Nema neugodnijeg iskustva za pisca, bez obzira koliko cijenjeno ili beznačajno bilo njegovo književno djelo, od suočenja sa činjenicom da se njegove knjige mogu suočiti sa sudbinom potpunog uništenja. I ne metafizičkog, ili literarnog kraja značenja, nego fizičkog konca knjiga kao sasvim konkretnih predmeta. Kultura zapada, ona začeta prvim zapisom Homerovih epova „Ilijada“ i „Odiseja“, a zatim i Hesiodovih „Teogonija“ i „Poslova i dana“, oblikovala se na uvjerenju kako zapisano ima sakralnu vrijednost, a knjiga, taj drevni kodeks sačinjen od pergamene, posjeduje magičnu moć – moć prometejskog otkrivanja najvažnijih spoznaja univerzuma. Iako je srušila mitski svijet usmenosti sa namjerom da spoznaju racionalizira do te mjere da obesmisli u potpunosti sakralnost kao takvu, knjiga je uzurpirala mjesto centralne gnoseološke tačke naše civilizacije, a odnos prema napisanom zauzeo je ono mjesto koje je u kulturama pretpismenosti imala usmena mitska priča, izgovorena naglas kao neka vrsta bogoobjavljivanja.
Ali, skoro tri milenija nakon što su anonimni pisari prvi put zapisali stihove najpoznatijih starogčkih epova, književnost se obrela u jednoj sasvim drugačijoj situaciji, mnogo nepovoljnijoj po nju samu, ako smijem donositi takvu vrstu suda. Zašto sam se odvažio na iznošenje takve tvrdnje, iako sam svjestan da i danas knjiga ima snažno simboličko mjesto u imaginariju vrijednosti zapadne kulture? Iz jednog sasvim prozaičnog, ali veoma ubjedljivog uvida, koji mi govori da su knjiga, kao predmet, rukopis, kao forma, i književnost kao fenomen svedeni na svoju najdoslovniju upotrebnu vrijednost, čak do te mjere da je i W. Benjaminova ideja o njenom reproduktivnom, dakle masovnom i potrošnom, karakteru postala passe u najdoslovnijem smislu. Tu je ideju, ipak utemeljenu na materijalističkom ali dijalektičkom principu, savremeni kapitalistički poredak reducirao na njeno najosnovnije značenje i knjiga je danas, više nego ikada u svojoj historiji, samo roba, podložna zakonima tržišta kao i svaki drugi proizvod masovne proizvodnje koji se može naći na rafama gigantskih supermarketa.
Ovaj pomalo melankoličan uvodni lament nad sudbinom knjige u savremenom potrošačkom društvu uvertira je za priču o sudbini sopstevnih knjiga, koje su, nesretne, kakve su knjige generalno ako želimo da ih s dosta sentimentalnosti antropomorfiziramo, doživjele sudbinu odbačenosti, napuštenosti i zaboravljenosti, a prijetnja fizičkim nestankom dala im je dimenziju vrijednosti koja, u pravilu, piscu ostaje skrivena i nevidljiva. Priča ovog eseja počela je jednog sasvim konkretno datiranog dana, početkom ljeta, kada je sarajevska izdavačka kuća TKD Šahinpašić objelodanila ono što je svim njenim uposlenicima, autorima i saradnicima bilo odavno poznato. Novčani dugovi, godine lošeg poslovanja, odsustvo poslovne strategije i manjak sreće bili su glavni razlog što se nekada najveći bosanski izdavač našao pred nestankom; kolaps i potonuće u poslovni ambis već su se odigrali, a rasporodaja imovine bila je tek zakašnjela infuzija odavno raspadnutom korporativnom tijelu.
Svaka kapitalistička bajka, koja se pretvara u košmar, ima svoj sentimentalni dio, jednu čudnu, teško objašnjivu i nepriličnu epizodu, koja ideologijsku svijest fenomena provocira svojom emotivnošću i poetičnošću. Nešto slično desilo se i meni kada sam, nakon nekoliko mjeseci elektronskih pregovora, uspio dogovoriti aranžman o kupovini vlastitih knjiga, ostataka tiraža koji se nikada nije uspio prodati do kraja, u čemu se, možda, i krije jedan od razloga kompanijinog neslavnog posrnuća. Skladište TKD Šahinpašić, upravna zgrada i izložbeni salon izdanja nalaze se u modernoj, nedavno izgrađenoj zgradi, smještenoj na širokom polju koje Ilidžu dijeli od Hadžića. Smještena na savršenom mjestu, nedaleko od magistralne ceste koja vodi prema Mostaru a dovoljno daleko od rijeke Željeznice, dakle sigurna od proljetnih plavljenja, zgrada je okružena drugim sličnim objektivma i cijelim nizom, bez ikakvog urbanističkog reda, novonapravljenih kuća za stanovanje. Savršenom, u smislu da je njena poslovna upotreba dovedena do granica poslovne iscrpljivosti, a opet, pokazalo se, nedovoljno funkcionalnom da osigura kompaniji elementarnu finansijsku egzistenciju i dalji poslovni život. Taj nerazumljivi paradoks, veoma uočljiv i zbunjujući, prva je stvar o kojoj sam razmišljao dok sam sa Murisom, jedinim preostalim zaposlenikom kompanije, ulazio u prostrano, visokim bedemom ograđeno dvorište, koje su nekada čuvala dva velika kera pasmine šarplaninac, čiji su prazni boksovi za spavanje danas prva očiglednost koja svjedoči o posrnuću kompanije.
Prije nego što ovaj esej dobije svoj drugi, pravi početak, treba reći da ovo nije bio moj prvi dolazak u zgradu, a prvi, koji se zbio prije možda više i od desetak godina ostao mi je urezan u pamćenju kao slika koja je trebala nagovijestiti prosperitetnu budućnost, ne kompanijinu, u to tada nisam uopšte sumnjao, nego moju. Taib Šahinpašić, osnivač i vlasnik kompanije tada je još uvijek bio živ i poletan knjižar sa velikim izdavačkim ambicijama, a sastanak koji smo održali u ogromnoj kancelariji iz koje je rukovodio svojim poslovnim carstvom danas pamtim kao bljesak stvarnosti koja se s godinama pretočila u čistu imaginarnost. Sjedeći iza velikog stola natrpanog kancelarijskim stvarima, ali pedantno poslaganim, Taib je, proćelav, sa njegovanim brkovima i odjeven u elegantni karirani sako, djelovao kao neki producent iz slavnog doba Hollywooda. Imao sam i tada, a imam i sada, dok evociram uspomenu na njega, dojam da se nalazim u office-u čovjeka koji rukovodi MGM-om, a priča u kojoj su se stopile autorska književnost, prodaja knjiga i izdavačka strategija bila je za tadašanje, a vjerujem i današnje, bosanske izdavačke uslove, nešto sasvim nadrealno i nestvarno. Taj sasvim obični prizor nadmašio je u mome sjećanju važnost koju je objektivno imao pa iako sam u TKD Šahinpašić objavio tri knjige priča grandioznost tog intimnog razgovora nikada nije poprimila razmjere stvarnosti u smislu da od naših zajedničkih očekivanja jedva da smo ispunili onaj najmanji, najsićušniji dio, ono elementarno i podrazumijevano. Uzrok tome neispunjenju ambicija vjerovatno se krije u Taibovoj skorašnjoj bolesti, teškoj, mučnoj i nepriličnoj u svakom smislu i smrti, koja je bila prekratno mjesto za potonuće kompanije koja je mogla biti bosanski Fink-Verlag.
Stojeći na mjestu koje je, nakon svega, u meni, ipak, provociralo neke lijepe uspomene, ako ne na stvarne dođaje onda uspomene na fantazije kojima sam zabavljao svoj nemirni mladalački duh željan priznanja i književnog poštovanja, bilo mi je nemoguće ne zamijetiti tu ogromnu neproporcionalnost između onoga što sam ja pamtio kao velelepnu zgradu i oronulog, praznog i potpuno pustog prostora koji se nalazio ispred mene. Ali, ono što želim zabilježiti, više nego opise skladišta u neredu, slika praznih kancelarija sa razbacanim namještajem i dvorišta zaraslog u visoku travu i korov jeste jedan trenutak, isječak iz tog dana, koji možda ne govori ništa o situaciji u kojoj sam se obreo, ali ima neku neobjašnjivu simboličku potenciju. Bio je početak juna, bio je topal dan, sunčan, ugodan i negdje između priče o slavnoj historiji kompanije i ulaska u skladište, gdje ću preuzeti primjerke vlastitih knjiga, spašavajući ih od sasvim konkretne i realne smrti, sa Murisom sam stao ispod dvije velike trešnje, bremenite rodom, ukusnim, slatkim i sočnim. I dok smo govorili o prvim poslijeratnim godinama kada je kompanija ostvarivala sjajne poslovne rezultate jeli smo krupne trešnjine plodove i pljuvali košpe na travu, gledali smo na veliko polje koje je bio ispred nas i pokušali oslušnuti tišinu koja se nakupi u mjestima skoncentrirane urbanosti. Graja, promet i poslovna gužva odvijali su se daleko iza nas, na cestama koje su spajale poslovnu zonu sa stambenim dijelom naselja, netom iza nas, kao neka brana od ostatka svijeta nalazila se oronula kompanijina zgrada, a ispred nas polje koje je vodilo do rijeke, tiho, mirno i čarobno u nekom neobjašnjivom smislu.
Prije pravog početka ovog eseja nužno je napraviti još jedan ekskurs, još jedan opisni uvod koji dosta govori o vremenu u kojem živimo i gotovo nimalo o onome o čemu, zapravo, namjeravam pisati. Kada smo stotinjak preostalih primjeraka moje dvije knjige priča „Bahka“ i Peto godišnje doba“ utrpali u moj dvadeset godina stari Renaulut Clio, Muris mi je dozvolio da prošetam cijelim skladištem, da razgledam sve te, bez reda i smisla, razbacane gomile knjiga; i dok sam hodao tim čistilištem, posljednjom postajom sa koje će te knjige, kao što su i moje, krenuti u novi život ili biti osudom na konačnu smrt isječene na običan papir spreman na reciklažu, osjećao sam kao da se nalazim na nekom velikom groblju, na posljednjem počivalištu vojnika izginulih u nekoj značajnoj bici Prvog svjetskog rata, groblju koje je nekada bilo uređeno, poštovano, u nekom nekrofilnom smislu čak i veleljepno, a danas, stotinu i više godina kasnije, zapušteno je, zaraslo je u korov i drugo divlje šiblje, a nekada blistavi spomenici su, pod teretom vremena i historije, izgubili ljepotu i sjaj.
Spasivši preostale primjerke svoje dvije zbirke priča od uništenja, a suočen sa gomilom knjiga istovjetnog izgleda koje sam naslagao u svojoj radnoj sobi, počeo sam razmišljati ne o značenju tih knjiga, meni, čitaocima kojih nemam ili književnosti uopćeno, nego o motivima koji su me nagonili da pišem pripovijesti, oblikujem njhove fabule, ispisujem živote izmišljenih likova. Užitka u pisanju više se nisam sjećao, to je izgleda stvar u spisateljskom poslu koja se najbrže zaboravi, ali upoznavajući se sa sadržajima vlastitih priča počeo sam razmišljati o njima kao o nekom tuđem posjedu, predmetu potpuno stranom, koji je iznenada dospio u moje ruke, uz obavezu da o njima izreknem neki sud; literarni, estetski ili čisto da oblikujem u zaokruženu misao impresiju o onome što sam sada čitao.
Za knjigu „Bahka“ napisao sam, po zahtjevu tadašnjeg urednika i direktora TKD Šahinpašić Ajdina Šahinpašića neku vrstu autorskog uvoda, kratku bilješku u kojoj sam pokušao objasniti kako su nastale priče uvrštene u zbirku, s kakvim sam literarnim ambicijama odlučio zapisivati fikciju s toliko različitih i nespojivih elemenata. Čitajući, gotovo cijelu deceniju kasnije, taj kratki autopoetički zapis naslovljen „Čemu knjiga priča“ shvatam da je moje shvatanje književnosti tada, a do danas je ostalo poprilično neizmijenjeno, snažno definisano idejom da je književnost ostvarenje Wagnerovog pozorišnog ideala, jer samo je književnost, mnogo više nego opera, u svakom slučaju, u stanju obujmiti sve umjetničke derivate duha, samo ona ima apsorbcionu snagu da obuhvati svaki mogući i svaki zamislivi izmišljaj mašte.
Nekih davnih opsesija u literaturi nisam se oslobodio do danas, pisci koje sam čitao i s kojima sam, na neki način, polemisao ispisujući vlastite story-je i dalje su mi važni i dalje njihovom djelu prilazim kao nekom rezervoaru, ali ne više tema i motiva, nego mjestu s kojeg mnogo opuštenije i neobaveznije upijam literarnu okrepu. O nekima sam promijenio mišljenje tek toliko da više prema njihovom djelu ne osjećam onu bezumnu strast kakvu sam gajio nekada i sada ih čitam s više kritičkog duha, ali ne nastojeći da u njihovim djelima nađem natruhe nesavršenstva, jer sada dobro znam da se istinska ljepota književnosti krije upravo u tim nedorečenostima, nelogičnostima i fabularnim napuknućima. Savršenstvo je zabluda, opsjena i mit, savršenstvo je najveća podvala u historiji ljudskih ideja, ona zato i jeste nastala kao ideal, kao nedostižna ideja, koju su od neoplatosnkih učenja do našeg vremena baštinili oni koji su namjerno pogrešno razumijevali izvornu Platonovu misao. Književnost nije neoplatonistička misaona igra koncepata, književnost je stvarnost jezičke realizacije talenta, koji se bori sa oblikovanjem neke metafizičke zamisli.
U „Bahki“ dvije su priče motivirane izravnim pokušajem da se literarnim sredstvima uspostavi kritički suodnos sa djelom Ive Andrića. Čitajući danas autorsku autorefleksiju, koja je štampana uz knjigu, primjećujem da sam o Andrićevim utjecajima govorio s previše pijeteta ističući, kako mi se sa ove vremenske distance čini, prenaglašeno izuzetnost njegove književnosti uopšte, formalnu savršenost njegovih proza i golemo nerazumijevanje ideje njegove književnosti u našem vremenu. Ne odričem se ni jednog sloga tih nekoliko rečenica, ali držim da, nakon deceniju vremena, imam obavezu zabilježiti još nekoliko opažanja koja sam kao čitalac skupio tokom ovih godina. Priča „Besjeda“ je, kako sada vidim, suštinski, igra, ludus litterarius* uma, u kojoj je sve važnije od onoga što tradicionalno volimo nazivati poruka u književnosti; ambijent, likovi koji su samo naizgled normalni, a zapravo u nutrini drže neoslobođenu grotesku, i poenta koja je neočekivana, strašna i pogubna za sve učesnike igre glavnog protagoniste Džafer-bega Osmaka. Ta je priča, ubijeđen sam, logičko-stilska vježba, zabavna, deskriptivna i u jednoj, jedva primjetnoj mjeri zlokobna svojim neočekivanim završetkom, ali i priča koja je sva nastala na iskustvu literature i stoga previše željna da zadivi svojom jezičkom izvedbom. Naravno, kao pisac, nakon deceniju života, možda i pomalo ogorčen, imam pravo donositi sud o svojoj književnosti, jednako kao što na takvu vrstu arbitriranja polažu pravo obični čitaoci i književni kritičari.
Priča „Pismo iz 1992.“ i nakon svih ovih godina djeluje sablasno ozbiljna i aktuelna, možda i aktuelnija zbog nesretnog raspleta naših političkih i društvenih odnosa nego u vrijeme kada je pisana, u vrijeme kada je još uvijek bila živa iluzija da Bosna, kao jedan autohton i autonoman duhovni fenomen, može preživjeti sve povijesne izazove pred koje je postavljena njena egzistencija. Već je iz naslova nedvosmisleno jasno da se sadržajem priča referira na Andrićevu pripovijest „Pismo iz 1920.“, a duhom, idejom i porukom u mnogo čemu je suprotstavljena osnovnom sadržaju polazišne pripovijesti. Nisam baš siguran da je Andrić u svojoj pripovijesti Bosnu ispisivao kao mračni svijet mržnje, što je jedna zlonamjerna i potpuno izvanliterarna interpretacija njenog sadržaja, ali stoji činjenica da ju je takvom, u jednom dijelu svog literarnog života, osjećao Maks Levenfeld, nesretni glavni protagonist njene radnje. I to je ključna stvar u nesporazumu između Andrića i nacionalističkih interpretatora njegovog djela. Niko od njih nije uspijevao, ili namjerno nije želio, u šta sam ja lično ubjeđeniji, da uspostavi razlikovanje između stvarnosti i stvarnosti književnosti, jer kada bi se ta dva simbolička prostora jasno odvojila bilo bi nemoguće njegovu literaturu ideologijski zloupotrebljavati. U književnom svijetu pripovijesti Maks Levenfeld iznosi određene zakljčke o sopstvenom životu i svojoj sudbini i samo u tom, skučenom, klaustrofobičnom i, da opet naglasim, fiktivnom svijetu Bosna se pomalja kao prokletstvo njegovog postojanja, nikako kao prokletstvo postojanja kao takvog. Taj sam nemili svijet iskoristio da napišem pripovijest o posljednjem bosanskom ratu, da pokažem koliko zemlja Bosna može biti i strašnija nego je Andrićev lik doživljavao osamdeset godina ranije, ali isto tako i ljepša, ali opet, u vizuri njenih protagonista, nikako kao teza o istini našeg pokoljenja.
U mojoj priči glavni junak umire, pogiba u ratu, a njegova ljubav biva osujećena nacionalnom mržnjom. Glavna junakinja doživljava razočarenje i njena ljubav biva iznevjerena i kada se, u jednom trenutku, osvrne iza sebe sve što može vidjeti jeste prošlost prepuna nedaća i nevolja, ali opet, mislim, to je priča koja donosi neku vrstu ontološkog optimizma, a Bosnu, uz svu smrt i tragediju koja je u priči prikazana veoma nedvosmileno, predstavlja kao zemlju koja nije iznikla iz pošasti svoje prošlosti najbolje opisane sintagmom „tamni vilajet“. Bosna iz moje priče je, ako ćemo suditi pravično, mnogo strašnija zemlja nego ona Bosna koju je prikazivao Ivo Andrić, surovija je, brutalnija, zagađenija mržnjom, ali, baš kao i Andrić, ostavljam sebi za interpretativno pravo da tvrdim kako je prikazana kao nešto granično, fantazmagorično i suštinski lijepo, nešto što se, uz svu frustraciju, ipak, nekako može voljeti, kakva je ustalom i Bosna Ive Andrića, zemlja kojoj se nalazi bezbroj mana, ali samo zato što se strastvenički i samoubilački voli.
I u priči „Misionar“ bavio sam se Bosnom, ali u njenoj medievalnoj historiji i to je više priča o ljudskom neuspjehu, o vjerovanju u zabludu i konačnom razočarenju. Srednjovjekovna Bosna, zbog svoje dalekosti, nepoznatosti i drukčijosti, oduvijek mi je bila inspirativna ne samo kao materijal za literarno oblikovanje fabula nego i za promišljanje jednog vanvremenskog svijeta. Bosna srednjeg vijeka, sa svojim šizmama, svojim narodnim folklorom, mitovima i legendama ostaje i do danas jedan imaginarni prostor u koji sladostrasnički vjerujem, to je ono daleko, teško ostvarivo duhovno kraljevstvo kojem težim, to je nagrada za trud moje mašte, jer samo tamo mogu sasvim slobodno zidati kule svojih izmišljaja, a da ne budem optužen za ideološko prekrajanje povijesti. Srednjovjekovna Bosna je, više nego bilo koje kasnije doba naše historije, mitsko vrijeme našeg postojanja, ona je ponajmanje historijografska udžbenička stvarnost svedena na datum i kratku bilješku, to je doba legendarnih banova i kraljeva, vrijeme koje se nalazi između povijesti i mita, između stvarnosti historijskog postojanja i napregnuća fiktivnog izmišljanja. Srednjovjekovna Bosna je, da parafraziram jedan Nietzscheov naslov traktata, prostor smješten s one strane jave i sna, s one strane dobra i zla.
Naslov priče, po kojoj je cijela knjiga dobila ime, godinama zbunjuje čitaoce do mjere da čak ni uz slikovitu ilustraciju Nine Knežević na naslovnoj strani većina nije u stanju povezati da je riječ o nekoj vrsti ženskog bića. Onoj nekolicini, koja poznaje motive starogrčke mitologije, jasno je kako je riječ o poludivljim, mahnitim, iracionalnim ženskim bićima, koje se, zajedno sa Silenom, pojavljuju u pratnji boga vina Dioniza. Po jednoj drugoj verziji priče, Bahka je bila jedna od pet nimfi koje su u tajnosti odgojile Dioniza krijući njegov identitet i spol od gnjeva boginje Here, ljubomorne Zeusove supruge, koja je nastojala ubiti Dioniza, vanbračno božanstvo nastalo kao plod ljubavi Vrhovnika i nepoznate žene. Poznavanje mita o Dionizu nije neophodno da bi se pripovijest razumjela, ali nije na odmet reći da je raskalašena seksualna mizigonija u pripovijesti dobrim dijelom nadahnuta savremenom interpretacijom legendi o Dionizu. Bahka, kao simbol ženske moći, primordijalne, vaginalne, uterusne u priči se pojavljuje kao fantastični motiv, kao svojevrsni deus ex machina, a posljednja scena u pripovijesti odjek je rituala koji je u antičko doba bio izuzetno tjelesan, jednoznačan ali paradoksalno veoma simboličan. Taj čin je nadilazio moralnost kako je shvata stroga monoteistička judeo-kršćanska tradicija, a ubistvo i komadanje tijela dio su religijskog imaginarija koji je bio izuzetno konkretan i realan, samim tim i lišen simbolike praroditeljskog grijeha, kakvu imamo u činu Kristovog razapinjanja.
U nekoliko veoma sporadičnih reakcija na sadržaj i formu pripovijesti nikada nije isticana niti mizoginost u ponašanju glavnog junaka Harija, niti je scena ubistva bila povezivana sa komplikovanim moralnim zakonom o zločinu i kazni; čitaoce je, u pravilu, zbunjivao taj upliv nadrealnog u ono što doživljavaju kao logički razumljivu stvarnost, a iz te nemogućnosti da prihvate kako literarna stvarnost funkcionalno može kršiti zakone logičke zbiljnosti proizilazila je nemoć u akceptiranju ideje pripovijesti. Ono što je meni bilo najsignifikantnije u nespremnosti da se prihvati takva dimenzija književne stvarnosti jeste potreba, kod velikog broja onih koji su priču pročitali, da se univerzum imaginarnog uvijek podvrgava zakonima mimetičke pseudostvarnosti pa je, na svakom mjestu gdje su zakonitosti takve stvarnosti bile iznevjerene, dolazilo do nesporazuma i iznevjeravanja čitalačkog „horizonta očekivanja“. Tamo gdje sam, kao pisac, očekivao da je fabularno efektno napraviti grande preokret čitaoci su, u pravilu, zahtjevali objašnjenje utemeljeno u logici svakodnevnog. Ja sam insistirao na logičkoj kontrapunktnosti, koja je podrazumijevala obesmišljavanje logike same, a čitaoci su željeli vidjeti završetak koji je prirodan nastavak jednog sasvim linearnog predstavljanja stvari.
„Peto godišnje doba“, i sada sam ubijeđen, bila je ekstenzija „Bahke“ u mnogim vidovima, ali najviše u nastojanju da se intenziviraju ideje koje sam imao o historiji, fantastičnom, mitskom i nadrealnom. Ta je knjiga, po svemu, za mene predstavljala uspjeh u traganju za literaturom, koja neće biti sljedbenica poetike stvarnosne književnosti, tako popularne među savremenicima svih generacija, književnosti koja je, oslobođena bilo kakve poetike, kod čitalaca, stekla popularnost jer je bila bez zahtjeva i suštinski, nije govorila ništa. Stvarnosna književnost savremenog bosanskog literarnog trenutka bila je, i u dobrom dijelu je još uvijek, odraz naše neartikulirane usmenosti, nepovezano pričanje bez smisla, koje je govoreno u lažnom, ispovjednom, prvom licu jednine nastojalo sklopiti narativ o ratu i poraću. Ali, ta književnost nije ličila ni na jednu književnost u historiji književnosti koja je govorila o ratu i poslijeratnim tegobama upravo zato što nije uspijevala dati odgovor na elementarno pitanje svog pripovjedačkog nauma: zašto se te priče pripovijedaju, s kojim ciljem i o čemu one zapravo govore. U kukavičkom nastojanju da se ne referira na bilo kakvu ideologiju, što je nemoguće i neostvarivo, jer nema priče koja ne sažima u sebi ideologijsku sliku svijeta, ta je književnost bila ontološki prazna, a pošto je nemuštim izborom prosedea i ograničenošću pripovjedih slika od ranije bila oskudna u literarnim metaforama i simbolima, njen krajnji oblik bila je neka vrsta veoma prazne ljušture koja nije uspjevala nešto reći, već samo nagovijestiti i naslutiti.
To je, kako mi se sada čini, bio jedan od ključnih razloga zašto sam ispisao novelu „Peto godišnje doba“ i smjestio je u carsku Rusiju koju boljševička revolucija pretvara u sovjetsku republiku. Kosta Njeradov je zamišljen kao veliki tragični lik epohe, čovjek koji u sebi sažima i sjedinjuje sve one nespojive kotradikcije „velikih vremena“. Dijete provincijskog, bogatog, ali samomislećeg plemstva Kostja Njeradov je postao zelot komunističke revolucije, a zatim njen kritičar i njena žrtva. Tom sam pričom nastojao obuhvatiti osjećaj ruske književnosti, na nekim sam mjestima namjerno imitirao stil ruskih klasika, uvijek nastojeći posebno istaći i apostrofirati važnost ljudske emocije u svemu što čovjek čini. Srčanost i ubijeđenost u ispravost neke ideje, u ovom slučaju ideje pravednog besklasnog društva, ono je što odlikuje likove te novele, a atmosferu, ambijent, i opise crpio sam direktno iz djela ruskih pisaca koje sam čitao. Spomenuo bih ovdje samo Pasternakova „Pisma iz Tule“ i Bulgakovljevu „Bijelu gardu“, kao dvije knjige koje sam nastojao unijeti u priču o životu i smrti Kostje Njeradova.
Ime glavnog protagoniste Koste Njeradova nije izmišljeno, ono je apokrifno, ali nije plod moje fikcije, ono postoji, ali nije ime stvarnog čovjeka niti nekog književnog lika. To je ime izmislio Lav Nikolajevič Tolstoj i u dnevnicima koje je vodio tokom pisanja Ane Karenjine navodi ga kao jedno od potencijalnih imena Konstantina Dimitrijeviča Levina, ime koje će s razvojem romana Tolstoj odbaciti i koje bi, vjerovatno, u književnosti bilo izgubljeno da pisac nije vodio dnevnik pisanja romana, neku vrstu preteče Nabokovljevih i Ecovih autoreferencijalnih proza. Ima u Kostji Njeradovom nešto od njegovog nesuđenog imenjaka, ima ta crta zaluđenosti i tvrdokornosti, nesalomljivosti koja prerasta u ličnu tragediju, samo što kod Tolstoja, sukladno njegovim kršćanskim idejama o spasu ljudske duše, Levin postaje realiziran i sretan porodični čovjek, dok Kostja Njeradov, u mojoj noveli, umire užasnom smrću, bezimen, zaboravljen i razočaran u svijet.
U dvije pripovijesti knjige bavio sam se mitskim vremenom nastojeći pokazati koliko stvarnost necjelovito opisuje univerzum ljudskog postojanja i koliko je tubivstvovanje, da se poslužim Heideggerovim ontološkim pojmom, samo zabluda koja svojim nasilnim isključivanjem vremena, historije i geografije onemogućava ukorijenjenost čovjeka u vlastitom životu i njegovu potrebu da stremi duhovnim horizontima koji nisu podvrgnuti procesima racionalizacije. To mitsko vrijeme, vrijeme u kojem je ljudsko znanje bilo povezano sa tjelesnošću i opipljivošću svijeta, vrijeme u kojem nije postojala historija kao osmišljena dijalektika protoka i progresa opisano je u pripovijesti dugog naziva „Kako je u narodu Vnuga vrijeme izbrisalo pamćenje i zašto je jedan mladić pomislio da se u zemlji nepostojećih stvari nalazi staza njegove sudbine“. Situirana u jedno izmišljeno izvanvremensko selo u dolini rijeke Niger, to je pripovijest o ljudima čiji život još uvijek nije kodificiran strogim zakonima kulture i njihova sloboda se najviše ispoljava u nesvjesnom i prirodnom nepoznavanju ograničavajućih normi civilizacije. Kada sa ove vremenske distance razmišljam o toj pripovijesti uviđam da su rašomonska struktura priče, imitiranje „divlje misli“ predcivilizacijskih formi mišljenja i jezička nekonzistentnost, ipak, samo jedan veoma evropocentričan i kolonijalan pogled na nešto što je refleksija vlastitih ideja o neiskvarenom duhovnom dobru, a nikako autentičan literarni zapis o nečemu što bi, hipotetički, trebalo biti historijski i gnoseološki, čak možda i znanstveno, poznato i opisano kao ljudska zajednica.
S tom pripovješću postoji još jedan problem, ne estetski ili poetički, već najviše ideologijski. Ta je pripovijest prvobitno trebala biti situirana u neko bosansko mitsko vrijeme, trebala je govoriti o Bosni, kao zemlji u kojoj još nisu zavladali zakoni historije i kulture, ali sam se te očigledne primordijalnosti uplašio strahujući kako bi takva slika Bosne bila gruba i odbojna, ne čitaocima nego meni samome. Stoga sam pribjegao onome za šta sam tada vjerovao da je spasonosno rješenje, a za šta sada mislim da je bila stupica sljepila iracionalnosti. Bilo mi je jednostavnije neposrednost plemenskog i rodovskog promišljanja svijeta smjestiti u afrički predio nego takvim bojama oslikati obrise ljudi koji bi mogli biti moji vlastiti imaginarni preci. Ovakva interpretacija je, naravno, samo djelomična istina, jer, znao sam to i tada, a sada mi je još i više jasno, pripovijest sam pisao pod velikim utjecajem Chinua Achebea i Jean-Marie Gustave Le Clézioa. Njihov literarni svijet realnosti, koja pobjedonosno nadvisuje logičku stvarnost, bio je zavodljiv u tolikoj mjeri da nisam primjetio ono što mi je danas toliko očigledno; tom sam poetikom trebao mijenjati svijet sopstvene kulturne povijesti.
Mitska genealogija bila je tema pripovijesti „Zapisala lijeva ruka“ i tek kada je Miljenko Jergović, objavljujući priču na Ajfelovom mostu, zapisao kako će je najbolje razumijeti oni koji su čitali Nedžada Ibrišimovića, shvatio sam da postoji neka „tajna veza“ između duha mog proznog zapisa i onoga što bi se, u najširem značenju, moglo smatrati Ibrišimovićevim pismom. To je priča koja se rađa u neodređeno mitsko vrijeme početka svijeta i završava u našem vremenu, to je namjerna „imitacija“ biblijskog rodoslovnika, beskrajnog niza sudbina spojenih u jednu nit, prekinutu terorom modernog racionalističkog mišljenja. Ali, budite uvjereni, to nije niz koji oponaša lažnu uvjerenost da se od prošlosti do sadašnjosti kretalo stazom progresa, nego niz koji ima reverzibilno simboličko značenje i niz koji počinje u zlatnom dobu čovječanstva i završava padom u gnusni voluntaristički racionalizam našeg vremena, onog koje je obesmislilo duh i uspostavilo tehnicizam kao primarnu ontološku vrijednost.
I ova pripovijest govori o Bosni, ali jednoj sasvim neodređenoj a, pradoksalno, i veoma konkretnoj Bosni, onoj koja je ukorijenjena ne u prostor ili topografiju nego onoj koja je sačinjena od fiktivnih sadržaja naših snoviđenja. To je Bosna sačinjena od hiljadu herojskih pokoljenja, od hiljadu, legendarnih pokoljenja, Bosna sačinjena od sudbina koje bi se mogle objediniti u jednu izmaštanu sagu samo da ne govori o propasti i nestanku klana. Ako je ovo, u neku ruku, pripovijest koja oslikava rodovsku svijest podneblja, ona je istovremeno i gorak podsjetnik da je ta svijest nestali fenomen. Romantična slika prošlosti koja nikada nije postojala ono je o čemu sam htio pisati, a da li sam u tome uspio sud trebaju dati čitaoci, piscu nije dozovoljeno povlačiti hipoteze takve vrste.
U godinama kada sam shvatio da knjige nemaju recepciju kakvu sam mislio da trebaju imati, zbog tog očitog neuspjeha, da privučem više pažnje, najviše sam krivio sebe, odnosno, kako sam bio ubijeđen, svoj pogrešan odabir naslova za obje zbirke. Novinarsko iskustvo, koje se u prethodnoj deceniji nataložilo, dalo je mome shvatanju javnog spisateljskog posla sasvim drugu perpsektivu. O književnosti sam u jednom trenutku, o svoje dvije knjige priča da budem konkretniji, počeo gledati isključivo iz jedne veoma skučene i dosta vulgarne perspektive, gdje me poetički izazovi i estetski zahtjevi nisu više pretjerano zanimali. Presija čitanosti, koju sam sam sebi nametnuo, bila je toliko snažna da sam, u jednom trenutku, pomislio kako bi knjige, tržišno, bile mnogo uspješnije da su imale drugačije naslove. I dok sam za „Bahku“ imao, odmah, spremno rezervno rješenje, s knjigom „Peto godišnje doba“ bilo je drugačije. „Bahku“ sam zamislio preimenovati u „Pismo iz 1992. godine“, s namjerom da što neposrednije istaknem povezanost knjige i pripovjetke sa Andrićevom prozom, jer sam pretpostavio da bi ta kritička, a veoma prepoznatljiva, asocijacija bila dobar marketinški odabir. Rezonovao sam da će ta jednostavna i veoma direktna asocijacija na Andrića privući više površne pažnje, a to sam mislio jer sam izgubio iz vida postulate sopstvene poetike i načela estetike, koju sam gradio punih petnaest godina.
S knjigom „Peto godišnje doba“, kao što sam rekao, ta je zamišljena preobrazba išla teže i odvijala se mukotrpnije, jer mojim novim, malograđanskim zahtjevima naslov ni jedne priče u knjizi nije bio dovoljno atraktivan. A onda sam se dosjetio kako bih mogao novelu preimenovati i cijeloj knjizi dati novi naslov. Želio sam istaći da je riječ o prozi koja govori o jednom velikom i još uvijek neponovljivom vremenu, o historiji koja je mljela svoje protagoniste, o ljudima koji su zelotski i fanatično vjerovali u jednu ideju a onda padali u smrtnu ravnodušnost nakon što bi se u nju razočarali. Želio sam, osim toga, nedvosmisleno pokazati kako je riječ o prozi koja govori o unutrašnjoj preobrazni pa sam noveli smislio potpuno novi naslov. „Život i smrt plemića i boljševika Kostje Njeradova“ bilo je najbolje čega sam se dosjetio, a sličnost naslova sa djelima sedamnaestovjekovnih pikarskih romana tješila me kako je, ipak, literaran, a ne samo komercijalan. Sve se to, naravno, zbivalo samo u mojoj mašti, jer za poduhvat kakav sam zamislio bilo je neophodno da se stvori tržišna potreba za knjigama, što se, to je svima jasno, nije desilo.
Dvojbe koje sam imao o potenciji književnosti splasnule su onoga trenutka kada sam shvatio da knjige, barem one koje sam pišem, nemaju tržišnu moć privlačenja najširih čitalačkih masa. Za prodajni fijasko nisam krivio slabo organizovano knjižarsko-izdavačko tržište, već najprije vlastite greške u promovisanju svoje literarne poetike. Ideje koje sam imao o načinima revitalizacije skoro pa „mrtvih“ knjiga pokazale su se podjednako neučinkovite, kao i one koje sam imao ranijih godina; za sve je trebalo imati izoštreno poslovno čulo kojeg jednostavno nisam imao. Pored toga, svaki put kada bih počeo koristiti iskustva internetskog novinarstva u „reklamiranju“ vlastitog pisanja osjećao sam groznu krivnju vjerujući i dalje, negdje duboko u sebi, da tim plitkim i vulgarnim manipulacijama trajno oštećujem sopstveno umjetničko pismo. Dvojnost koju sam snažno osjećao, onu između poetičkih ideala i želje za popularnošću, neprekidno se pojavljivala kao nerazrješiva enigma, kao ambis koji nije bilo moguće prevazići.
Šta je književnost u postmodernom, informacijskom vremenu? To je pitanje postavljeno bezbroj puta kao što su postavljena i sva ostala pitanja, koja pokušavaju shvatiti način na koji funkcionira tržište književnosti i proces prodaje knjiga. Biti komercijalan, vjerovatno, znači podilaziti ukusu publike, znači degradirati estetiku, oskrnaviti autorsku poetiku pisma, to podrazumijeva biti uvijek spreman učestvovati u bekosnačnom „društvenom spektaklu“, javne odgovornosti, uvijek odgovarati na pravi način, ponašati se u skladu sa društvenim očekivanjima vremena, biti korektan, servilan, lažno skroman i hinjeno iskren. Ako to, kao pisac, niste u stanju onda budite spremni da trpite zanemarivnje, budite spremni živjeti u miru, sami sa svojim knjigama, u svijetu u kojem nema medijske galame, internetske buke i blještavila popularnosti, koje donosi umješno korištenje društvenim mrežama.
Svoje dvije knjige „Bahka“ i „Peto godišnje doba“ privremeno sam spasio grozomorne smrti, barem sam na neko vrijeme odagnao sudbinu reciklaže/reinkarnacije u nekom drugom knjiškom sadržaju. Do kada će uspjeti živjeti, to tek treba da se vidi, a da li će jednog dana umrijeti da više nikada ne uskrsnu to tek treba da vidimo. Ovo vrijeme sada radi protiv njihove koristi, ili da još nedvosmislenije parafraziran popularnu jezičku doskočicu – radi u korist njihove štete.
* Ludus litterarius sintagma je koja u doslovnom prevodu znači osnovna škola, elementarno znanje, ali ovdje je koristimo kao pojmovni neologizam u značenju literarna igrarija, literarna maštarija, igra izmišljaja.
Ovaj tekst je objavljen u okviru projekta “Web portal P.E.N. Centra u BiH”, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.
3,030 total views, 9 views today
