ALBUM MOG DJETINJSTVA: Slika 10

MESNICA MIKOLAŠEK

U Gundulićevoj nije bilo prodavnica, zanatskih radnji, trafika niti ičega što bi pozivalo ljude da u nju zađu ili njome prošetaju. Ulica je bila mirna i uglavnom pusta, bez prolaznika i saobraćaja. Po kaldrmisanoj podlozi, po sivim granitnim kockama kojima je ulica bila pokrivena, tek tu i tamo bi zakloparali točkovi zaprežnih kola ili bi ulicom zagrmjela psovka razljućenog kočijaša popraćena puckanjem kandžije iznad konjskih bedara. Rijetko bi ulicom prošao kakav automobil ili kamion. Iako je bila u samom centru, takva, bez živosti, Gundulićeva nije ličila na gradsku ulicu.

Dva reda pred rat podignutih stambenih trokatnica,  dva reda sivih fasada, po jedan sa svake strane ulice, bila su jedini njen  ukras. Spomena su vrijedne i  tri stare lipe, što su od proljeća do jeseni nudile hlad ponekom hamalu koji bi – umoran od guranja dvokolice nakrcane povrćem iz bašti u Kovačićima – zastao da tu predahne prije negoli nastavi ka pijaci na  Markalama.  U maju su  se ta stabla dičila svojim cvatom, u junu bi darivala  miris  Gundulićevoj i svim okolnim ulicama.

O, da, poviše naše zgrade, a na suprotnoj strani ulice, bila je kolarsko-kovačka radnja, gdje su svraćale kiridžije da im majstor Tanasije otkloni kvar na kolima ili da konjima zamijeni izlizane i napukle potkovice. Ime smo mu svi znali,  tako su ga kočijaši dozivali kada bi prišli kapiji njegove radnje – činili su to glasno da bi nadjačali zvuk njegovog kovačkog čekića. On bi ih čuo, ostavljao posao, i brišući prljave ruke o još prljaviju kecelju izlazio na ulicu da vidi kako im može pomoći. Pa bi tu pred kovačnicom bučno razgovarali, unoseći nakratko trunku živosti u cjelodnevno pospanu ulicu.

U Gundulićevoj je, tik uz Tanasijinu, bila još jedna radnja, siva i neugledna prizemnica s velikim uličnim prozorima iznad kojih je stajao natpis: MESNICA MIKOLAŠEK. Mati je tu svraćala par puta mjesečno, uglavnom subotom poslijepodne, pred zatvaranje. Kupovala bi komad džigerice za nedjeljni doručak s ocem, te nešto mesa za porodični ručak na taj poseban dan. Da, s mesom je nedjeljna trpeza bila bogatija, za mene gotovo praznična. A i atmosfera u kući mi je bila takva  – krasili su je miomirisi đuveča, filovanih paprika, musake ili bosanskog lonca, meni mnogo draži od vonja kiselog kupusa, zadaha ajnpren supe, bezmesne grahove čorbe ili popare,  koji su ispunjavali kuhinju kroz ostale dane u sedmici.

Sa mnom je bilo tako,  uživao sam u mesnim jelima, miris i okus im volio, njima se sladio. Nedjeljom sam za stolom gubio strpljenje čekajući da krenemo s objedom, pa bih počeo glasno mljackati jezikom još prije negoli bi mati skinula jelo sa  šporeta. A kad bi spustila posudu s  vrelim jelom na stol, da se tu pred nama hladi, svako malo bih ustajao sa stolice, zavirivao u lonac ili šerpu, primicao se i širio nozdrve nad majčinom kulinarskom čarolijom ne bih li se nauživao mirisa meni dragih mesnih jela. Pri tom bi se mati redovno našalila,  dobacujući mi kako bih, kad porastem, trebao poći na zanat i učiti za mesara. Moj odgovor sam davao mimikom: kružeći jezikom po usnama, strasno se oblizujući, potvrđivao sam svima  da bih mesar rado postao, u blizini mesa stalno bio. Tada ni sanjao nisam da ću ga se kasnije sasvim odreći, i to svojom odlukom – svjesno i dobrovoljno.

***

Sjećam se kad je jednom mati pošla do Mikolašeka. Uz mene, povela je i sestru, koja je obično sve do subote uvečer bivala kod bake na Bjelavama. Čim smo ušli u mesnicu, kao i uvijek,  pritrčah rashladnoj vitrini u kojoj su uredno poslagani ležali isječeni komadi mesa, table slanine, tanko izrezane šnite dimljene šunke,  čitava brda hrenovki i čvaraka. Stao sam kao začaran. Prislanjajući nos uz stakleni zid vitrine, zurio sam u izložene rukotvorine gospodina Mikolašeka. Tren kasnije podigoh glavu ka stropu gdje ugledah poznati mi nebeski prizor,  cijelo carstvo naslade za moja usta i jezik: o metalnim kukama visili su grozdovi kobasica – kulena, švargle, krvavica, debrecinki,  i svakojakih drugih mesnih delicija. Sav izgubljen, kružio  sam  očima tamo-amo neznajući gdje prije da pogledam.

Vidjevši me ushićenog, mesar Mikolašek dobaci majci.

“Ovaj vaš mršonja očigledno voli meso.“ I prije nego je mati stigla bilo šta reći, on uze šnitu mortadele, presavi je nadvoje i ponudi me.

“Uzmi, probaj ovo sam maločas napravio. Ti ćeš mi najbolje reći kakva je“.  Ja pogledah u majku, pa kad mi ona glavom dade znak da ga mogu uzeti, uputih osmijeh mesaru.

“Hvala vam“, rekoh, i primih ponuđeni mi komad.

 Zagrizoh ga i mljackajući progutah prvi zalogaj, ubrzo i preostali. Sestra je gledala sa strane, mene, pa Mikolašeka.  Vidjevši to, on uze još jedan komad mortadele i pruži ga sestri. Ona  ga uze, i zahvali se. Mesar ništa ne stiže reći, a niti je više gledao u nas, nego je okrenut majci primao njenu narudžbu i potom  sve pakovao  u celofan. Mati plati kupljeno meso pa izađosmo van.

Ni korak se ne odmakosmo od mesnice, a sestra se okrenu meni i pruži mi svoj komad mortadele. Čitav je bio, nezagrižen.

“Evo, uzmi“, kaza mi, a osmijeh joj je krasio lice.

Ja načas ustuknuh, začudih se da meni daje taj slasni zalogaj, da ga sama neće pojesti. 

“Pa to si ti dobila, on je to tebi dao“, izustih pomalo neubjedljivo.

“Jeste, ali evo ti ga, slobodno uzmi“

“Zašto, ja sam svoj pojeo?“, rekoh joj lažno se nećkajući. U ustima sam već osjećao ukus ponuđenog mi zalogaja. 

“Kad sam vidjela kako su ti oči zaigrale dok ti je mesar davao onaj komad kobasice i kako si ga uslast progutao, došlo mi da ga sačuvam, da ga tebi podam. Evo ti!” – pa mi svoj komad mortadele tutnu u ruku.

Stavih ga čitavog u usta, pa stadoh lagano žvakati, gustirati ga. Potrajalo je dok ga nisam progutao.

“Hvala ti“, rekoh iskreno, i dodah:

“Znaš šta, podsjetila si me na onog Marijinog sinčića, onog dobričnu sa slike u sobi na Bjelavama. Mama Angela je stalno ponavljala kako je sve najbolje što je imao, drugima davao, svojim bližnjima.“

Sestra spontano, uz smiješak odgovori:

“Pa eto, ti si meni najbliži.“ 

Onda me uze za rukav i žurnim korakom povede trotoarom kako bismo sustigli majku koja je već bila odmakla i čekala na raskršću,  spremna da s nama pređe ulicu.

Kad joj priđosmo, mati me pogleda i reče:

“Sve sam vidjela. Sestra ti je zlato!“ Pa odmah nastavi: 

“Baš tako. Ne veli uzalud narodna mudrost – sestra bratu uvijek rada, a brat sestri kako kada.“

Ovu izreku ne bih zapamtio da je mati i kasnije nije  ponavljala. Oboje smo joj davali povoda za to. Sestra je uvijek trčala da mi ugodi, a ja uzvraćao sporim korakom i… kako kada. Majčinom oku to nije moglo promaći.

 432 total views,  5 views today

Komentariši