, saradnici u komisiji za silovanje… Ne čudi ni što se na suđenju Žaneti govori u šiframa, kao da se radi o nečemu drugom, skoro pa nevažnom:

Rasprava se vodila oko toga da li je za večeru sa prijateljima bolja teletina stroganov ili rižoto sa vrganjima. Zaga je uz šifrantsku tablicu znala da teletina stroganov znači predavanje Žanete francuskim vlastima, a rižoto sa pečurkama oslobađanje od krivice i osiguranje novog identiteta i statusa na trošak suda i organizacije koja ga održava.

(297)


Za Žanetu je izabran meni „rižoto sa vrganjima“, tako u epilogu stoji da za javnost „osumnjičena je nestala, sumnja se na samoubistvo“ (319). To i nije potpuno netačno, jer Žaneta je ubila u sebi onu u kojoj su ubili ljubav. Stoga roman simbolično završava jednim kratkim esejom o ljubavi, kao konačnoj presudi i imperativu:

[…] Silovanje je ubistvo ljubavi. Ništa čudno što su svi koji samo fantaziraju o silovanju protiv svih oblika ljubavi, sem onog koji, svojom svetom tajnom, omogućava…. silovanje […] I zato se ljubav mora ispitivati, i tamo gde je i tamo gde je nema zašto je nema. Ko je progoni, kako, da bismo prepoznali lica i tela i gestove zločinaca protiv ljubavi. I kazne, jer ubistvo ljubavi je neoprostivo. Jer ljubav voli jezik, jezike i znanje, i pravdu, i istinu, i veru. I preživljava sve njih. Voli!

(321)


Žanetin zločin stoga treba posmatrati kao zločin počinjen iz ljubavi – one prema svim ženama koje su se našle u situaciji da im ta ista ljubav bude oduzeta. Slobodno možemo reći da je ona mesija žena žrtava nasilja. Ono što čini ovaj roman posebnim, pored tretiranja ratne tematike kao slučaj osvete, a ne kao subjektivne interpretacije zločina počinjenog u prošlosti, jeste što se ovdje daje primat pružanju jednog širokog ugla posmatranja koji je transhistorijski. Iako se ponekad može činiti da esejistički dijelovi skreću pažnju sa glavnog toka priče, oni su itekako važni za interpretaciju ovog romana, koji, moglo bi se reći, liči na jedan književno-historijski bosanski lonac.


HANA HOT je rođena 1998. godine u Sarajevu. Završila je gimnaziju na Odsjeku za scenske umjetnosti. Nastavila je svoje studije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu iz dvije oblasti : komparativna književnost i francuski jezik i književnost. Provela je jedan semestar u Parizu. Aktivno radi na projektima iz prevođenja sa bosanskog jezika na francuski i vice versa. Piše filmske, pozorišne i književne kritike, kao i poeziju.

Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.

 452 total views,  7 views today

Komentariši