PIŠE: Ahmed Burić
Josip Osti
(1945–2021)
Pjesnik, prevodilac, most među kulturama
OD TUGE PREGOLEME SMIJALI SMO SE GLASNIJE NEGO IKADA DOTAD ILI SAMO NA RAZGLEDNICI LJUBLJANICA JE ZELENA I DUBOKA
Kako se zahuktavala ta 1991., a svima postajalo jasnije da je ta priča o tome kako nema šanse da rat počne u Sarajevu, zapravo, paravan pred strahom koji se uvlačio u kosti svih nas, tražili smo utočišta. Krugovi su postajali sve manji, ljudi su se povlačili u sebe. S. je u knjižari Doma pisaca bio pokrenuo časopis Fantom Slobode. Taj Bunuelov naslov u naše je živote, kao i mnoge druge stvari donio Johnny Štulić. Fantom je bio časopis na luksuznijem papiru, Sem M., pjesnik, je poput kakvog princa sjedio između polica na kojima su stajale knjige za prodaju, i držao se suvereno, pokušavši ostaviti dojam da se sve neće srušiti, i da će ljepota spasiti svijet. Mi mlađi smo ga uglavnom gledali zaljubljeno i širili mitomaniju o njemu – to je, negdje, bio i ostao, njegov omiljeni način učešća u svijetu – a ja bih ponekad samo donio nečiji tekst ili prijevod. Nisam tada imao hrabrosti da pokažem ništa od svog pisanja što ne bi bila politika ili reportaža.
Poeziji me je mogla preporučiti tek sklonost muzici.
U prvom broju časopisa Fantom slobode, izašlom u novembru 1991., objavljena je pjesma Josipa Ostija: jednoga dana/muž ti je telefonirao/da će/ tu i tu/tada i tada/zgog tebe/skočiti u Ljubljanicu/ti si telefonorala meni/i zajedno smo otišli/ da ga izvadimo iz vode/ drugoga dana/ ja sam ti telefonirao/ da ću tu i tu/tada i tada/zbog tebe/skočiti u ljubljanicu/ti si telefonirala mužu/i zajedno ste došli da me izvadite iz vode/ trećega dana ti si telefonirala mužu i meni/da ćeš/tu i tu/tada i tada/zbog nas dvojice/skočiti u ljubljanicu/mi smo telefonirali jedan drugom/i zajedno otišli da te izvadimo iz vode/to se ponavljalo/ iz dana u dan/ u isto vrijeme na istom mjestu/imali smo već stalnu publiku/ne osvrćući se na aplauze i zvižduke okupljenih/zajedno smo odlazili u baštu krčme uz Ljubljanicu/pili/nazdravljajući jedno drugome/sušili odjeću na suncu i dugo i glasno se smijali/postajali smo legenda/mada je ljubljanica plitka/i odavno se niko u njoj nije utopio/mnogi nisu znali/a neki od onih koji jesu odavno su zaboravili/da je doktor Ivan Hribar/uz sve ostalo dugogodišnji gradonačelnik ljubljane/ na vijest o njemačko-talijanskom napadu na jugoslaviju/1941./u devedesetoj godini života izvršio samoubistvo/skočivši u Ljubljanicu./
Poezija ima tu mogućnost da istovremeno sublimira sadašnjost i anticipira budućnost. Uz to što baštini prošlost. Ono što će se kasnije dogoditi u našim životima, zapisano je u tom broju Fantoma Slobode, a za dio biografije pisca ovih redaka pobrinuo se Josip Osti. Kad sam ga prvi put sreo u Vodnikovoj domačiji, gdje je izbjeglicama neumorno držao slova o literaturi i. hrabrio nas koji smo se tada uplitali u književni život, nisam mislio o tome da je poezija zapravo karta, plan po kojem se neki život vodi. Možda je patetično, i pravo vam budi, ali ako nema toga, tih nevidljivih puteva kojima se ide, a neko ih je prije riječima ocrtao, onda nema života. Izgledalo je da Pepi lagano ide kroz život, kao da trči neki od svojih atletskih treninga: zbog toga su se pjesnici, kad bi se dijelili u nogometne ekipe po generacijskom ključu, utrkivali za čiju će ekipu igrati Pepi. Kao mladić bio je jako brz.
Zlatnog jezika, otvoren i komunikativan, izgledao je kao da je došao iz svetih tekstova, da nam pokaže kako su anđeli izgledali kad nisu morali igrati po pravilima kapitalizma. Na ovom putu čovjek sretne puno pjesnika, puno njih je i dobrih, ali najvažniji su oni koji ti otvore prva vrata, koji tvoje stihove postave naspram drugih očiju. Oni su učitelji, i njih pamtimo dok trajemo.
Milorad P., crnogorski pjesnik, zapisao je kako je Pepi napravio više nego mnogi Instituti za književnost. I to je to. Ime je znak. Ost je na njemačkom istok. Pepi je u shvaćanju svijeta i vremena bio istočnjak, više jogi nego komesar. Njegov odnos prema poeziji bio je sakupljački, više nego, saopštavajući; zato bi se toliko radovao kad bi u nekome vidio potencijal iz kojeg bi mogao izvući neštp što bi objavio u svojoj biblioteci ABC – Egzil, u Vodnikovoj domačiji. Bile su to sveščice, odštampane na običnom papiru, s različito obojenim naslovnicama, koje je Pepi neumorno objavljivao iz tjedna u tjedan. Bilo je tu svega: svjetskih klasika, njegovih rukopisa, prijevoda slovenskih pjesnika, zbirki mularije koja se odvažila da pokaže nešto od toga što je zapisala na pospanim časovima slovenačkih gimnazija koje je pohađala u ratnim godinama, zbirki koje su stizale iz opkoljenog Sarajeva… Poput ribara – kako kaže Leonard Cohen jesus was the sailor – Osti je sakupljao sve te stvari i gradio memoriju koja će ostati još samo u glavama nas rijetkih koji se toga možemo sjetiti. Kao da cilj memorije, zapravo, i nije sjećanje, nego osjećaj da na tom jadnom i nepravednom svijetu nisi zalud, nego da praviš nešto što treba nastaviti.
Moglo bi biti da je to ono što čovjeka tjera naprijed.
Način govora „odavao“ je i njegovu poetsku metodologiju: kad bi mu se neka pjesma svidjela citirao bi je, a onda bi našao jedan ili dva stiha i oko njih gradio svoju misao. Obožavao je Kosovela. Njegovu je bistu, rad još jednog slovenačkog Bosanca Mirsada Begića, stavio je u svoj borjač. Mi bi smo rekli avliju, jer se od općine nisu mogle dobiti odgovarajuće dozvole da bi se postavio na centralnom seoskom trgu. Baš kao što je svih 126 domaćinstava u Tomaju dobilo i knjižicu Kosovelovih pjesama Vse je pesem, koju je priredio Pepi, tako im je podario i spomenik.
Lep je klic svobode in enakosti narodov po človeški vrednosti, tem lepši ker je prišel iz srca. To je etični socializem, to ni teorija, to je življenje. To je nauk Krista, to je nauk Tolstoja.
I kao da ga čujem, Pepija, prije četvrt stoljeća kako razlaže ovaj zapis. „To je, dušo moja, nešto što izlazi iz samog, je li, postanja ljudskoga bića, nešto što utjelotvoruje bitak, znači bitak, a bitak je ono što jeste, i na različite načine, je li, može biti. Dakle, može biti. „ U kasnijim susretima, kad je rat prošao, zanimale su ga ljudske, obične, stvari. Progovorili bismo nešto nalo o knjigama, a onda bi uslijedila pitanja. „Kako živiš? Koga ima u Sarajevu? Gdje su ti Esad, i onaj čupavi iz ‘Dnevnika’ na biciklu, Mehle je li, he, he, …e dobri ste!“
Veliki svijet Josipa Ostija, sarajevskog pjesnika, antologičara, urednika, srušio se netom nakon što je trajno preselio u Sloveniju 1990. godine. Onog trenutka kad su na Sarajevo u kojem je proveo svoj dotadašnji život počele padati granate. Na kraju je sin Slovenca koji je došao graditi pruge po Bosni uvijek, imao nešto vremena, da sagradi svoj, naizgled manji, ali mirniji i plodonosniji svijet, ali ono što ga trajno obilježilo bila je sumnja. Kad bi konačno završio misao, očekivao je da sugovornik nešto kaže. Kao da je htio na trenutak otkloniti neizvjesnost toga svijeta, iščekujući neku potvrdu. Nešto što će potvrditi da želja za jednakošću ne može biti samo program, da ona mora doći iz srca, i da samo tako nastaje život.
Mirno spavaj, Pepi. Za mene ćeš uvijek biti onaj čovjek s kojim smo Aleksandar Mlač i Drago Mirošič putovali iz Ljubljane u Vilenicu kako bi primili tvoju nagradu, glasnije se smijali od tuge pregoleme, naliveni teranom u naivnoj nadi da ćemo živjeti u boljem svijetu. Neki od nas će, za tebe, još jednom pogledati u Ljubljanicu da se uvjere da je ona samo na razglednici zelena i duboka.
U tvojim očima je mogla biti mala, jer si bio poput mosta između dviju, u osnovi malih kultura, koje bi mogle biti veće kad bi ispunjavale taj nauk, tvoj, Isusov, Kosovelov nauk. Zato si mi uvijek izgledao kao neki Mojsijev pomoćnik za lijepu riječ, neke dodatke, amandmane božjim zapovijestima. Koji, čini se, danas, kao nikad, trebaju svijetu.
Zbog svih nas koji smo se, pored Ljubljanice i Miljacke, od tuge pregoleme smijali glasnije nego ikad. I zbog onih koji će tek doći.
Laku noć, Pepi.
Ovaj tekst je originalno napisan za „Dnevnik“, Ljubljana. Na web portalu P.E.N. Centra u BiH objavljen je uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.
1,819 total views, 2 views today
